Broj: Gž-276/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja T. T., OIB: …, iz V., P. R. 47, kojeg zastupa punomoćnik M. P. odvjetnik u V., protiv tuženika M. Ž., OIB: …, iz V., Z. polja 102, kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika, protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 21. prosinca 2017. godine broj P-858/2015-36, 7. lipnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Žalba tužitelja u cijelosti se uvažava, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Virovitici od 21. prosinca 2017. godine broj P-858/2015-36:

- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.305,42 Eura (šest tisuća tri stotine i pet eura i četrdeset i dva centa) u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2015. godine pa do isplate (točka I. izreke),

- preinačuje u dijelu kojim je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom od dosuđenih 6.305,42 Eura (šest tisuća tri stotine i pet eura i četrdeset i dva centa) do zatraženih 8.500,00 Eura (osam tisuća pet stotina eura) u kunskoj protuvrijednosti (točka II. izreke), kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku M. Ž. da tužitelju T. T. isplati iznos od 2.194,58 Eura (dvije tisuće stotinu devedeset i četiri eura i pedeset i osam centa) u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2015. godine pa do isplate u roku od 15 (petnaest) dana.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.700,00 kn (dvanaest tisuća sedam stotina kuna) u roku od 15 (petnaest) dana.

Prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen tužbeni zahtjev za ispunjenje novčane tražbine u stranoj valuti kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.305,42 Eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2015. pa do isplate dok je s preostalim dijelom do zatraženih 8.500,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti tužitelj odbijen. Također, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.002,44 kn sve u roku od 15 dana.

Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužitelj u dijelu s kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se i tuženik u dijelu kojim mu je naloženo da tužitelju plati iznos od 6.305,42 Eura u protuvrijednosti kuna iz svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja je u cijelosti osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

Stranke u svojim žalbama iznose i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, no međutim u svojim žalbama ne navode konkretno u čemu bi se bitna povreda sastojala, zbog čega je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Na žalbu tuženika:

Tuženik u svojoj žalbi osporava aktivnu legitimaciju tužitelja ističući ono što je tvrdio tijekom postupka da je ugovor o kupoprodaji motornog vozila zaključio sa trgovačkim društvom A. T. d.o.o., a ne sa tužiteljem, zbog čega tužitelj nije aktivno legitimiran od njega potraživati navedeni iznos. Osim toga, tuženik ističe da je na vrijeme istaknuo nedostatke na predmetnom vozilu i to 15. siječnja 2016. godine, a koji nedostatak se ogleda u tome da je vozilo prodano sa znatno manjom prijeđenom kilometražom od one koju je stvarno prešlo što čini materijalni nedostatak prodane stvari i zbog čega on smatra da nije dužan platiti preostali iznos kupovnine.

U odnosu na ove žalbene navode i takve tvrdnje tuženika tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je do ugovora o prodaji spornog vozila došlo upravo između tužitelja i tuženika i taj svoj zaključak temelji na iskazu svjedoka M. M. koji je prijatelj obih stranaka i koji je na traženje tuženika angažirao tužitelja da nabavi vozilo tuženiku, a isto tako da tužitelj obavi sve formalnosti oko registracije tog vozila. Također, prvostupanjski sud je ocijenio i pismenu izjavu tužitelja i tuženika (list 3) iz koje proizlazi da je 5. studenog 2015. godine dogovorena kupoprodaja spornog motornog vozila između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca i da je tuženik ostao dužan još iznos od 8.500,00 Eura koji je trebao tužitelju platiti do 1. prosinca 2015. godine, a ukoliko ne dođe do isplate vozila da će vozilo predati tužitelju u stanju u kojem je bilo u trenutku preuzimanja. Zbog toga, iako doista postoji dokumentacija iz koje bi proizlazilo da je prodavatelj tog vozila bila tvrtka A. T. d.o.o., prvostupanjski sud je utvrdio da je stvarni ugovor o prodaji tog vozila zaključen između tužitelja i tuženika i da je tuženik od ugovorene cijene ostao dužan iznos od 8.500,00 Eura u protuvrijednosti kuna. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da predmetno vozilo u trenutku kada je prodano tuženiku je na brojčaniku imalo podatak da je prešlo 93.178 kilometara, a da je tuženik dokazao dokumentacijom iz F. da je to vozilo prije izlaska iz F. prešlo 201412 kilometara, prvostupanjski sud zaključuje da je predmetno vozilo prodano sa materijalnim nedostatkom te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio razliku u vrijednosti tog vozila u odnosu na onu prijeđenu kilometražu koja je bila evidentirana na brojčaniku od stvarne kilometraže i utvrdio da je ta vrijednost manja za 2.194,58 Eura u protuvrijednosti kuna za koji iznos je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom. Ovako utvrđeno činjenično stanje u odnosu na stranke ugovora o prodaji i prodajnu cijenu prihvaća i ovaj sud.

I po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je stvarni ugovor o prodaji vozila bio zaključen između parničnih stranaka iako u spisu postoji dokumentacija iz koje bi proizlazilo da je to vozilo prodano tuženiku od strane poduzeća A. T. d.o.o. Naime, i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda, a koje proizlazi posebno iz iskaza svjedoka M. M. i pismene izjave stranaka (list 3) da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen upravo između tužitelja i tuženika. Unatoč činjenici da u spisu postoji dokumentacija iz koje bi se moglo zaključiti da je predmetni automobil tuženiku prodan od strane poduzeća A. T. d.o.o. na temelju izvedenih dokaza proizlazi da je uloga tog poduzeća bila samo sređivanje dokumentacije oko prodaje koji svoje razloge imaju u nečemu što nije predmet ove parnice, dok je stvarni kupoprodajni ugovor zaključen upravo između stranaka. Da je tuženik doista kupio automobil od poduzeća A. T. d.o.o. tada sigurno ne bi sačinio sporazum sa tužiteljem i vlastoručno ga potpisao u kojem dokumentu nedvojbeno potvrđuje da je između njega i tužitelja dogovorena kupoprodaja spornog osobnog automobila i da je on tužitelju na ime te kupoprodaje ostao dužan iznos od 8.500,00 Eura i da se iste obvezuje isplatiti do 31. prosinca 2015., a ako to ne učinio da je dužan predati automobil natrag tužitelju u posjed. Obrazloženje tuženika zbog čega je potpisao ovakav dokumenat ovaj sud ne može prihvatiti, jer tu tvrdnju tuženik ni na koji način nije dokazao, a niti je ta tvrdnja logična niti životno uvjerljiva. Prema tome, i po ocjeni ovoga suda ugovor o prodaji spornog motornog vozila zaključen je upravo između parničnih stranaka i upravo je tužitelj aktivno legitimiran potraživati preostali iznos kupoprodajne cijene koja nesporno iznosi 8.500,00 Eura kako je to vidljivo iz pismene izjave koju je potpisao sam tuženik. Da poduzeće A. T. d.o.o. nije prodalo predmetno vozilo tuženiku proizlazi i iz iskaza svjedokinje S. T. iz koje proizlazi da je ona tražila od tužitelja da riješi ovaj spor sa tuženikom i iz kojeg proizlazi da je to poduzeće samo fiktivno predstavljeno kao prodavatelj tog motornog vozila. Prema tome, i po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud, naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.305,42 Eura u protuvrijednosti kuna prema tečaju na dan isplate i ta obveza tuženika proizlazi iz odredbe čl. 438. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO). Što se tiče navoda tuženika kojima on osporava da je dužan platiti utuženi iznos ti navodi nisu osnovani niti proizlaze iz odredaba ZOO-a, jer je iz provedenih dokaza jasno utvrđeno da tuženik ne želi vratiti predmetno vozilo pa prema tome nije došlo do raskida ugovora zbog čega je dužan platiti preostali iznos koji je prvostupanjski sud dosudio u svojoj presudi tužitelju.

Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke) potvrditi.

Na žalbu tužitelja:

Tužitelj u svojoj žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o nedostacima na vozilu koje je prodao tuženiku i o pravilnosti prvostupanjske presude kojom je odbio njegov preostali dio zahtjeva.

Prvostupanjski sud je naime utvrdio da predmetno vozilo ima materijalni nedostatak, jer je tuženiku prodano sa podatkom na brojčaniku vozila o prijeđenim kilometrima i to sa podatkom da je vozilo prešlo 93198 kilometara, a da je stvarno prešlo u trenutku prodaje 201412 kilometara, a što je utvrđeno na temelju prevedene dokumentacije iz F. od tvrtke koja je to vozilo prodala hrvatskom kupcu. Kada motorno vozilo bude prodano kupcu sa podatkom o manje prijeđenoj kilometraži od one koja je stvarno prijeđena i kad se radi o razlici od preko 100000 km, po ocjeni ovog suda takva prodana stvar ima materijalni nedostatak iz čl. 401. ZOO-a. Tuženik je u rokovima iz čl. 404. st. 1. ZOO-a obavijestio o tome prodavatelja čime je ispoštovao rok u kojem može po svom izboru temeljem odredbe čl. 410. st. 1. ZOO-a tražiti od prodavatelja ili da nedostatak otkloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka, zahtijevati sniženje cijene ili zahtijevati da raskine ugovor. U konkretnom slučaju tuženik je u svom dopisu od 15. siječnja 2016. godine zatražio da mu se preda drugo vozilo bez nedostatka i za to dao rok od 15 dana koji rok nije tužitelj ispoštovao niti je u tom roku predao tuženiku drugo vozilo. Prema tome, kako tužitelj nije predao drugo vozilo nastupile bi pravne posljedice iz čl. 413. st. 1. ZOO-a, tj. da je taj ugovor raskinut po samom zakonu, no međutim, kako je nesporno da je tuženik kao kupac odbio predati to vozilo tužitelju koji ga je pozivao da vozilo preda, a da će mu on vratiti novac, takvo postupanje tuženika može se protumačiti kao da je on želio održati taj ugovor na snazi zbog čega po ocjeni ovoga suda nije došlo do raskida tog ugovora po samom zakonu. U tom slučaju tuženik je dužan platiti iznos koji je ugovoren kao kupoprodajna cijena, no međutim temeljem odredbe čl. 422. st. 2. ZOO-a tuženik bi zahtjevu za isplatu kupoprodajne cijene i u tom slučaju mogao staviti prigovor i zahtijevati da se cijena snizi ili da mu se naknadi šteta. Međutim, u konkretnom predmetu tuženik nikada nije izjavio da stavlja prigovor iz čl. 422. st. 2. ZOO-a, odnosno nije zahtijevao da se cijena vozila snizi, već se samo protivio isplati utuženog iznosa, a prvostupanjski sud je sam, bez takve izjave tuženika, vještačenjem utvrđivao vrijednost vozila sa stvarno prijeđenom kilometražom od vrijednosti tog vozila sa prijeđenom kilometražom koja se nalazila na brojčaniku vozila iako za to nije imao odgovarajući zahtjev tuženika. Kako tuženik nije u ovom postupku stavio prigovor iz čl. 422. st. 2. ZOO-a, tj. nije povodom zahtjeva tužitelja da mu se isplati cijena zahtijevao da se ta cijena snizi zbog materijalnog nedostatka isporučenog vozila, a koji nedostatak tužitelj nije otklonio, ali je tuženik izjavio da ostaje kod ugovora, time što vozilo nije želio predati, niti primiti plaćeni iznos, pogrešno je prvostupanjski sud odbio tužitelja s tuženim zahtjevom, a koje odbijanje je upravo u iznosu koji bi odgovarao sniženju cijene predmetnog vozila, jer takav zahtjev tuženika nije istaknut tijekom ovog postupka. Zbog toga je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 422. st. 2. ZOO-a kada je odbio tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva zbog čega je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti na način da je usvojen i preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

Kako je ovakvom presudom izmijenjen uspjeh stranaka u parnici te je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku i tužitelju dosuditi parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s time da je visina parničnog troška u iznosu od 12.700,00 kn na strani tužitelja pravilno utvrđena od strane prvostupanjskog suda, a niti utvrđenoj visini troška tužitelj u žalbi ne prigovara. Zbog toga je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena i tužitelju je dosuđen trošak od 12.700,00 kn.

Radi naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

Koprivnica, 7. lipnja 2019.