Broj: Gž-1141/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u pravnoj stvari tužiteljice M. F. G. iz R., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., …, protiv tuženika: 1) V. J. iz P., …, OIB: … i 2) I. L. iz P., …, OIB: …, zastupanih po punomoćnici A. Đ. B., odvjetnici iz Z., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1877/13 od 31. svibnja 2017., dana 30. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1.Odbija se žalba tužiteljice M. F. G. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1877/13 od 31. svibnja 2017.

 

              2. Odbija se zahtjev tuženika pod 1) V. J. i 2) I. L. za isplatu naknade parničnog troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

            

1. Nalaže se 1-tuženiku V. J. iz P., …, OIB: … i 2-tuženiku I. L. iz P., …, OIB: …  da tužiteljici M. F. G. iz R., …, OIB: … na ime neimovinske štete solidarno naknade iznos od 55.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe 02. srpnja 2013. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 01. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2.                Tužiteljica  je dužna tuženiku 1 i 2  nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 5.950,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
3.                Odbija se zahtjev tuženika 1 i 2 za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan."

 

              Tužiteljica je protiv citirane presude izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno pravo, jer u bitnome obrazlaže kako je zadobila tjelesne ozljede utvrđene medicinskom dokumentacijom i nalazom vještaka, ali smatra da u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) nisu ostvarene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva, odnosno priznanje prava na pravičnu novčanu naknadu, koji je stav suda prvog stupnja neutemeljen i nezakonit. U pobijanoj se odluci obrazlaže da bi nasrtaj na nju predstavljao štetnu radnju za koju tuženici odgovaraju po principu krivnje, jer je do sukoba nesporno došlo. Sudu prvog stupnja su dvojbeni njezin iskaz i iskaz svjedoka G., koje sud smatra kontradiktornim. Iz dokaza izvedenih tijekom postupka proizlazi da su u sukobu sudjelovali tužiteljica i svjedok G. i neovisno o tome ima li ona pravo na naknadu štete, nedvojbeno je da se radi o stresnoj situaciji za oboje pa je i iskazivanje o tim događanjima za njih stresno. Okolnost da se njihovi iskazi ne podudaraju u cijelosti, ne znači da do tjelesnih ozljeda nije došlo, jer njihov nastanak proizlazi iz medicinske dokumentacije i nalaza vještaka. Odgovornost tuženika jasno proizlazi i iz presude Općinskog suda u Rijeci broj K-560/12, u kojem je tuženik osuđen za nanošenje tjelesnih ozljeda i svjesna je značenja presude Županijskog suda u Rijeci broj Kž-91/15, ali treba imati u vidu da je tom odlukom presuda broj K-560/12 preinačena i optužba odbijena zbog načela "ne bis in idem", odnosno zbog toga što je Prekršajni sud u Rijeci već ranije pravomoćno odlučio o prekršajnoj odgovornosti tuženika pod 1), pa nisu postojale procesne pretpostavke za vođenje kaznenog postupka. Tvrdi da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP). Ukoliko je sud i zauzeo stav o nepostojanju prava na novčanu naknadu, isto je trebao i obrazložiti jer je obrazloženje suda prvog stupnja nedostatno.  Stav suda prvog stupnja iz obrazloženja odnosi se samo na tjelesne ozljede, a što se tiče straha, o njemu sud obrazlaže tek nakon svog stava da tužiteljica nema pravo na pravičnu naknadu, pa je ostalo nejasno da li je i pitanje straha "pokriveno" tim stavom.  Sud prvog stupnja je morao cijeniti utjecaj takvog događaja na tužiteljicu, odnosno cijeniti i njezin pretrpljeni strah za život i zdravlje supruga, G. G., što prvostupanjski sud ne obrazlaže. Trebalo je uzeti u obzir njezinu životnu dob, dob svjedoka G., te tuženika, pa je sud prvog stupnja mogao imati predožbu o fizičkoj snazi tuženika i mogućnosti da ravnopravno sudjeluju u sukobu. Ističe da je stava da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o postojanju pretpostavki za pravičnu novčanu naknadu isključivo temeljem težine ozljeda, odnosno težine povrede prava osobnosti u cijelosti, što je samo jedan od faktora, a kojeg zakon ne propisuje kao jedinog. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženici su u  odgovoru na žalbu tužiteljice naveli da ne može biti riječi o stresu kod tužiteljice kada su upravo ona i njezin suprug napali ih u njihovom stanu. U podnesku od 26. travnja 2016. ukazali su na niz nelogičnosti u iskazima tužiteljice a u podnesku od 6. veljače 2017. i na neistine u iskazu njezinog supruga, na koje se upućuje i žalbeni sud. Žaliteljica na nekoliko mjesta pokušava reći da je sud utvrdio kako nije pretrpjela nikakvu ozljedu, što nije točno, jer je sud utvrdio da je pretrpjela jedan hematom pa je čak naveo i kolika bi bila naknada štete za tu povredu, ali je isto tako utvrdio da na temelju odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO, okolnosti konkretnog slučaja ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade, koji je stav i obrazložio. Osim što je odluka suda prvog stupnja utemeljena na zakonu, utemeljena je i na recentnoj sudskoj praksi žalbenih sudova, što su tuženici i dokumentirali. Nije korektno u žalbi ponavljati sadržaj presude broj K-560/12 kada je ista presuda preinačena i tuženik pod 1) nije osuđen za kazneno djelo, ali sve i da jest, to bi vezivalo parnični sud u ocjeni činjeničnog supstrata, ali ne i u ocjeni okolnosti konkretnog slučaja i opravdanja dosuđenja pravične novčane naknade.  Tužiteljica u žalbi raspravlja o ocjeni vještaka glede pretrpljenog straha, iako je za to zakasnila, jer je takav prigovor mogla i trebala uputiti vještaku prilikom njegovog usmenog saslušanja, što nije učinila. Kada je riječ o usporedbi fizičke snage tužiteljice i njezinog supruga te tuženika, tada upravo činjenica daleko veće fizičke snage tuženika ukazuje na to da je nisu tukli, jer je tužiteljica zadobila tek jedan hematom prilikom izgurivanja, a njezin suprug tri hematoma, dok mu je ruka držana na leđima. Sud u načelu ima obvezu utvrditi visinu pravične novčane naknade, ali samo u slučaju ako prethodno ne utvrdi, kao u konkretnome, da okolnosti slučaja ne opravdavaju dosuđenje novčane naknade. Predlažu žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te im dosuditi trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tužiteljice, jer je u obrazloženju presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se ista presuda može ispitati.

 

              Nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. ZPP.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženici pod 1) i 2) naknade neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje koju je povredu tužiteljica, kako tvrdi, pretrpjela  23. svibnja 2012. kada je u 18,00 sati u Rijeci, na adresi … u poslovnom prostoru u prizemlju/suterenu, od strane tuženika pod 1) zadobila hematom na leđima ispod lijeve lopatice 8x6 cm, te hematom 4x5 na desnoj nadlaktici u srednjoj trećini uslijed čega joj je određena terapija mirovanjem, hladni oblozi te je uzimala analgetike.

 

              Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi slijedeće:

 

              - da su tuženik pod 1) V. J. te tuženik pod 2) I. L. 23. svibnja 2012., u prizemlju/suterenu zgrade u Rijeci, na adresi …, započeli s izmjenom brave na vratima koja vode do podrumskih prostorija,

 

              - da je u taj prostor došao suprug tužiteljice G. G. kako bi ih u tome spriječio te je došlo do naguravanja i fizičkog sukoba,

 

              - da je u taj prostor nakon supruga došla i tužiteljica te se "umiješala u sukob" i u štetnom događaju zadobila laku tjelesnu ozljedu u vidu nagnječenja i krvnog podlijeva lijeve strane grudnog koša straga, kako je to utvrđeno nalazom sudskog vještaka mr.sc. M. D., dr. med., spec. ortopeda (l.s. 139),

              - da je presudom Županijskog suda u Rijeci broj Kž-91/15 od 14. prosinca 2016. preinačena osuđujuća presuda Općinskog suda u Rijeci broj K-560/12 kojom je tuženik pod 1) proglašen krivim za kazneno djelo protiv života i tijela - tjelesnom ozljedom iz čl. 98. Kaznenog zakona, te je odbijena optužba da je tuženik pod 1) počinio ovo kazneno djelo (l.s. 97),

              - da tužiteljicu, kako je sama navela u svom stranačkom iskazu tuženik pod 2) "nije udarao", već "sprječavao ulazak u taj prostor" (l.s. 46),

              -da je tužiteljica povukla tužbu protiv tuženika pod 2) čemu se ovaj usprotivio (l.s. 45).

              Sud prvog stupnja je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženike pod 1) i 2) u cijelosti neosnovan. Smatra da ukoliko bi temeljem rezultata dokaznog postupka tužiteljica uslijed fizičkog kontakta s tuženikom pod 1), koji ju je rukama uhvatio za njezine ruke i udaljio iz prostora, zadobila u naguravanju ili eventualno prilikom međusobnog hvatanja šipke za povlačenje zastora, hematom na leđima ispod lijeve lopatice, kako je to utvrđeno medicinskom dokumentacijom od 23. svibnja 2012., imajući u vidu težinu povrede, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha te činjenicu da se radi o lakšoj tjelesnoj ozljedi prolaznog karaktera, zaključio je da nisu ispunjene pretpostavke predviđene odredbom čl. 1100. st. 1., 2. i 3. ZOO koje bi opravdale dosuđenje pravične novčane naknade tužiteljici, u odnosu prema tuženiku pod 1), dok je njezin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2) također ocijenio neosnovanim, jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da nije ostvario fizički kontakt s tužiteljicom 23. svibnja 2012. niti joj je  prouzročio štetu na način i u visini koji je postavljen tužbenim zahtjevom.

 

              Sud prvog stupnja iskaz tužiteljice, kao i iskaz svjedoka G., njenog supruga, ocjenjuje nevjerodostojnim u odnosu na način nastanka štetnog događaja i to glede intenziteta i broja udaraca koje je zadobila u sukobu te smatra njihove iskaze usmjerenim na uspjeh u sporu, jer štetni događaj prikazuju u većom opsegu od stvarnog i s većim štetnim posljedicama od utvrđenih.

 

              Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. st. 1. u svezi čl. 1100. st. 1. i 3. ZOO kada je postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženike pod 1) i 2) odbio kao neosnovan.

 

              Imajući u vidu da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila laku tjelesnu ozljedu - nagnječenje i krvni podljev lijeve strane grudnog koša straga, kako je to utvrđeno nalazom i iskazom sudskog vještaka M. D., te da se radi o ozljedi "prolaznog karaktera, bez obzira na dob" (l.s. 138 i 147), kako je to vještak naveo u svom iskazu, koja ozljeda nije iziskivala nikakvu posebnu terapiju te imajući u vidu lokaciju ozljede i njezin karakter, uzevši u obzir trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova kod tužiteljice (trenutačnu bol srednjeg intenziteta od sat vremena te lakše bolove u trajanju od jednog dana a povremene boli od još tjedan dana) te strah koji je pretrpjela (neposredni strah srednjeg intenziteta od sat vremena i strah srednjeg intenziteta od oko dva tjedna), uz činjenicu da je, uz sve okolnosti slučaja, utvrđeno da se tužiteljica, kako i sama navodi u svom stranačkom iskazu "umiješala u situaciju koja se odvijala u tom stanu…" (l.s. 45) te da joj je na hitnom pregledu, istoga dana u 22,57 sati utvrđeno da je zadobila "udarac u lijevu stranu leđa", te da "druge povrede negira", a žali se samo na bol ispod lijeve lopatice, dok "druge tegobe negira" (l.s. 7) prvostupanjski je sud i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, osnovano zaključio da nema posebnih okolnosti slučaja koje bi u konkretnome opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade.

 

              Naime, pravična se novčana naknada, imajući u vidu odredbu čl. 1100. ZOO može dosuditi samo ako težina povreda i okolnosti slučaja to opravdavaju. Kada je povreda prava osobnosti neznatna, jer je tužiteljica trpjela trenutačnu bol od sat vremena i lake bolove od tjedan dana, a povremene lakše boli i to samo kod određenih radnji, s obzirom na ozljedu, još dva tjedna te je pretrpjela strah koji je kratko trajao (neposredni strah srednje jakosti od sat vremena i strah srednjeg intenziteta oko dva tjedna), što je utvrđeno nalazom sudskog vještaka, koji strah u duljem razdoblju nije narušio njezinu duševnu ravnotežu, doista objektivno postoji neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO), ali ne i pravo na isplatu pravične novčane naknade, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

 

              Stoga žalba tužiteljice nije osnovana.

 

              Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u toč. 1. izreke.

 

              Tuženici su zatražili isplatu naknade parničnog troška za sastav odgovora na žalbu. Međutim, taj trošak nije bio nužan za vođenje predmetnog spora, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, slijedom čega je isti zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

 

U Zadru 30. svibnja 2019.