Broj: Gž-1435/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. banke d.d. Z., OIB: …, koju zastupa predsjednik uprave, a ovoga punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1075/16 od 13. listopada 2016., 29. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1075/16 od 13. listopada 2016. i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. Uvažava se žalba tužiteljice S. S. i ukida rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1075/16 od 13. listopada 2016. u dijelu pod toč. II. izreke i u tom dijelu vraća na ponovan postupak.

 

3. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

              Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 41.832,98 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi utvrđenoj čl. 29. zakona o obveznim odnosima, a od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 12a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena koja teče:

-         na iznos od 1.125,28 kuna od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.141,18 kuna od 16. veljače 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.137,74 kuna od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.153,53 kuna od 16. travnja 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.184,07 kuna od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.188,66 kuna od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.228,43 kuna od 17. srpnja 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.222,39 kuna od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.292,04 kuna od 16. rujna 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.250,97 kuna od 16. listopada 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 1.260,47 kuna od 16. studenoga 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 818,92 kuna od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

-         na iznos od 821,42 kuna od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 811,46 kuna od 16. veljače 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 817,49 kuna od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 817,80 kuna od 16. travnja 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 836,20 kuna od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 875,29 kuna od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 919,78 kuna od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 797,30 kuna od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 734,17 kuna od 16. rujna 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 712,93 kuna od 16. listopada 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 714,35 kuna od 16. studenoga 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 717,28 kuna od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

-         na iznos od 735,61 kuna od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 741,12 kuna od 16. veljače 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 735,12 kuna od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 734,21 kuna od 16. travnja 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 737,25 kuna od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 742,54 kuna od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 735,94 kuna od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 734,12 kuna od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 717,94 kuna od 16. rujna 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 731,89 kuna od 16. listopada 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 738,39 kuna od 16. studenoga 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 734,07 kuna od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

-         na iznos od 728,89 kuna od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 727,11 kuna od 16. veljače 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 725,27 kuna od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 738,15 kuna od 16. travnja 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 719,20 kuna od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 716,10 kuna od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 717,95 kuna od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 716,00 kuna od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 722,94 kuna od 16. rujna 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 727,43 kuna od 16. listopada 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 729,62 kuna od 16. studenoga 2013. godine do isplate,

-         na iznos od 737,43 kuna od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

-          na iznos od 729,54 kuna od 16. siječnja 2014. godine do isplate."

              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

              "I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 4.175,02 kuna.

              II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

              III. Odbija se tuženika sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa iz točke II. ovog rješenja, kao neosnovanim."

              Protiv navedene presude i rješenja u toč. II. izreke žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući ih iz svih žalbenih razloga naznačenih u čl. 353. Zakona o parničnom postupku odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda i rješenje preinače i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi navodi da u obrazloženju pobijane presude sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz razloga što je tužiteljica nakon podnošenja tužbe dana 11. veljače 2016. sa tuženikom sklopila dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno izvršila konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Prvostupanjski sud je pri donošenju pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, a ova dva žalbena razloga su u konkretnom postupku usko povezana. Sud ispravno zaključuje da se tužiteljica ispravno pozivala na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4. Međutim, sud zaključuje da je prihvaćanjem konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužiteljica izgubila osnovu potraživanja utuženog iznosa iz čega bi logičkim zaključivanjem proizlazilo da sud smatra da je sklapanjem dodatka tuženica ispunila potraživanje tužiteljice iz tužbenog zahtjeva. Među strankama nije sporno da sklapanjem dodatka ugovoru tuženica nije ispunila potraživanje tužiteljice iz tužbenog zahtjeva. Sama tuženica u svom podnesku od 28. lipnja 2016. izričito navodi da banka konverzijom nije isplatila tužiteljici iznos koji potražuje u parnici, te nije udovoljila zahtjevima iz parnice. Među strankama je ostalo sporno je li tužiteljica sklapanjem dodatka odustala od potraživanja iz postupka. Zakon o obveznim odnosima u Glavi VII. taksativno propisuje načine prestanka obaveza, i kao iste navodi suglasnost volja, ispunjenje, prijeboj, otpust duga, sjedinjenje, nemogućnost ispunjenja, protek vremena i otkaz te smrt. Nijedan od zakonom propisanih načina prestanka obaveze nije ostvaren sklapanjem dodatka ugovoru temeljem kojeg sud odbija tužbeni zahtjev. Dodatak ugovoru sklopljen je iz razloga što je tuženica ponudom konverzije postupila sukladno obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i to promjenom valute ugovora, ali u samom dodatku nije navedeno da bi kamatna stopa bila utvrđena sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, već je obračunao kamatnu stopu na način na koji se obračunavala za kredite u valuti EUR u predmetnom razdoblju, a i u takvim kreditima je tuženik ponovno jednostrano odredio kamatnu stopu, o kojoj ponovno nije pojedinačno pregovarao sa korisnicima, ponovno je jednostrano mijenjao kamatnu stopu, slijedom čega su i odredbe takvih ugovora bile ništetne prema presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4. Tužiteljica je, sa druge strane, pristala na konverziju kredita sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju jer nije imala drugog izbora već prihvatiti ponudu. Naime, neprihvaćanjem ponude konverzije tužiteljica bi ostala u postojećem ugovornom odnosu koji je za nju bio još nepovoljniji. Podrazumijeva se da je tužiteljica potpisom dodatka pristala na promijene ugovornog odnosa sukladno odredbama zakona, ali time nije odustala od potraživanja preplaćenih kamata utraženih u ovom postupku, niti ih je izgubila pravo potraživati. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da pristankom na konverziju tužiteljica više nema osnovu potraživati preplaćene kamate, a da je tako potvrđuje i razlika između obračuna preplaćenih kamata koje je sud u postupku utvrdio. Naime, prema izračunu sudskog vještaka tužiteljica je u otplati kredita preplatila kamate u visini utuženog iznosa, odnosno 41.832,98 kn. Prvostupanjski sud ne dovodi u pitanje izračun vještaka, a nije ga osporila niti tuženica. Prema izračunu tuženice sadržanoj uz dodatak ugovoru preplata tužiteljice po dotadašnjoj otplati kredita iznosila bi 19.149,65 kn. Postavlja se pitanje gdje je nestala razlika ova dva iznosa, odnosno jasno je da tuženica ponudom dodatka nije ispunila potraživanje tužiteljice iz tužbenog zahtjeva, a nema razloga da bi tužiteljica izgubila osnovu potraživanja istog, ako već sud smatra ne u cijelosti onda barem za razliku između 19.149,65 kn i 41.832,98 kn. Jasno je da je izračun preplate tuženice znatno niži iz razloga što je i za euro kredite u utuženom razdoblju dolazilo do jednostranog povećanja kamatne stope, bez pojedinačnih pregovora sa korisnicima kredita, a takvo postupanje banaka je pravomoćnom presudom utvrđeno kao ništetno. Slijedom navedenog obaveza tuženice tražena tužbenim zahtjevom u ovom postupku nije prestala niti suglasnošću volja, niti prijebojem. Nadalje, pogrešno zaključuje da je sklapanjem dodatka ništetna odredba iz prvotnog ugovora u cijelosti izmijenjena, slijedom čega da je tužiteljica izgubila pravo potraživati utuženi iznos. Takav zaključak suda nije u skladu sa odredbama čl. 296., čl. 324., čl. 325. i posebno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Bez obzira na konverziju kredita, u vrijeme plaćanja pojedinih anuiteta tuženik je tužiteljici zaračunao kamatu prema odredbama ugovora koja je utvrđena ništetnom. Tužiteljica je pristala na konverziju kredita sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju jer nije imala drugog izbora već prihvatiti ponudu tuženika. Zakon nije predvidio mogućnost pregovaranja o ponudi banke, te je opet banci prepustio da samostalno određuje sve parametre ankesa ugovora, pa i sami obračun preplaćenog iznosa koji je u svim obračunima, vrlo iznenađujuće, znatno niži od obračuna preplate koji izračunavaju sudski vještaci u ovom i sličnim postupcima. Kamatna stopa po ugovoru tužiteljice se mijenjala šest puta, i pritom do siječnja 2014. nikad nije bila niža od početno ugovorene, već isključivo viša. Iz navedenog proizlazi da je podnošenje cjelokupnog tereta rizika palo isključivo na leđa tužiteljice, kako po pitanju ovog ugovora, tako i svih drugih sklopljenih u predmetnom razdoblju. Čak i kada bi se prihvatio navod suda da je ugovorna odredba iz osnovnog ugovora u cijelosti izmijenjena i da je time ugovor postao valjan (što nije moguće prema odredbi čl. 326. ZOO), i sama konverzija je izrađena jednostrano od strane tuženika, sa obračunom kao prema kreditima u valuti EUR u kojima je opet bilo jednostranog obračuna kamata, koje su jednostrano mijenjane bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je u postupku pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužiteljica popisuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

Tuženica je u odgovoru na žalbu istakla da tužiteljica polemizira "sudbinu" iznosa koje smatra da je banka stekla bez osnove po CHF kreditu odnosno"preplaćene kamate". Uz to polemizira i kamatnu stopu primjenjivanu u izračunu konverzije na EUR kredit. Što se tiče "preplaćene kamate" tužiteljica smatra kako takva obveza nije prestala jer "ni jedan od zakonom propisanih načina prestanka obveze nije ostvaren sklapanjem dodatka ugovoru". Prvenstveno, jasno je kako tužiteljici za ovakvu tezu nedostaje osnovna premisa, odnosno riječima Zakona o parničnom postupku ne postoji sudska odluka koja bi utvrdila postojanje prava na povrat iznosa stečenih bez osnove, koje se očito nameće kao prethodno pitanje. Ipak, arg. a contratio iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima stjecatelj nije dužan vratiti neku imovinu, ako njen prelazak u imovinu druge osobe ima osnove u pravnom posjedu. Tužiteljica je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu izrazila svoju volju da sve njene uplate budu iskorištene za namirenje anuiteta EUR kredita. Tužiteljica nije ničime dokaza da bi banka neke njezine uplate izostavila iz konverzije na koju je pristala. Zakonska presumpcija je tu na strani banke. Naime, prema izričitoj odredbi čl. 19. c st. 1. točka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. "iznos je uplaćen radi namirenja početno utvrđena obroka odnosno anuiteta u CHF…predstavljaju osnove za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR…". Banka je ujedno sukladno čl. 19. d potonjeg Zakona dužna sačiniti i učiniti javno dostupnim i kalkulator konverzije za koji je dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c tog Zakona. Navedeno mišljenje je javno dostupno na Internet stranicama banke. Jasno je stoga kako je sud donio zakonitu odluku jer tužitelj nakon sklapanja dodatka nema pravo potraživati da mu se bilo koji iznos vrati po osnovi stečenog bez osnove obzirom da svi uplaćeni iznosi svoju osnovu imaju u pravnom poslu pri čemu su stranke ujedno regulirale odnos u vezi iznosa za koji je tužitelj pretplatio EUR kredit (sporazum o preplati, čl. 6. Dodatka u svezi s čl. 5.). Tužiteljičina izlaganja o razlici "preplaćene kamate" po CHF kreditu u iznosu od 41.832,98 kn i preplate utvrđene u izračunu konverzije u iznosu od 19.149,65 kn te pitanje "gdje je nestala razlika ova dva iznosa" posljedica su tužiteljičina nerazumijevanja pravila konverzije. Preplata od 19.149,65 kn utvrđena u konverziji predstavlja razliku svih iznosa koje je tužiteljica platila i iznosa koje bi platila da je bila korisnik EUR kredita (koristi se, kako je naprijed navedeno, sukladno sporazumu o preplati – čl. 6. dodatka u svezi s čl. 5.). Iznos od 41.832,98 kn (potencijalno) predstavlja razliku iznosa koji je tužiteljica u CHF kreditu platila na ime ugovorne kamate i iznosa ugovorne kamate koji bi platila da se kamata nije mijenjala sa početne. Taj iznos uvršten je u izračun konverzije i iskorišten za namirenje EUR kredita. EUR kamatna stopa (promjenjiva) korištena u izračunu konverzije koju je tužiteljica prihvatila je određena kao takva čl. 19. c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. i nije nešto o čemu bi tužiteljica i tuženica pregovarali. Banka je dostavom izračuna konverzije i sklapanju aneksa postupila sukladno zakonskoj obvezi, a kako je to predviđeno čl. 248. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti žalbu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

Žalba je osnovana.

Tužiteljica u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude i rješenja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Dakle, suprotno žalbenim navodima tužiteljice pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Predmet spora predstavlja isplata iznosa od 41.832,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, sadržaja kao pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, a sve na ime razlike između anuiteta obračunatih po početnoj stopi ugovorenih kamata i promjenjivoj stopi koju je tuženica primjenjivala.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio:

- da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela 9. siječnja 2015.,

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženicom bankom 8. svibnja 2006. zaključila ugovor o namjenskom kreditu kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 206.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da se odredbom čl. 2. ugovora tužiteljica obvezala tuženici plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a temeljem Odluke o kamatnoj stopi banke koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je odredbom čl. 7. ugovora tužiteljica dala pristanak da banka povisi iznos anuiteta te se obvezala plaćati tako izmijenjene anuitete,

- da je stopa kamate iznosila 4,90 % godišnje,

- da je u periodu od 1. listopada 2007. do 31. siječnja 2008. iznosila 5,55 %, zatim od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2009. kamatna stopa je iznosila 6,30 %, 6,80 % godišnje u periodu od 1. srpnja 2009. do 31. listopada 2010., da bi do 30. lipnja 2011. iznosila 6,00 %, a u periodu od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. 5,75 % te konačno od 1. siječnja 2014. 3,23 %, kako to proizlazi iz financijskog vještačenja vještaka J. K. (list spisa 257-264),

- da ukupan iznos potraživanja po osnovi preplaćenih anuiteta u razdoblju od početka 2010. pa do kraja 2013. iznosi sveukupno 41.832,98 kn (list spisa 345-347),

- da je 11. veljače 2016. zaključen dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.; dalje ZID ZPK) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje : dodatak) i

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promijeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedice nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze.

Prvostupanjski sud je na temelju navoda stranaka i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrdio da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravno obvezujuća te da su istom ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene ništetnim, a budući da je tuženica osporila visinu zahtjeva financijskim vještačenjem po vještaku za financije J. K. dipl. oec., utvrđeno je da razliku - preplaćenih anuiteta naplaćenih tužiteljici po ugovoru kroz sporno razdoblje i iznosa koji bi istoj bili naplaćeni u tom periodu da je tuženica mjesečni iznos anuiteta obračunavala primjenom kamatne stope od 4,90 % - predstavlja iznos od 41.832,98 kn.

Međutim, zaključuje dalje da su stranke 11. veljače 2016. zaključile dodatak te da su potpisom istog izmijenile odredbe osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to u odnosu na valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita i postigle sporazum o raspolaganju pretplatom. Po ocjeni prvostupanjskog suda položaj tužiteljice izjednačen je s položajem u kojem bi ista bila da je koristila od početka kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, pa tako i u pogledu kamata koja je isto bila predmet dodatka, a s time da je tužiteljica prema novom otplatnom planu pristala da se njezin do sada utvrđeni preplaćeni iznos na ime predmetnog kredita u cijelosti iskoristi za namirenje budućih obveza po istome. Dakle, smatra da su čl. 8. dodatka stranke definirale kamatnu stopu za cijelo predmetno razdoblje sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZID ZPK i time da je ugovorna odredba iz osnovnog ugovora koja je utvrđena ništetnom u cijelosti izmijenjena te da tužiteljica više nema osnove potraživati predmetni iznos od tuženice s pozivom da je tuženica kao trgovac koristila nepoštenu ugovornu odrednu što je utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 radi čega je zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Kako je navedeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je između ostalih banaka, i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12 i 53/13; dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste.

Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnim slučajevima, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene te u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP, a u svezi čl. 332. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) ništetne slijedom čega tužiteljica ima osnovu potraživati razliku koju je platila tuženici po osnovi kamatne stope koju je tuženica samoinicijativno mijenjala na više od početno ugovorene.

U ovoj fazi postupka sporno je da li su tužiteljica i tuženica sklapanjem dodatka ugovoru izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju pretplatom odnosno da li je nakon izvršene konverzije tužiteljici prestalo pravo potraživati razliku između anuiteta obračunatih po početnoj stopi ugovorenih kamata i promjenjivoj stopi koju je tuženica primjenjivala.

Iz dodatka ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. slijedi da su tužiteljica i tuženica isti zaključili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09.; dalje ZPK), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te temeljem konverzije suglasno utvrdili da će se za iznos manjka, a na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita, uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog sljedećeg anuiteta po dodatku.

Dodatak ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršena je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19. c toč. 6. potonjeg Zakona.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Naime, odredba čl. 19 b navedenog zakona sadrži načelo konverzije kredita te je smisao te pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dodatkom ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO.

Međutim, sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio odlučnu činjenicu u sporu tako da je, za sada, pred sudom prvog stupnja činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tuženica u podnesku od 30. lipnja 2016. (list spisa 283) navela da je tužiteljica potpisivanjem dodatka prihvatila novi odnos ".. uz uračunavanje svih uplata po predmetnom kreditu, uključujući i iznose koje zahtjeva u ovoj parnici ..", a koju spornu činjenicu prvostupanjski sud nije utvrdio.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP, ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke presude i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, a posljedično uvažiti žalbu tužiteljice i ukinuti odluku o troškovima postupka u dijelu pod toč. II. izreke jer ista ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu (čl. 154. ZPP) tako da je odlučeno kao pod toč. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske odluke.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi odlučnu činjenicu odnosno imenovanom vještaku financijske struke dati u zadatak da utvrdi odnosno razjasni (čl. 250 ZPP) da li je preplaćena razlika ugovorne kamatne stope potpisivanjem dodatka ugovora o kreditu uračunata ili nije prilikom konverzije CHF u EUR nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i donijeti novu odluku.

Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

U Zadru 29. svibnja 2019.