Broj: Revt 399/2016-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. s.r.l., P., T., Republika Italija, zastupanog po punomoćnici A. P., odvjetnici u R., protiv tuženika A. B. d.d. (ranije: H. A.-A.-B. d.d.), Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku K. Š., odvjetniku iz Odvjetničkog društva P. i R. iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5651/13-6 od 11. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sisku poslovni broj P-3933/12-35 od 9. travnja 2013., u sjednici održanoj 5. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u pobijanju odluke o glavnoj stvari.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika na odluku o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

              Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju temeljem bankarske garancije na prvi poziv broj ... iznos od 250.000,00 EUR u roku od 15 dana.

 

              Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 152.525,00 kn u roku od 8 dana.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik i to na odluku o glavnoj stvari i u odnosu na odluku o troškovima postupka. Poziva se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati te drugostupanjska presuda preinači tako što bi se prihvatila žalba tuženika i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a tužitelju naložilo naknaditi parnični trošak tuženiku. Podredno predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. U svakom slučaju traži i trošak revizije.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom. Predložio je da se revizija odbije, a tuženiku naloži naknada troškova odgovora na reviziju.

 

              Revizija na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok je revizija na odluku o parničnom trošku nedopuštena.

 

              Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 1. ZPP, a koja bi bila počinjena pred sudom drugog stupnja. Naime, pobijana presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

              Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u pravcu da bi drugostupanjski sud pobijanom presudom propustio sanirati bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP počinjene pred prvostupanjskim sudom.

 

              I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je odlučeno u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

              Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od čega je pošao i sud drugog stupnja:

 

              - da je tuženik za osiguranje plaćanja robe kupljene od tvrtke S. d.o.o. izdao bankarsku garanciju na prvi poziv za korist tužitelja na iznos od 250.000,00 EUR,

              - da je tužitelj poziv na plaćanje postavio pravovremeno, prema roku iz garancije,

              - da je tuženik odbio isplatiti iznos po bankarskoj garanciji zbog privremene mjere koju je izdao Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Sisku poslovni broj P-3324/11 od 20. travnja 2011.,

              - da je tužitelj zahtjev za plaćanje postavio 1. rujna 2011. s time da je tuženik privremenu mjeru primio u travnju 2011. dok je tužitelj privremenu mjeru primio 10. listopada 2011.,

              - da je privremena mjera u međuvremenu, a zbog okončanja parnice u kojoj je izdana, stavljena izvan snage,

              - da se u konkretnom slučaju primjenjuju pravila Međunarodne trgovačke komore URDG 458 (dalje: MTK 458).

 

              Slijedom takvih utvrđenja proizlazi, a što uostalom među strankama nije niti sporno, da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za isplatu po bankarskoj garanciji na prvi poziv, 1. rujna 2011., a u skladu sa tekstom iz garancije i pravilima Međunarodne trgovačke komore URDG 458.

 

              Prema tome, na relevantnost ovih činjenica ne utječe privremena mjera koju je izdao Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Sisku u predmetu broj P-3324/11 od 20. travnja 2011.

 

              Stoga, obzirom da nije sporno da je izdana privremena mjera prestala tijekom ove parnice zbog pravomoćnog okončanja spora u kojem je izdana, a sve sukladno odredbi iz čl. 303. st. 1. i čl. 305. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ), nisu postojale zapreke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva i nalaganje tuženiku da izvrši isplatu tužitelju iznosa iz garancije.

 

              Ne ulazeći u opravdanost izdavanja privremene mjere sadržaja po kojem se tužitelju nalaže da ne traži isplatu po izdanoj garanciji, a tuženiku da se zabranjuje plaćanje po navedenoj garanciji, a u datim okolnostima slučaja, tuženik je u obvezi izvršiti isplatu po izdanoj bankarskoj garanciji. Zbog toga je bez svakog zakonskog uporišta tvrdnja iz revizije da bi zahtjev tužitelja za naplatu po garanciji, a postavljenog 1. rujna 2011., bio ništetan iz razloga što je u to vrijeme egzistirala izdana privremena mjera (iako još nije bila niti dostavljena tužitelju). S tim u svezi valja navesti da je svaka privremena mjera, sukladno čl. 303. OZ privremenog karaktera i ne može imati utjecaja na pravnu valjanost tražbine koja se njome osigurava kao što je ona potpuno neovisna od temeljnog posla osim što je isplata garantnog iznosa u uzročno-posljedičnoj vezi s neispunjenjem obveze iz glavnog ugovora koji je i egzistirao između tužitelja i S. d.o.o.

 

              Slijedom svega navedenog, tuženik je u obvezi postupati sukladno čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) te pravilima MTK 458 jer je otpala zapreka ustanovljena izdanom privremenom mjerom zbog toga što je privremena mjera stavljena izvan snage, a to je bio jedini prigovor tuženika koji je on istaknuo kada je pozvan na plaćanje po garanciji.

 

              Suprotno reviziji, zato svi drugi prigovori isticani tek tijekom postupka, a ponavljani i u reviziji, nisu od značaja za ovu odluku.

 

              Kako stoga revizijskim navodima odluka o glavnoj stvari ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

              Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija jer odluka o parničnom trošku nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

              S obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tuženika u dijelu pobijanja odluke o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i tako riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

              Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje jer je ocijenjeno da on nije bio potreban u revizijskoj fazi postupka, a sukladno odredbi iz čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 5. lipnja 2019.