Broj: Gž-1933/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice R. H. D. iz Z., S. ulica 21, OIB …, koju zastupa punomoćnica J. S., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. B., OIB …, B. B., OIB …, N. C., OIB …, G. L., OIB …, S. M., OIB …, B. M., OIB …, R. Š., OIB …, B. I., OIB …, M. V., OIB …, M. Ž., OIB …, M. T., OIB …, D. P., OIB …, M. Š., OIB … i Z. Š., OIB …., Suvlasnika stambene zgrade u Z., M. 48, svi zastupani po upravitelju H. poslovni centar - stambeno poslovno gospodarstvo d.o.o.,  Z., S. 55, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi plateža, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-4009/2014-34 od 15. lipnja 2018. godine, 30. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-4009/2014-34 od 15. lipnja 2018. godine.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženicima isplatiti tužiteljici iznos od 4.735,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenog 2009. godine do isplate, kao i da naknade tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 11.261,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2018. godine do isplate, sve s posebnog računa namjenjenog za prikupljanje zajedničke pričuve, IBAN: HR…, sve po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena za period do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 8 dana.

 

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje od tuženika platež iznosa od 1.089,17 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.11.2009.g. do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od kuna sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijeli su tuženici dana 20. lipnja 2018. godine zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije dan.

Žalba nije osnovana.

Tuženici u žalbi navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda nema jasne razloge što istu čini nerazumljivom u odnosu na dokumentaciju koja se nalazi u spisu zbog čega se istu ne može ispitati.

Suprotno ocjeni tuženika, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, obrazloženje pobijane odluke nije suprotno priloženoj dokumentaciji i ispravama u spisu, pa je pobijanu odluku moguće ispitati.

Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica zajedno sa tuženicima suvlasnica stambene zgrade u Z. na adresi M. 48 te samovlasnica stana koji se nalazi neposredno pod krovišta.

Iz priložene dokumentacije od strane tužiteljice proizlazi da je do procurivanja krova i padanja žbuke u njezinom stanu počelo dolaziti još 2003. godine, o čemu je ona obavijestila ostale suvlasnike koji se nisu usuglasili s tim da se krov sanira iz pričuve, da je o istom obavijestila i upravitelja zgrade, a da je situacija postala alarmantna oko 2008. godine kada je vlaga došla do razvodne kutije, zbog čega je ona sama odlučila sanirati dio krova iznad svojeg stana i iznad stubišta koje je zajednički dio zgrade.

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. H. utvrđeno je da je do procurenja u stambene prostorije tužiteljice došlo uslijed procurenja ravnog krova koji predstavlja zajednički element zgrade, a ravni krov se nalazi iznad zajedničkog stubišta i većeg dijela njezinog stana. Nesporno je utvrđeno da je tužiteljica angažirala osobu koja je izvršila sanaciju navedenog krovišta iznad zajedničkog stubišta i dijela njezinog stana te je za isto platila putem svoga obrta „T.“, servis za čišćenje, iznos od 5.824,67 kn građevinskom obrtu APN vlasništvo A. P. dana 11. studenog 2009. godine.

Upravo je taj iznos tužbom i potraživala od tuženika, sa zakonskom zateznom kamatom od 12. studenog 2009. godine do isplate.

Prema nalazu građevinskog vještaka vrijednost izvršenih sanacijskih radova je 8.397,74 kn, a radove koje je izvela tužiteljica trebalo je izvesti na teret sredstava zajedničke pričuve zgrade, jer je do štete došlo na zajedničkim dijelovima zgrade – stubišnom prostoru i na dijelu stana tužiteljice zbog procurenja zajedničkog ravnog krova.

Tuženici su osporili zahtjev tužiteljice ističući prigovor promašene aktivne legitimacije, jer da je račun platio obrt „T.“, a ne tužiteljica, prigovor zastare i prigovor subjektivne preinake tužbe.

Prvostupanjski sud je odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je nesporna činjenica da je u vrijeme plaćanja utuženog računa tužiteljica bila suvlasnica predmetne zgrade, da se račun odnosi na sanaciju zajedničkih dijelova zgrade, te da je tužiteljica u vrijeme plaćanja računa bila vlasnica obrta „T.“.

Odbijen je prigovor da je tužiteljica podneskom od 19. rujna 2014. godine izvršila subjektivnu preinaku tužbe jer je u navedenom podnesku tužiteljica navela da je vlasnica obrta radi dodatnog obrazlaganja aktivne legitimacije, a odbijen je i prigovor zastare jer da se primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 25/11 i 78/15 – dalje ZOO) pa kako je račun dospio 12. studenog 2009. godine, a tužba je podnesena 14. svibnja 2014. godine, to da je podnesena prije isteka zastarnog roka.

Tuženik je stavio prigovor i da tužiteljica ne može potraživati cjelokupni iznos, jer je suvlasnik navedene zgrade pa da dio obveze po navedenom trošku pada i na nju, iz razloga što da navedeni trošak ne tereti same suvlasnike, već sredstva zajedničke pričuve predmetne zgrade, neovisno o broju suvlasnika i njihovom suvlasničkom dijelu.

Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice s pozivom na odredbu čl. 92. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15-pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZV) i odredbu čl. 1120. ZOO-a, ali za iznos od 4.735,50 kn s obzirom da je račun plaćen preko obrta, a iz dopisa Porezne uprave proizlazi da je iznos od 1.089,17 kn, koji odgovara iznosu od 23% PDV-a vraćen tužiteljici kao pretporez.

Zakonska  zatezna kamata dosuđena je od dospijeća računa tj. od 12. studenog 2009. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, a o parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok je visina troška utvrđena primjenom Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

U svojoj žalbi tuženici osporavaju pravilnu primjenu materijalnog prava, jer smatraju da navedeni iznos predstavlja štetu, zbog čega je zastarni rok tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca, a da je tužiteljica znala za štetu već od 2003. godine, pa da je netočna tvrdnja iz presude da je tužiteljica još u prigovoru na rješenje o ovrsi sadržajno uložila protutužbu.

Točno je da u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, a u postupku kojeg su tuženici vodili protiv tužiteljice zbog neplaćanja pričuve ista nije uložila protutužbu, protutužba je podnesena kako to i stoji na štambilju dana 14. svibnja 2014. godine.

Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da traženi iznos predstavlja naknadu štete, kao što je i pogrešan stav prvostupanjskog suda da se radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika  pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

Do procurivanja  voda u stan tužiteljice i  hodnik zgrade došlo je zbog neodržavanja krovišta, a održavanje krovišta prema čl. 86. st. 1. ZV-a predstavlja posao redovne  uprave.

Prema odredbi čl. 89. st. 1. ZV-a, troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako  nije drugačije određeno.

Prema odredbi čl. 39. st. 2. ZV-a, kad je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga.

Prema odredbi čl. 1121. ZOO-a, obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

Po ocjeni ovog suda, tužiteljica je obavila tuđi posao za koji nije imala odobrenje ostalih suvlasnika, međutim obavljanje tog posla bilo je nužno kako ne bi nastupila još veća šteta od one koje je već nastupila.

U konkretnom slučaju tužiteljica je, a s obzirom da ostali suvlasnici nisu pokazali interes za saniranje krovišta, a niti je upravitelj izvršio sanaciju, a radi se o zajedničkim dijelovima zgrade, bila ovlaštena i bez suglasnosti svih ostalih suvlasnika poduzeti radnje koje je poduzela kako bi spriječila daljnje procurivanje i nastanak još veće štete.

Prema odredbi čl. 1124. ZOO-a,  poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati od gospodara posla, između ostalog, da mu naknadi nužne i korisne izdatke.

Kako za naplatu nužnih i korisnih izdataka na koje ima pravo poslovođa bez naloga nije predviđen kraći zastarni rok, to se ima primijeniti zastarni rok od pet godina, pa kada je isplata od strane tužiteljice izvršena izvođaču radova 11. studenog 2009. godine, a tužba za povrat tog iznosa je podnesena 14. svibnja 2014. godine, tada je ona podnesena unutar zastarnog roka.

Nadalje u žalbi tuženici ostaju kod prigovora promašene aktivne legitimacije, jer da je račun platio obrt tužiteljice pa da pravo na povrat plaćenog iznosa ne bi imala tužiteljica  već njezin obrt.

Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica angažirala građevinski obrt za izvođenje radova na sanaciji krovišta i zajedničkog stubišta, pa je upravo tužiteljica ovlaštena tražiti novčani iznos kojeg je platila od tuženika, pri čemu je po ocjeni ovog suda nebitno što je taj novčani iznos plaćen iz sredstava njezinog obrta, pri tome treba naglasiti da je sud odbio zahtjev tužiteljice u odnosu na onaj dio povlastica koje je tužiteljica ostvarila time što je plaćanje izvršila preko svog obrta.

Prigovara se i tužbenom zahtjevu kako je on sastavljen jer da zajednička pričuva predstavlja imovinu različitu od imovine suvlasnika pa da je tužiteljica tužbom trebala tražiti trpljenje svakodobnih suvlasnika u odnosu na naplatu iz zajedničke pričuve. Iz pobijane presude da proizlazi da su tužiteljici dužni pojedinačno navedeni suvlasnici.

Ni ovaj žalbeni razlog ne može se prihvatiti kao osnovan s obzirom da iako je tužiteljica obuhvatila suvlasnike stambene zgrade pojedinačno kao tuženike, isplatu traži s posebnog računa namijenjenog za prikupljanje zajedničke pričuve koji račun je i naveden, pa je jasno da tužiteljica ne traži isplatu osobno od svakog pojedinog suvlasnika, već da isplatu traži upravo sa računa zajedničke pričuve.

Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

Zbog navedenih razloga je ovaj sud odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te je  potvrdio pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

Koprivnica, 31. svibnja 2019.