Broj: Gž-793/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika E. O. iz S., (OIB: …) (dalje-tužitelja), zastupanog po punomoćniku Z. Š., odvjetniku u K., protiv tuženika-protutužitelja L. u. "S." iz V., (OIB: …) (dalje-tuženika), zastupanog po punomoćniku S. V., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici od 25. travnja 2019. poslovni broj Pn-25/2018, dana 5. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika L. u. "S." kao neosnovana te se potvrđuje presuda u točki I. i II. njezine izreke i rješenje Općinskog suda u Virovitici od 25. travnja 2019. poslovni broj Pn-25/2018, s time da u nepobijanom dijelu pod točkom III. presuda ostaje neizmijenjena te se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žabe.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku L. u. "S." (Oib: …) iz V., da tužitelju E. O. (Oib: …) iz S., na ime naknade štete isplati iznos od 13.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 25. travnja 2019. do isplate, kao i da mu naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 9.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 25. travnja 2019. do isplate, sve ovo u roku od 15 dana.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

Nalaže se tužitelju - protutuženiku E. O. (Oib:  …) iz S., da tuženiku-protutužitelju L. u. "S." (Oib: …) iz V., ispati iznos od 19.489,00 kuna na ime nakade štete na divljači - vepru, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se računa primjenom prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatu za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, tekućom od dana nastanka štete 2. prosinca 2017. do isplate, da mu naknadi trošak očitovanja na odštetni zahtjev od 1.000,00 kuna s istom kamatom od 10. siječnja 2018. do isplate te da mu naknadi trošak parničnog postupka s istom kamatom od dana presuđenja isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 9.000,00 kuna i zatraženog iznosa od 11.500,00 kuna.“

Žalbu je protiv dosuđujućeg dijela gornje presude i rješenja izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se odluke preinače ili ukinu.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da se 2. prosinca 2017. na sjevernoj obilaznici grada V.dogodila prometna nezgoda na način da je tužitelj osobnim automobilom naletio na vepra, sporni su odgovornost tuženika za štetni događaj, njegova pasivna legitimacija i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost i visina protutužbenog zahtjeva,

- da je s obzirom na tvrdnje tuženika da nije pasivno legitimiran u postupku jer se Hrvatskim cestama d.o.o. obratio sa zahtjevom za postavljanje znaka Divljač na cesti, no da su Hrvatske ceste zahtjev ignorirale, sud je saslušao u svojstvu svjedoka djelatnika H. c. d.o.o. I. S. (listovi 50-51). Navedeni svjedok je objasnio da postupak postavljanja znaka Divljač na cesti počinje tako što lovačka udruga Hrvatskim cestama uputi zahtjev za postavljanje znaka, nakon čega Hrvatske ceste udruzi upućuju dopis u kojem je naznačeno što udruga treba poduzeti da bi znak bio postavljen na pojedinoj dionici ceste. Lovačka udruga koja gospodari lovištem mora odrediti tj. snimiti lokacije učestaloga prelaska divljači preko ceste i potom pozvati Hrvatske ceste jer ne bi imalo smisla da Hrvatske ceste postavljaju znak koji će vrijediti na dionici od 20 kilometara. Prema njegovom saznanju, do kojeg je došao od kolege koji je u Ispostavi B. zadužen za promet, tuženik je takav zahtjev podnio te su ga Hrvatske ceste dopisom 18. rujna 2018. uputile što dalje poduzeti, ali nakon toga nije bilo daljnjih kontakata. S obzirom na sadržaj dopisa tuženika od 2. kolovoza 2017. kojim su pozvane Hrvatske ceste na kontakt sa predstavnikom Lovačke udruge te sadržaj dopisa od 18. rujna 2017. u kojem je naznačeno da je Lovačka udruga radi postavljanja znaka dužna kontaktirati odgovornu osobu Hrvatskih cesta i provesti očevid na licu mjesta, svjedok je istaknuo kako nije njegova dužnost kontaktirati bilo koju lovačku udrugu pa tako nije kontaktirao niti tuženika. Termin svog izlaska na teren nakon poziva lovačke udruge nadležni iz Hrvatskih cesta određuju prema svom rasporedu. Iz iskaza svjedoka proizlazi kako se u praksi zna dogoditi da zahtjev lovačke udruge za postavljanje znaka Divljač na cesti bude odbijen kao neosnovan jer, primjerice, u rasponu od 3 kilometra udaljenosti udruga zna navesti 5 lokacija na kojima divljač prelazi preko ceste. Hrvatske ceste tada nastoje usmjeriti udrugu da odabere mjesto najčešćeg prelaska pa se onda odbija zahtjev u odnosu na preostale 4 lokacije, sve zbog toga što znak vrijedi na udaljenosti 250 metara. Svjedok je napomenuo i da se predmetna nezgoda dogodila na novoj prometnici, da u prometnom projektu nije bilo niti spomena o divljači te da Hrvatske ceste pri postavljanju znaka nisu vezane odlukom policije niti odlukom Ureda državne uprave u županiji,

- da temeljem čl. 50. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17, dalje- ZSPC) pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz čl. 50. st 1. istog Zakona (šteta trećim osobama zbog naleta na divljač) nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima,

- da je uvidom u dopis tuženika od 2. kolovoza 2017. (list 28) utvrđeno je da je tuženik Hrvatskim cestama d.o.o., Ispostava B. uputio zamolbu za postavljanje znakova A44 na sjevernoj obilaznici V.-S. koja prolazi cijelim pravcem kroz najfrekventnijim dijelom lovišta tuženika X/101 zbog čega se očekuje velik broj prelazaka divljači preko prometnice i mogućnost naleta vozila na istu. U dopisu je nastavno upućen poziv Hrvatskim cestama da u slučaju potrebe kontaktiraju tuženika radi konzultacija. Uvidom u dopis Hrvatskih cesta d.o.o. od 18. rujna 2017. (list 29) utvrđeno je da su Hrvatske ceste uputile tuženika da njegov zahtjev za "postavljanje znakova A44 na sjevernoj obilaznici V. – S. koja prolazi cijelim pravcem kroz najfrekventnijim dijelom lovišta…" bez dokaza i dostave podataka o broju naleta i na kojoj precizno definiranoj lokaciji je neutemeljen, odnosno u suprotnosti s Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama te je tuženik pozvan da ponovno provede postupak i utvrdi točne lokacije na kojima divljač često prelazi preko ceste u području lovišta kojim gospodari te da s I. S. iz Ispostave B. provede očevid svakog takvog mjesta, uz sačinjenje odgovarajućeg zapisnika, nakon čega će doći do postavljanja znaka Divljač na cesti ukoliko se to pokaže opravdanim,

- da je čl. 16. st. 1., 2. i 3. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine" broj 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15, dalje - Pravilnik) propisano da se prometni znakovi opasnosti, u pravilu, postavljaju izvan naselja na udaljenosti 250 do 400 m na autocestama, brzim cestama i cestama rezerviranim za promet motornih vozila, a na ostalim cestama na udaljenosti 150 do 250 m ispred opasnog mjesta na cesti, a mogu se postavljati i na manjoj ili većoj udaljenosti od propisane, ako to zahtijevaju okolnosti na dijelu ceste na kojemu se prometni znak postavlja, pri čemu prometnim znakovima opasnosti tada moraju biti pridružene dopunske ploče na kojima se označava udaljenost od opasnog mjesta zbog kojeg se ti znakovi postavljaju. Iz članka 17. Pravilnika nadalje proizlazi da prometni znak „divljač na cesti“ označava posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste. Uz znak se obavezno postavlja dopunska ploča E03. Na temelju navedenih odredbi Pravilnika sud zaključuje kako je zahtjev tuženika od 2. kolovoza 2017. previše uopćen jer u njemu nisu navedene lokacije posebno opasnih mjesta na kojima divljač učestalo prelazi cestu te kada se odredbe Pravilnika dovedu u svezu sa iskazom svjedoka S. iz Hrvatskih cesta d.o.o., sud nalazi da je takav zahtjev tuženika bio nepodoban za postupanje, da neosnovano tuženik smatra da je obveza H. c. d.o.o. da kontaktiraju lovačku udrugu jer upravo suprotno proizlazi iz odredbe čl. 50. st. 2. ZSPC-a kojim je propisano da je lovačka udruga - lovoovlaštenik, ovlašteni podnositelj zahtjeva za postavljanje znaka divljač na cesti te je udruzi, a ne H. c. d.o.o. u interesu da poduzme sve potrebne radnje za postavljanje znaka, pa tako i telefonske pozive, ovo tim više što su H. c. d.o.o. u dopisu od 18. rujna 2017. naznačile kontakt osobu i njen telefon. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je postupio po uputi H. c. d.o.o iz dopisa od 18. rujna 2017. te zbog njegovog propusta, jer nije H. c. d.o.o. dostavio podatke o broju naleta na divljač, o precizno definiranim lokacijama izlaska divljači te zbog nepozivanja ovlaštenog predstavnika H. c. d.o.o. na obavljanje očevida, nije došlo do postavljanja znaka/znakova na spornoj dionici državne ceste broj 538, sud nalazi da je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan,

- da tužitelj E. O., saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja, iskazao je da se predmetnog dana sa suprugom vraćao kući iz V. te su odlučili prvi puta proći novom virovitičkom sjevernom obilaznicom koja je otvorena 2 dana prije. Bio je mrak pa se kretao brzinom od oko 60 km na sat, a inače ne vozi brže od 80 km/h. Negdje na drugom kilometru od ulaska na obilaznicu s desne strane je pred njegov auto izašao vepar. Uočio ga je na udaljenosti oko 2 metra od vozila. Mišljenja je da nije ranije mogao vidjeti vepra zbog mraka, činjenice da su branici, odnosno odbojnici uz cestu visine 60 cm, a za razliku od srne kojoj se oči svijetle u mraku, to sa veprom nije slučaj. Vepar se nakon udarca odbio ispod branika i motora i podigao prednji kraj vozila, tako da su samo 2 zadnja kotača bila na cesti. U predmetnoj prometnoj nesreći na vozilu je oštećen cijeli prednji kraj, farovi, maska, hladnjaci, motor, nastala je totalna šteta. Radi utvrđivanja dinamike nastanka prometne nezgode, okolnostima u kojima je ista mogla biti izbjegnuta i visine štete na tužiteljevom vozilu određeno je prometno-tehničko vještačenje po vještaku Z. M., dipl. ing. Iz Nalaza i mišljenja vještaka od 12. prosinca 2018. (listovi 58-67) i Očitovanja od 19. siječnja 2019. (listovi 72-73) proizlazi da se u trenutku naleta na divlju svinju tužitelj kretao brzinom od oko 81,55 km/h, da je brzina kretanja na mjestu prometne nezgode prometnim znakom ograničena na 90 km/h, da je tužitelj na pojavu divljači koja je na cestu istrčala ispod metalne zaštitne ograde te preko betonskog slivnika reagirao intenzivnim kočenjem, ali je udaljenost između prednje strane osobnog automobila i linije kojom je divljač pretrčavala kolnik iznosila samo 19,30 metara, a s te udaljenosti je nalet bilo nemoguće izbjeći, da bi kočenjem osobnog automobila na udaljenost 19,30 metara, nalet na divlju svinju bilo moguće izbjeći tek u slučaju da se tužitelj kretao brzinom koja je jednaka ili manja od 41,25 km/h, da se u konkretnom slučaju nalet na divlju svinju nije mogao izbjeći skretanjem ili izmicanjem vozila zbog kratkog vremena za reakciju kočenjem i opasnosti da će uslijed zakretanja vozila doći do udarca u zaštitnu ogradu ili ukoliko vozač to spriječi pa poduzme novi manevar skretanja, pri brzini od 80 km/h može doći do prevrtanja vozila, a samim time mogla bi nastati i neka veća oštećenja te biti ugroženo zdravlje i život putnika u vozilu. Vještak je nadalje ustanovio da su u predmetnoj prometnoj nezgodi na vozilu tužitelja nastala oštećenja uslijed kojih popravak istog nije bio ekonomski opravdan (totalna šteta) te da visina nastale imovinske štete na vozilu tužitelja iznosi 13.053,50 kuna. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dipl. ing. Z. M. u pogledu dinamike nastanka prometne nezgode i visine štete na tužiteljevom vozilu, smatrajući ga nepristranim i izrađenim u skladu s pravilima struke,

- da je za utvrđivanje odgovornosti tuženika za predmetnu štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) i to čl. 1045. st. 3. ZOO-a koji propisuje da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i čl. 1064. ZOO prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njen vlasnik. Divljač - vepar svojim kretanjem i izlaskom iz lovišta na prometnicu predstavlja opasnu stvar pa prema odredbi čl. 1064. ZOO-a tuženik kao lovoovlaštenik lovišta iz kojeg potječe divljač odgovara za štetu od opasne stvari. Vlasnik opasne stvari može se osloboditi odgovornosti: 1. ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredviđenog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, 2. ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, 3. vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete (čl. 1067. ZOO-a). Budući da iz dokaza izvedenih tijekom postupka, poglavito prometno - tehničkog vještačenja, proizlazi da bi nastanak štete mogao biti izbjegnut samo kod brzine jednake ili manje od 41,25 km/h, da je tužitelj vozio brzinom od oko 81,55 km/h, da je na mjestu prometne nezgode brzina vožnje ograničena na 90 km/h, sud nalazi da ne postoji isključiva odgovornost tužitelja za štetni događaj i nastalu štetu, niti njegov djelomičan doprinos štetnom događaju. Prigovor tuženika da tužitelj nije vožnju prilagodio uvjetima na cesti, stanju kolnika te da brzina njegova kretanja nije bila takva da se može pravodobno zaustaviti pred svakom predvidivom zaprekom, što znači da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 51. ZSPC-a, sud smatra neosnovanim i usmjerenim ka pokušaju izbjegavanja odgovornosti za naknadu štete na tužiteljevom vozilu. Ovo stoga, što je kretanje tužitelja bilo u okvirima dozvoljene brzine kretanja na dionici ceste na kojoj se dogodio štetni događaj te uvažavajući činjenicu da je kretanje i ponašanje divljači samo po sebi nepredvidivo. Budući da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u visini nešto manjoj od one procijenjene po sudskom vještaku, sud ga je usvojio u cijelosti, a zakonske zatezne kamate na dužni iznos temeljem čl. 1089. st. 2. ZOO-a teku od datuma donošenja presude do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a,

- da protutužbeni zahtjev nije osnovan jer je prema odredbi čl. 1064. ZOO-a za štetni događaj i imovinsku štetu na tužiteljevom vozilu odgovoran tuženik kao lovoovlaštenik lovišta iz kojeg potječe predmetni vepar te da nisu ispunjene pretpostavke da tuženik bude oslobođen odgovornosti za štetu od opasne stvari, pa sud nalazi da je protutužbeni zahtjev kojim tuženik potražuje da mu tužitelj naknadi štetu uslijed ugibanja divljači (opasne stvari) u predmetnom događaju u cijelosti neosnovan.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati,

Isto tako, navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žalitelju valja u odnosu na prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije, na kojem se inzistira i u žalbi, odgovoriti da je do štete došlo naletom na divljač na cesti i da prema odredbi čl. 50. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18,22, 148/13 i 92/14, dalje - ZC) pravna osoba koja upravlja cestom odgovara za štetu nastalu zbog naleta divljači po osnovi krivnje, ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom, međutim, u konkretnom slučaju tužba za naknadu štete nije podnesena protiv pravne osobe koja upravlja cestom, već samo protiv lovačkog društva pa su, stoga, mjerodavne zakonske odredbe kojima se uređuje odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima.

Međutim, rješenjem Ustavnog suda broj: U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015. ("Narodne novine" broj 31/15) riješeno je da se ne prihvaća prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 50. stavka 1. ZC-a. U obrazloženju tog rješenja, između ostalog, navedeno je: "(...) osporeni članak 50. stavak 1. ZoCes-a ni na koji se način ne odnosi na pitanje koje je u konkretnom slučaju za predlagatelja sporno, a to je odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima. Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) i načela na kojima se ta odgovornost zasniva nisu predmet uređenja ZoCes-a (v. sadržaj članka 1. ZoCes-a u točki 6. obrazloženja ovog rješenja). Njihova odgovornost - i to kao objektivna odgovornost - uređena je (i nadalje) Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava (članci 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima, 'Narodne novine' broj 35/05. i 41/08.), a osporenim člankom 50. stavkom 1. ZoCes-a nije derogirana. Osporeni članak 50. stavak 1. ZoCes-a (odgovornost po načelu krivnje) tiče se isključivo odštetne odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste."

Po pravnom motrištu ovog suda da bi se tuženik uspješno ekskulpirao objektivne odgovornosti u smislu čl. 76. do čl. 82. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj 140/05, 72/09 i 153/09, dalje - ZL) trebao je dokazati da je poduzeo sve mjere i radnje da se postavi prometni znak upozorenja divljač na cesti (AA4), doduše, podnio je zahtjev Hrvatskim cestama dana 2. kolovoza 2017. (list spisa 28) u kom se traži postavljanje znaka na cijelom potezu zaobilaznice s pozivom na daljnje konzultacije, međutim, nakon detaljnog odgovora Hrvatskih cesta od 18. rujna 2019. (list spisa 29) i poziva na daljnje zajedničke radnje tuženik se nije odazvao, iako podzakonski akti Pravilnik o održavanju cesta ("Narodne novine" broj 90/14) i Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ne daju odgovora na pitanje sadržaja zahtjeva i postupanja po njemu no kad se ima u vidu čl. 22. st. 1. točka 22. potonjeg Pravilnika da znak AA4 treba postaviti na posebno opasno mjesto na kojemu divljač prelazi preko ceste zbog toga su Hrvatske ceste opravdano tražile daljnju aktivnu suradnju tuženika oko utvrđivanja takvih konkretnih mjesta kako bi se znakovi i postavili što je izostalo, a tuženik je dužan radi smanjenja i otklanjanja mogućnosti nastanka štete nastale naletom vozila na divljač pratiti migraciju divljih životinja (čl. 80. st. 7. ZL-a), zbog čega postoji odštetna odgovornost tuženika, s time da u ovoj pravnoj stvari, kako je rečeno, nije predmet spora i eventualna solidarna odgovornost pravne osobe ovlaštene upravljati cestom (v. i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-7258/2014 i broj: U-III/3356/2018 i dr.).

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Konačno, nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354 st. 1. u svezi čl. 206. st. 1. ZPP-a na koju se također upire u žalbi, jer sud nema procesnih ovlaštenja nalagati Hrvatskim cestama bilo kakvo miješanje u ovoj parnici jer nije jedinstveni suparničar.

Stoga je trebalo temeljem čl. 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu te potvrditi i prvostupanjsko rješenje, dok je odluka o trošku donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a.                                          

 

U Zadru, 5. lipnja 2019.