Broj: Gž-598/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rep kao predsjednice vijeća, Miloša Lojena kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice Đ. G., OIB: …i tužitelja V. G., OIB: …, oboje iz V. C. 83b, koje zastupaju punomoćnici O. društva R. & O. u K., protiv tuženika H.o.k. d.d., OIB: …, Z., C. ulica 6, kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3552/14-78 od 20. prosinca 2018. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Žalba tužitelja prihvaća se kao osnovana, a žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3552/14-78 od 20. prosinca 2018. godine:

- potvrđuje u dosuđujućim dijelovima pod točkom I. kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici Đ. G. isplatiti iznos od 150.000,00 kn (stotinu pedeset tisuća kuna) s pripadajućom zateznom kamatom od 14. srpnja 2014. godine do isplate te naloženo tuženiku isplatiti iznos od 12.027,86 kn (dvanaest tisuća kuna dvadeset i sedam kuna i osamdeset i šest lipa) sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2018. godine pa do isplate,

- potvrđuje dosuđujući dio prvostupanjske presude pod toč. II. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju V. G. isplatiti iznos od 150.000,00 kn (stotinu pedeset tisuća kuna) s pripadajućom zateznom kamatom od 14. srpnja 2014. godine do isplate te naloženo tuženiku isplatiti iznos od 12.027,86 kn (dvanaest tisuća kuna dvadeset i sedam kuna i osamdeset i šest lipa) sa zateznim kamatama od 20. prosinca 2018. godine pa do isplate,

- potvrđuje u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke u odnosu na tužiteljicu Đ. G. kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu 10.144,28 kn sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2014. godine te je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 12.027,86 kn (dvanaest tisuća dvadeset i sedam kuna i osamdeset i šest lipa) za razdoblje od 14. srpnja 2014. do 20. prosinca 2018. godine,

- potvrđuje u odbijajućem dijelu pod toč. II. izreke u odnosu na tužitelja V. G. kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu 10.144,28 kn (deset tisuća kuna stotinu četrdeset i četiri kune i dvadeset i osam lipa) sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2014. godine te je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 12.027,86 kn (dvanaest tisuća dvadeset i sedam kuna i osamdeset i šest lipa) za razdoblje od 14. srpnja 2014. do 20. prosinca 2018. godine,

- potvrđuje se prvostupanjska presuda pod točkom IV. kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka,

- preinačuje u odbijajućem dijelu pod točkom I. u odnosu na tužiteljicu Đ. G. te se nalaže tuženiku H.o.k. d.d. Zagreb da tužiteljici Đ. G. isplati daljnji iznos naknade štete od 70.000,00 kn (sedamdeset tisuća kuna) s zateznim kamatama od 14. srpnja 2014. godine pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana,

- preinačuje u odbijajućem dijelu pod točkom II. u odnosu na tužitelja V. G. te se nalaže tuženiku H.o.k. d.d. Z. da tužitelju V. G. isplati daljnji iznos naknade štete od 70.000,00 kn (sedamdeset tisuća kuna) s zateznim kamatama od 14. srpnja 2014. godine pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana,

Preinačuje se rješenje o parničnim troškovima na način da glasi:

Nalaže se tuženiku H.o.k. d.d. naknaditi tužiteljima Đ. G. i V. G. troškove postupka u iznosu od 106.546,91 kn (stotinu i šest tisuća pet stotina četrdeset i šest kuna i devedeset i jednu lipu) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2018. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku H.o.k. d.d. isplatiti I tužiteljici Đ. G. iznos od 150.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2014. godine do isplate, kao i iznos od 12.027,86 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2018. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 70.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2014., iznos od 10.144,28 kuna sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2014. te zatezne kamate na iznos od 12.027,86 kn za razdoblje od 14. srpnja 2014. do 20. prosinca 2018. tužbeni zahtjev I tužiteljice Đ. G. odbija kao djelomično neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku H.o.k. d.d. isplatiti II tužitelju V. G. iznos od 150.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2014. godine do isplate, kao i iznos od 12.027,86 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2018. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 70.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2014., iznos od 10.144,28 kuna sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2014. te zatezne kamate na iznos od 12.027,86 kn za razdoblje od 14. srpnja 2014. do 20. prosinca 2018. tužbeni zahtjev II tužitelja V. G. odbija kao djelomično neosnovan.

III Nalaže se tuženiku H.o.k. d.d. naknaditi tužiteljima Đ. G. i V. G. troškove postupka u iznosu od 68.507,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2018. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 44.305,04 kuna sa zateznim kamatama zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao djelomično neosnovan.

IV Zahtjev tuženika H.o.k. d.d. za naknadom troškova postupka odbija se kao neosnovan u cijelosti.“

Protiv prvostupanjske presude i to njezinih odbijajućih dijelova pod točkama I. i II. te protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tužitelji po punomoćniku odvjetniku iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) i predlažu da nadležni županijski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev te naloži tuženiku da tužiteljima naknadi trošak postupka kako je specificirano u troškovniku i dopuni troškovnika te trošak sastava žalbe s pripadajućim zateznim kamatama ili da tu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protiv prvostupanjske presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik po punomoćnici odvjetnici zbog svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1-3. ZPP-a te odluke o troškovima postupka te predlaže da prvostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno da tu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana.

 

Nakon ocjene provedenih dokaza koji su navedeni na stranici 3 prvostupanjske presude utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je dana 16.5.2014. godine došlo do prometne nesreće na cesti od J. prema G. P. u kojoj je učestvovalo vozilo Š. F. reg. oznake … kojim je upravljao pok. D. C. te da je u tom vozilu kao suvozač bila pok. M. G., a to vozilo je pronađeno 19.5.2014. godine u odvodnom kanalu uz kolnik u blizini mjesta G. P., G. O., u kojem su bila mrtva tijela pok. M. G. i pok. D. C.,

- da je do slijetanja vozila došlo zbog toga što je, u desnom zavoju, vozač D. C., prestao do kraja pratiti zakrivljenost zavoja i prešao na meki teren i bankinu, kontaktirao betonski rub mostića, te se prevrnuo lijevo i čeono ušao u kanal u kojem je bilo oko 1m vode, vozilo se prevrnulo na krov, sudionici nesreće (D. C. i M. G.) nisu mogli otvoriti vrata te su se utopili, a što slijedi iz rezultata očevida na licu mjesta, dokumentacije Policijske postaje O., PU K., rezultata, prometnog vještačenja po vještaku dipl.ing. G. H., službene zabilješke o izlasku dr. N. J. na lice mjesta iz D. zdravlja O. koji je utvrdio smrt D. C. i M. G.,

- da je pok. M. G. bila smještena u udomiteljskoj obitelji D. L. od 7. lipnja 2013. godine po prijedlogu roditelja V. i Đ. G. zbog narušene obiteljske dinamike te zbog nastavka osposobljavanja kod C. za odgoj djece i mladeži K.,

- da iz uvjerenja Ministarstva pravosuđa slijedi da tužitelji, roditelji pok. M. G. nisu bili lišeni roditeljske skrbi, da je pok. M. malo kontaktirala s obitelji, da je s ocem bila u boljim odnosima te da je M. bila dijete sa posebnim potrebama,

- da iz iskaza roditelja pok. M. G., Đ. i V., slijedi da su oni zatražili smještaj u udomiteljskoj obitelji u K. te da je M. bila smještena kod gđe. D. L. i vikendima dolazila kući, no da su sa M. kontaktirali i viđali se vikendima,

- da su tužitelji imali troškove pogreba pok. M. (troškovi za cvijeće i vijence, odjeća pokojne, troškovi crnine tužitelja, troškovi karmina, troškovi kupnje grobnog mjesta, svećenika te troškovi ograde za grobno mjesto), ukupno po svakom od tužitelja 12.027,86 kn i ne više.

Primjenjujući materijalno pravo iz odredbe čl. 1046., 1101. i 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO), a na temelju prednje utvrđenog činjeničnog stanja, na ime duševne boli zbog gubitka kćeri svakom od tužitelja je dosuđeno po 150.000,00 kn, dok je preostali zatraženi iznos od 70.000,00 kn odbijen. Razlozi za ovakovu dosudu neimovinske štete, odnosno djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva u ovom pravcu su u tome što zadnju godinu dana tužitelji roditelji pok. M. nisu živjeli zajedno te su ostvarivali samo povremene susrete i druženja. Imovinska šteta dosuđena je primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a, te u odnosu na uređenje grobnog mjesta temeljem ponude Zelenila d.o.o. od 13.3.2016. godine.

U odnosu na žalbu tužitelja:

U žalbi tužitelji, prije svega, osporavaju odbijajući dio presude u odnosu na neimovinsku štetu, te tvrde da im je trebalo dosuditi zatraženi iznos u cijelosti bez obzira na iznesene probleme u obitelji i činjenicu što je pok. M. bila smještena u udomiteljsku obitelj. Nadalje, da je trebalo dosuditi preostali dio imovinske štete te da je u tom dijelu presuda obuhvaćena žalbenim razlozima u okviru bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te da je neosnovano odbijen i zahtjev za isplatu zatezne kamate na tu štetu.

S pravom tužitelji kao roditelji pok. M. G. pobijaju primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 1101.  st. 1. ZOO-a, u odluci o dosudi neimovinske štete. Prema toj odredbi u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji, bračni drug, djeca i roditelji. Prema stavku 2. takva se naknada može dosuditi braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog, postojala trajnija zajednica života.

Pogrešna primjena materijalnog prava i pogrešan zaključak prvostupanjskog suda sastoji se u tome što se prilikom dosude pravične naknade roditeljima radi smrti djeteta uopće ne utvrđuje činjenica koja je bitna za primjenu st. 2. čl. 1101., a to je postojanje trajnije zajednice života, što znači povezanost u obiteljskom, emocionalnom i nekom drugom smislu. Sagledavajući smisao čl. 1101. st. 1. ZOO-a osnovna odrednica za dosudu naknade štete bračnom drugu, djeci i roditeljima u slučaju smrti je upravo ta činjenica najbližeg srodstva, konkretno roditeljstvo.

Prvostupanjski sud je zbog toga izveo pogrešan zaključak da zbog činjenice što su postojali određeni problemi u obitelji G. zbog čega je pok. M. bila smještena po prijedlogu samih tužitelja u udomiteljsku obitelj radi njezinog prosperiteta i školovanja i što nije bila prije smrti unatrag godinu dana u faktičnoj obiteljskoj zajednici sa roditeljima tužiteljima, tužitelje ne pripada naknada koju su zatražili tužbenim zahtjevom, preciznije 220.000,00 kn po svakom tužitelju.

Ne radi se niti o situaciji kada je dijete oduzeto roditeljima zbog neke protupravnosti počinjene na štetu djeteta kada je izmještanje djeteta iz takove obitelji nužno. Osim toga, nedvojbena je činjenica, što je naveo prvostupanjski sud, da tužiteljima nije bilo oduzeto roditeljsko pravo. U tom pravcu je najvažnija odrednica iskaz svjedokinje D. L., udomiteljice kod koje je živjela pok. M. od 7.6.2013. godine. Ova svjedokinja određeno i okolnosno iskazuje i o M. i njezinom odnosu s roditeljima i spominje povezanost pok. M. s roditeljima, posebno s ocem, s kojim se je bolje slagala nego s majkom s kojom se je znala svađati. U svom iskazu ova svjedokinja na raspravi 24. studenog 2016. godine napominje da se ne sjeća da bi pok. M. spominjala da bi roditelji bili nasilni prema njoj. Glede same prometne nesreće i štetnog događaja iskazuje da je ona imala dečka, pok. D. C. i da ne zna kako su završili u automobilu te da ju je policija nazvala nakon štetnog događaja i prometne nesreće.

Sve ove činjenice jasno upućuju da se radi o pretpostavkama za potpunu dosudu zatražene neimovinske štete, i zbog tih razloga je trebalo prvostupanjsku presudu preinačiti.

No, međutim, prvostupanjski sud je pravilno dosudio određeni iznos imovinske štete, svakom od tužitelja po 12.027,86 kn i u tom pravcu je pravilno primijenjeno materijalno pravo uz odredbu čl. 223. ZPP-a budući je dosuda troškova crnine u iznosu od 2.000,00 kn svakom od tužitelja, troškovi karmina od 3.500,00 kn svakom, troškovi cvijeća i vijenaca u iznosu od 1.000,00 kn, trošak grobnog mjesta u iznosu od 2.500,00 kn po svakom tužitelju, trošak svećenika u iznosu od 200,00 kn po svakom tužitelju te trošak uređenja grobnog mjesta u iznosu od 2.827,86 kn po svakom tužitelju, adekvatan i nisu u pravu tužitelji kada pobijaju odbijajući dio presude u odnosu na imovinsku štetu budući u žalbi ne pružaju nikakovu određenu argumentaciju u okviru žalbenih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno primjene materijalnog prava za ovaj vid dosude štete.

Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev za dosudu zatezne kamate za razdoblje od 14. srpnja 2014. do 20. prosinca 2018. godine na dosudu imovinske štete. To zato što se prema odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke osim slučajeva kad zakon određuje što drugo. Dosljedno tome, sama visina štete, kao i njezina dospjelost u novcu poznata je u momentu donošenja presude, a to je bio 20. prosinca 2018. godine. Slijedom toga, pogrešno tužitelji u žalbi ističu da je u tom dijelu sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

U odnosu na žalbu tuženika:

Tuženik, prije svega, ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a vezano za nedostatnost obrazloženja prvostupanjske presude. Preciznije, da nije obrazloženo zbog čega sud nije cijenio doprinos pok. M. G. radi pristanka na vožnju s osobom za koju je znala da nema položen vozački ispit. To da slijedi iz potvrde MUP-a PP O. po kojoj pok. D. C. nije imao položen vozački ispit, a s njim je pok. M. bila u dugoj vezi. Zbog toga da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo iz odredbe čl. 1092. ZOO-a, jer nije ocijenjen taj doprinos pok. M. vlastitoj šteti budući bi tužitelji imali pravo samo na smanjenu naknadu.

U daljnjem izlaganju žalbe tuženik se referira i na odredbe čl. 23. st. 1. toč. 3. te čl. 25. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/2005, dalje ZOOP), jer da je pok. D. C. bio neovlašteni vozač, a pok. M. G. je dragovoljno ušla u vozilo kojim je on upravljao pa da se u smislu navedenih odredbi radi o isključenju od osiguranja te tuženik nije obvezan ni na kakva davanja.

U odnosu na ove tvrdnje točno je da prvostupanjski sud nije obrazložio ovaj prigovor tuženika te da je počinjena opisana bitna povreda, no slijedom odredbe čl. 373.a. ZPP-a bitne činjenice je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu bez obzira što ih prvostupanjski sud nije uzeo u obzir (čl. 373.a. st. 1. toč. 2.).

U spisu predmeta osim zapisnika o iskazu udomiteljice D. L. koja iskazuje o tome da je pok. M. bila dijete s posebnim potrebama postoji i rješenje C. za socijalnu skrb K. od 6.6.2013. godine (list 149 spisa). U obrazloženju tog rješenja navodi se da je M., rođena … godine, dijete s posebnim potrebama i prema nalazu i mišljenju povjerenstva kod nje utvrđeno tjelesno i mentalno oštećenje. O tome kakovo je to mentalno oštećenje određena saznanja je iznijela i svjedokinja D. L. u svom iskazu u pravcu da M. nije puštala i nije ju smjela puštati u izlaske, osim kada bi njezin otac došao po nju i odveo ju kod dečka. Slijedom toga, iako prvostupanjski sud u tom pravcu nije ocjenjivao dokaze koji postoje u spisu predmeta ne radi se o situaciji koja bi se mogla podvesti pod odredbu čl. 23. st. 1. toč. 3. ZOOP-a, a to je da bi pok. M. dragovoljno ušla u vozilo kojim je upravljao pok. D. C. kao neovlašteni vozač pa da bi to imalo za posljedicu isključenje iz osiguranja te izostanak isplate naknade štete, jer tu činjenicu tuženik nije dokazao.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti u ovom sporu, očito da i s obzirom na prije iznesene činjenice mentalne insuficijencije pok. M. G. izvjesno nije znala da bi pok. D. C. bio neovlašteni vozač.

Slijedom toga žalba tuženika je radi iznesenih navoda neosnovana, a u okviru pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koji razlozi suštinski izviru upravo iz tvrdnje o neovlaštenom vozaču i dragovoljnom pristanku pok. M. na vožnju s takvim vozačem.

Osnovana je žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka.

Tužitelji su podnijeli opredijeljeni troškovnik za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na listu 249 spisa predmeta sa ukupnim iznosom od 112.812,04 kn. Prema obrazloženju prvostupanjske presude, rješenjem o troškovima postupka sud je priznao tužiteljima naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/114, 118/14 i 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa) i to troškove sastava tužbe zastupanja na ročištima 8.6. i 24.11.2016., 15.2., 10.5 i 5.10.2017., 9.2., 17.5. i 15.11.2018., sastav podnesaka 2.5.2016., 30.1.2017., 27.4.2017. i 4.6.2018., što iznosi sa PDV-om od 25% i 10% povećanja za zastupanje više osoba (Tbr. 36. Tarife) 102.250,04 kn zajedno s troškovima pristojbi na tužbu i presudu te troškovima predujmova za prometno vještačenje.

I ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda koji troškovi su priznati tužiteljima u okviru odredaba čl. 155. ZPP-a kao potrebni za vođenje parnice, a to je upravo iznos od 102.250,04 kn. Kako je to vidljivo iz žalbe tužitelja isti potražuju za sastav žalbe ukupno s PDV-om iznos od 7.821,50 kn. Taj iznos im ne pripada iako su sa žalbom uspjeli u pretežnom dijelu. Vrijednost obuhvaćena žalbom je 160.288,56 kn, a tužitelji su sa tom žalbom uspjeli svaki od njih za 70.000,00 kn ili 140.000,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1., 3. i 6. i Tbr. 10. Tarife za sastav žalbe tužitelje pripada iznos od 4.296,87 kn (iznos od 3.125,00 kn s povećanjem 10% 3.437,50 kn te s PDV-om od 25% 4.296,87 kn). Kada se zbroje priznati troškovi prvostupanjskog postupka i troškovi žalbe tada je ukupno nakon preinačenja rješenja o troškovima postupka tužiteljima trebalo ukupno priznati i dosudi trošak od 106.546,91 kn.

No, međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka budući je nakon preinačenja ove presude jasno da tužitelji nisu uspjeli samo sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, a to je neuspjeh svakog od tužitelja za 10.144,28 kn imovinske štete, te odbijanje određenog razdoblja plateža zatezne kamate na dosuđenu imovinsku štetu što nominalno iznosi 4,3%. Slijedom toga valjalo je odluku o troškovima preinačiti temeljem odredbe čl. 166. st. 2. a u vezi sa čl. 154. st. 3. ZPP-a. Zaključak prvostupanjskog suda da tuženika ne pripadaju nikakovi troškovi je pravilan te da se troškovi tuženika ne mogu prebijati s troškovima tužitelja. To iz razloga što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik uzrokovao sve troškove ovog postupka protiveći se u cijelosti tužbenom zahtjevu kroz cijeli postupak.

Ovo su razlozi zbog čega je valjalo prvostupanjsku presudu potvrditi, a djelomično preinačiti usvajanjem žalbe tužitelja u odnosu na dosudu neimovinske štete.

Ova presuda i rješenje doneseni su temeljem čl. 368. st. 1., čl. 373. st. 1. toč. 3. te čl. 373.a. st. 1. toč. 2. i u odnosu na trošak čl. 154. st. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Koprivnica, 4. lipnja 2019.