Broj: Gž-1313/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz D. R., S…, OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., V. …, protiv tuženika T. o., P. S., L …, OIB: … koga zastupa punomoćnica S. J., odvjetnica u S., G. …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pnš-182/14 od 16. ožujka 2016., 31. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice D. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pnš-182/14 od 16. ožujka 2016. u dijelu pod toč. I i III izreke.

 

2. Vraća se predmet prvostupanjskom sudu da sa dijelom žalbe tužiteljice D. K. protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pnš-182/14 od 16. ožujka 2016. postupi kao s prijedlogom za dopunu odluke u dijelu koji se odnosi na zatraženi parnični trošak pristupa na ročište povodim objave presude dana 16. ožujka 2016.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

              "I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu, a koji glasi:

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu u iznosu od 25.000,00 kn (slovima: dvadesetpettisuća kuna) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 9.04.2014.god. pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena do 31.07.2015.god., a od 1.08.2015.god. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sukladno odredbi 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), sve u roku od 15 dana.

              II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici imovinsku štetu s osnove tuđe njege i pomoći u iznosu od  1.886,50 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 16.ožujka 2016.god. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sukladno odredbi 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), sve u roku od 15 dana, dok se za više zatraženo,  i to za iznos od 1.263,50 kn, tužiteljica odbija u svom zahtjevu.

              III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parbenog postupka u iznosu od 2.598,10 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 16.ožujka 2016.god. pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sukladno odredbi 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), sve u roku od 15 dana."

              Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica iz svih žalbenih razloga odnosno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pobijana presuda ne sadrži odlučne činjenice, razlozi su nerazumljivi te u direktnoj koliziji s dokazima izvedenim tijekom postupka, odnosno presuda uopće nema razloga. Stajalište suda nema temelja u dokazima izvedenim tijekom postupka, a iz kojih su proistekle odlučne činjenice za predmet spora. Tužiteljica je osoba poodmakle životne dobi, rođena 1931. godine, nije pridonijela nastanku štetnog događaja, upravo suprotno tužiteljica je oštećenik kojem bi se u cijelosti trebala naknaditi prouzročena šteta. Sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da je osiguranik tuženika smanjio brzinu kretanja od 55 km/h i vozio brzinom prilagođenom uvjetima na cesti, onda bi na vrijeme zaustavio svoje vozilo i do sudara zasigurno ne bi došlo. Brzina kretanja njegova vozila je trebala biti manja od one koju navodi prvostupanjski sud obzirom da je vještak naveo da je vozač osobnog automobila Audi A4 poduzeo reakciju intenzivnog kočenja unutar intervala puta od 26 metara u trenutku kada je ugledao pješakinju na asfaltiranom kolniku izbjegao bi sudar da se kretao brzinom od oko 48 km/h, kao i svakom nižom od te. Stoga, nije točno da se osiguranik tuženika trebao kretati brzinom od 55 km/h, kako to proizvoljno tumači sud prvog stupnja. Protiv tužiteljice bi kao pješakinje, da ista nije poštivala prometna pravila, bio pokrenut prekršajni postupak pred nadležnim sudom. Isti nije iniciran, a što sud prvog stupnja nije cijenio. Dakle, sud prvog stupnja neosnovano ističe da bi ponašanje tužiteljice bilo nepropisno, te se poziva na čl. 129. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Na predjelu gdje se dogodila prometna nezgoda nema obilježenog pješačkog prijelaza i svaka osoba u tom dijelu prelazi kolnik na način na koji je i tužiteljica pokušala prijeći. Osiguranik tuženika je mogao uočiti tužiteljicu, kao pješakinju, sa 100 m udaljenosti te prilagoditi brzinu svog kretanja, da je vozio brzinom od 48 km/h, a i manjom, zaustavio bi se i štetni događaj ne bi nastupio. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 38. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te također odredbu čl. 51. istog Zakona navodeći kako osiguranik tuženika ništa od toga nije ispoštivao radi čega je pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, a za koju pravomoćnu presudu je parnični sud vezan glede odgovornosti i krivnje. Tužiteljica ničim nije pridonijela nastanku prometne nezgode odnosno štete, uložila je dovoljan stupanj pažnje prigodom prelaska preko kolnika, kao i ostali pješaci, na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza. Osiguranik tuženika mogao je ugledati tužiteljicu kad je započela prelaziti kolnik i u tom trenutku reagirati kako je navedeno. Njegov propust nipošto se ne može cijeniti u omjeru od 70 %. Nadalje, sud prvog stupnja je pogrešno odmjerio visinu nastale neimovinske štete tužiteljice. Tužiteljica je pretrpjela tešku tjelesnu ozljedu s trajnim posljedicama, a stupanj umanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice iznosi 12 %, zaostalo je naruženje lakšeg stupnja, a vještak psihijatar je procijenio trajnu povredu duševnog integriteta za 10-15 % obzirom da je primarni strah jakog intenziteta trajao od 2-3 minute, jakog intenziteta prva dva dana, srednjeg intenziteta još jedan mjesec, a blagog dva mjeseca. Bolovi jakog intenziteta trajali su jedan do dva dana, srednjeg tri tjedna i slabog šest tjedana. Navedeno ukazuje da je tužiteljica potpuno osnovano postavila tužbeni zahtjev glede visine, a sud je trebao uzeti u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, cijeniti stariju životnu dob tužiteljice koja je zbog prirode ozljede ograničena za obavljanje svakodnevnih životnih funkcija te se njezino stanje ne može poboljšati. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, kao i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ne može se ispitati da li je na konkretan slučaj pravilno primijenjeno materijalno pravo. Tužiteljica pobija i odluku o parničnim troškovima postupka budući je sud prvog stupnja neosnovano izvršio prijeboj parničnih troškova stranaka. Ističe da joj se trebaju naknaditi svi troškovi postupka jer bi se trebala preinačiti odluka o glavnoj stvari pa sporadično i odluka o troškovima postupka. Nije joj priznat trošak pristupa na ročište objave odluke, a na što nesporno ima pravo. Podredno ističe da je Europski sud za ljudska prava donio presudu u predmetu K. protiv H. 18. srpnja 2013. te dodaje da bi tužiteljica imala pravo na naknadu svih nužnih parničnih troškova prema procijenjenom uspjehu u sporu, dok tuženik nema prava na nikakvu naknadu neovisno o razmjernom uspjehu u sporu. Slijedom navedenog predlaže prihvatiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev i tuženika obveže na naknadu parničnih troškova tužiteljici.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), a na koju ukazuje žalba tužiteljice.

Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. istog Zakona.

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi imovinsku i neimovinsku štetu koja joj je nastala u štetnom događaju 28. rujna 2013.

              U ovoj fazi postupka nije prijeporno da se dana 28. rujna 2013. dogodila prometna nezgoda u mjestu O. (J …) na kolniku ceste D-8, 17 kilometru+100 metara, dionici 18, da je u istoj tužiteljica sudjelovala u svojstvu pješakinje, da je zadobila tjelesne ozljede, da je vozilo kojim je upravljao M. S. imalo zaključeno osiguranje po osnovi automobilske odgovornosti kod tuženika te da je tuženik 4. lipnja 2014. isplatio tužiteljici s osnove naknade štete iznos od 25.000,00 kn.

              Međutim, u ovoj fazi postupka sporna je suodgovornost tužiteljice i visina neimovinske štete nastale tužiteljici.

              Prvostupanjski sud na temelju navoda stranka i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje da se osiguranik tuženika kretao iz pravca S. prema O. brzinom oko 55 km/h, a da je brzina vožnje bila ograničena prometnim znakom od 40 km/h tako da je nepropisnom i neopreznom vožnjom doprinio nastanku nezgode. Nadalje, obrazlaže da je u danim okolnostima osiguranik tuženika mogao predvidjeti ponašanje drugih sudionika u prometu koje nije uobičajeno (iznenadni i nekontrolirani prelazak preko kolnika) s obzirom da mu je domet vidljivosti bio dobar te je bio dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila prometnim uvjetima, pogotovo što da je mogao uočiti tužiteljicu kada se ona pojavljuje na rubu nogostupa, kada je od nje udaljen najmanje 100 m i pretpostaviti kako će ista možda prelaziti kolnik, pa da je na vrijeme reagirao na kočnicu, smanjio brzinu kretanja od 55 km/h i vozio brzinom prilagođenom uvjetima na cesti, da bi na vrijeme zaustavio svoje vozilo i do sudara zasigurno ne bi došlo tako da doprinos osiguranika tuženika ocjenjuje sa 70 %. Prvostupanjski sud ocjenjuje, dalje, da je i tužiteljica svojim nepropisnim i neopreznim ponašanjem doprinijela nastanku nezgode, jer nije obratila svu dužnu pažnju i pozornost na kolnik ispred sebe, a osobito nije obratila pažnju da se radi o prometnoj vrlo frekventnoj državnoj cesti, te da prelazi kolnik gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza, a ista je mogla s ruba nogostupa prije iskoraka na prometnicu vidjeti automobil osiguranika tuženika na udaljenosti od najmanje 100 metara, pa pričekati istog da prođe, što nije učinila, već je prelazila kolnik prometno vrlo frekventne državne ceste gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza, pa je ista doprinijela nezgodi sa 30 %.

              Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a u vezi s time i izneseni zaključak da je doprinos tužiteljice 30% nastanku štete zbog nedostatka obraćanja pažnje na udaljenost i brzinu vozila osiguranika tuženika odnosno zbog toga što se prije stupanja na kolnik nije uvjerila da može na siguran način preći preko istog te je isti prešla nepažljivo, kao i primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 129. st. 1. i 131. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013. i 92/2014.; dalje ZSPC) i čl. 1092. st. 1. ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) koja odredba uređuje obujam naknade štete kada je oštećenik doprinio vlastitoj šteti.

              Naime, odredba čl. 129. st. 1. ZSPC propisuje da je pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze ili trake prelaziti pažljivo i najkraćim putem, nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način, dok je čl. 131. st. 1. istog Zakona propisano da pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.

              Žalbeni navodi tužiteljice ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja u svezi doprinosa tužiteljice nastanku štete zbog nepažljivog prelaska preko kolnika koji zaključak je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na iskazu svjedoka M. S. koji je iskazao da je vozio svojom desnom stranom, a sa suprotne strane prvo da je nailazio autobus, a iza njega kombi, a u tom trenutku je tužiteljica pretrčavala cestu te ju je primijetio kada je izašla iza autobusa i bila u sredini trake. Potrebnim se nalazi navesti da na tako dan iskaz tužiteljica (od čijeg saslušanja se odustalo) nije imala primjedbi. Također je zaključak prvostupanjskog suda pravilno utemeljen na nalazu i mišljenju prometnog vještaka tj. stalnog sudskog vještaka dipl. ing. S. U.

              Navod žalbe da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je osiguranik tuženika smanjio brzinu kretanja od 55 km/h i vozio brzinom prilagođenom uvjetima na cesti onda bi na vrijeme zaustavio svoje vozilo i do sudara zasigurno ne bi došlo ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja budući da prvostupanjski sud upravo stavlja na teret osiguraniku tuženika, između ostalog, upravljanje vozilom preko ograničenja brzine kretanja preko 40 km/h te nalaz i mišljenje imenovanog vještaka ne tumači tako "da se osiguranik tuženika trebao kretati brzinom od 55 km/h" kako to u žalbi apostrofira tužiteljica. Točno je da na predjelu gdje se dogodila prometna nezgoda nema obilježenog pješačkog prijelaza i da je isti udaljen od mjesta nezgode 173 m, međutim ta činjenica, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne opravdava prelaženje kolnika na način kako je to opisao u svom iskazu svjedok S.. Nadalje, točno je kako tvrdi tužiteljica da je osiguranik tuženika mogao uočiti tužiteljicu, kao pješakinju, sa 100 m udaljenosti te prilagoditi brzinu svog kretanja i predvidjeti njezino ponašanje, a što je pravilno prvostupanjski sud uzeo u obzir pri ocjeni suodgovornosti osiguranika tuženika budući je vozač dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik. Međutim, jednako tako je i tužiteljica kao sudionik u prometu bila dužna obratiti veću pažnju na nadolazeće vozilo.

              U odnosu na žalbeni navod tužiteljice kako bi protiv iste, kao pješakinje, da nije poštivala prometna pravila, bio pokrenut prekršajni postupak, a što sud prvog stupnja nije cijenio, odgovoriti je da sve da je prekršajni postupak i pokrenut protiv tužiteljice presuda prekršajnog suda ne vezuje parnični sud glede nastanka štetnog događaja i nema zapreke da u parničnom postupku sud utvrdi drukčije činjenično stanje i pitanje odgovornosti za štetu slijedom čega izneseni žalbeni navod ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o doprinosu tužiteljice nastanku vlastite štete.

              U pogledu visine neimovinske štete u postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je, sukladno nalazu i mišljenju sudskih vještaka liječnika, uzimajući u obzir jačinu i trajanje fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, da tužiteljici po kriteriju pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada naknada u iznosu od 35.700,00 kn. S obzirom na utvrđenu suodgovornost tužiteljice u omjeru od 30 % istoj je dosuđen iznos od 24.990,00 kn, međutim, kako je tužiteljici već isplaćen od strane tuženika na ime naknade neimovinske štete iznos od 25.000,00 kn isplatom tog iznosa nadoknađena joj je u cijelosti neimovinska šteta. Stoga je kao neosnovan odbijen zahtjev tužiteljice radi naknade neimovinske štete u iznosu od 25.000,00 kn.

              Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio visinu nastale neimovinske štete tužiteljice, a pritom imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda koja su utemeljena na nalazima i mišljenima vještaka dr. I. R. spec. ortop., dr. Č. L. spec. psih. te dr. D. T. spec. ortop. koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao sačinjene objektivno i u skladu s pravilima struke te u okviru svoje specijalnosti, a na koje stranke nisu imale prigovora i primjedbi nakon što su mišljenja usuglasili dr. I. R. i dr. D. T.. Dakle, vodeći računa o težini povrede, intenzitetu i trajanju pretrpljenih fizičkih bolova kao i neugodnostima kojima je bilo praćeno liječenje tužiteljice (prijevoz s mjesta prometne nesreće do K. b. S., hospitalizacije u periodu od 28. rujna do 11. listopada 2012., operativni zahvat 1. listopada 2012., stavljanje i vađenje vanjskih fiksatora, dijagnostičke obrade – MSCT mozga, rtg torakalnih organa) ovaj drugostupanjski sud, imajući u vidu i Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Orijentacijski kriteriji) kao i odredbe čl. 1100. ZOO nalazi da iznos od 10.000,00 kn predstavlja primjerenu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti po navedenom mjerilu.

              U svezi visine pravične novčane naknade po kriteriju pretrpljenog straha imajući na umu trajanje i jačinu straha koji je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. Č. L. prema kojem je tužiteljica u trenutku ozljeđivanja doživjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2-3 minute, strah jakog intenziteta prva dva dana, strah srednjeg intenziteta još jedan mjesec, a blagog intenziteta dva mjeseca, a vezano za način ozljeđivanja te brigu o ishodu liječenja, pa uzimajući u obzir činjenicu da je razumljiv tužiteljičin strah koji je pretrpjela zbog ozljeđivanja noge s obzirom na njezinu životnu dob ovaj drugostupanjski sud nalazi da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđenje naknade po tom kriteriju u iznosu od 10.000,00 kn.

              U odnosu na neimovinsku štetu tužiteljici zbog povrede prava osobnosti tj. duševnog zdravlja reći je da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da će tužiteljica u daljnjem tijeku života ulagati pojačane napore ( kod svih radova koji se uglavnom obavljaju u toj dobi, a to se odnosi prvenstveno na hodanje, duže stajanje, potrebe vršenja čučanja, podizanja malo većeg tereta) tako da je kod iste nastupilo umanjene životne aktivnosti odnosno da je tužiteljici životna i radna sposobnost umanjena u omjeru od 12%, zatim da je temeljem ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi kod tužiteljice došlo do trajne povrede duševnog integriteta lakog stupnja što je procijenjeno sa 10-15 %, pa prema tome iznos od 13.000,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknada za povredu prava osobnosti po navedenom mjerilu.

              Nadalje, polazeći od utvrđenja postojanja trajne posljedice ozljeđivanja tužiteljice zbog zaostalog naruženja lakog stupnja te da je ozljeda locirana na tužiteljičinoj nozi, odnosno djelu tijela koji bi se eventualno mogao prikriti odjećom, pa u tom smislu samo ponekad uočljiv drugima prema stavu ovog drugostupanjskog suda pravičnu novčanu naknadu po navedenom mjerilu predstavlja iznos od 2.500,00 kn.

              Dakle, žalbeni navodi da je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i dosudio preniske iznose za navedenu neimovinsku štetu ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja budući da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sveukupnost povreda te posljedica tih povreda ukazuje da bi u svojoj ukupnosti bila primjerena pravična naknada neimovinske štete u iznosu od 35.500,00 kn. Međutim, kako je žalbu izjavila samo tužiteljica te imajući u vidu odredbu čl. 374. ZPP (drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu) to je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I izreke.

              Tužiteljica se žalila i na odluku o troškovima postupka, međutim iz sadržaja žalbe ne proizlazi koje konkretne troškove pobija i iz kojih razloga, pa ispitujući pobijanu presudu pod toč. III izreke reći je da je pravilno prvostupanjski sud istu utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa) priznajući troškove potrebne za vođenje parnice te imajući u vidu uspjeh tužiteljice i tuženika. Tužiteljici je odgovoriti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-297/13-2 od 20. studenoga 2013. i Rev-x 472/14-3 od 2. srpnja 2014. prilikom odlučivanja o parničnom trošku sud treba vodi računa o troškovima postupka nastalih za stranke povodom svih njihovih zahtjeva istaknutih u postupku, a primjenom odredbe iz čl. 154. i 155. ZPP, imajući kod odmjeravanja troška u vidu i konačnu odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu K. protiv Hrvatske, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Kako po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjena čl. 154. st. 2. ZPP, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja u ovom predmetu, nije rezultirala ograničenjem koje bi umanjilo samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu, pa kako je, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je izvršio prebijanje iznosa obistinjenih strankama te tuženika obvezao naknadi tužiteljici parnični trošak to je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo odbiti žalbu tužiteljice u dijelu pod toč. III izreke presude (koja se u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u tom dijelu.

              Slijedom navedenog odlučeno je kao pod 1. izreke ove drugostupanjske odluke.

              Međutim, iz spisa predmeta je razvidno da je tužiteljica zahtijevala da joj tuženik naknadi trošak pristupa na ročište povodom objave presude, a pobijanom presudom prvostupanjskog suda meritorno je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice i ujedno je tuženik obvezan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.598,10 kn. Budući da prvostupanjski sud nije u cijelosti odlučio o zahtjevu tužiteljice koji se odnosi na trošak pristupa na ročište povodom objave presude ima se smatrati da je u konkretnom slučaju podnesen prijedlog za dopunu presude o kojem prijedlogu prvostupanjski sud nije odlučio, a na što upire tužiteljica u žalbi.

              Prema odredbi čl. 339. st. 1. ZPP valjalo je u navedenom dijelu spis vratiti prvostupanjskom sudu radi odlučivanja o prijedlogu za dopunu odluke.

              U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. II izreke prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 31. svibnja 2019.