Broj: Gž-1418/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku D. H., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika Z. B. d. d. iz Z., OIB:..., zastupane po odvjetnicima iz O. d. P. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 85 P-5081/15-15 od 30. ožujka 2017. godine, dana 10. lipnja 2019. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I              Uvaženjem žalbe i dopune žalbe tužiteljice ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 85 P-5081/15-15 od 30. ožujka 2017. godine, te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

II              O zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 23.235,82 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od dospjelosti do isplate, kao i njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve pobliže opisano u izreci.

 

              U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

              Protiv te presude pravovremenu žalbu i dopunu žalbe podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi i njezinoj dopuni u glavnome ističe kako je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sklapanjem dodatka predmetnom ugovoru o kreditu od 16. kolovoza 2007. godine riješeno pitanje naknade štete koju ista u ovoj parnici potražuje od tuženika, jer da je do konverzije kredita odnosno zaključenja dodatka potonjem ugovoru o kreditu došlo isključivo primjenom posebnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 102/15, u nastavku teksta: ZID ZPK), i to intervencijom zakonodavca iz razloga nepoštenog i nesavjesnog postupanja tuženika, te ugroženog položaja tužiteljice.

 

              Nadalje navodi kako je predmetni parnični postupak pokrenula u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” br. 41/14, u nastavku teksta: ZZP), pri čemu se pozivala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2, koje odluke da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude.

 

              Osim toga, ističe da je neosnovano odbijen njezin prijedlog za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, kojim bi se utvrdilo da li unatoč potpisanom dodatku sklopljenog ugovora o kreditu postoji razlika u preplaćenom iznosu koja je nastala zbog povećanja kamatne stope, tj. da li je istoj u konkretnom slučaju nastala šteta.

 

              Tužiteljica navodi kako je u slučaju da je sud prvog stupnja zauzeo stav da je njezin tužbeni zahtjev neosnovan zbog potpisivanja dodatka ugovoru o kreditu, dakle da je time tužbeni zahtjev ispunjen, pogrešna odluka o parničnim troškovima, jer da je u tom slučaju upravo njoj trebalo dosuditi te troškove na teret tuženika, pa da je u tom dijelu obrazloženje pobijane presude proturječno.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, ili da se ta odluka preinači, pri čemu potražuje troškove postupka po žalbi.

 

              Tuženik u odgovoru na žalbe osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbi, te također podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Žalba i njezina dopuna su osnovane.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužiteljice, u bitnome utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 16. kolovoza 2007. godine ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor) kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 švicarskih franaka, pri čemu je u članku 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno određeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te da ista na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje.

 

              Nadalje utvrđuje da su tužiteljica i tuženik tijekom ovog postupka, tj. dana 25. siječnja 2016. godine, zaključili dodatak Ugovoru (u nastavku teksta: Dodatak), u skladu s odredbama ZID ZPK, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute švicarski franak u valutu euro.

 

              U vezi toga utvrđuje da je u Dodatku navedeno kako ugovorne stranke (tužiteljica i tuženik) utvrđuju da se radi o aktu kojim se na način propisan ZID ZPK mijenjaju odredbe Ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa, te da na dan 30. rujna 2015. godine neotplaćena glavnica kredita u švicarskim francima u skladu s izračunom konverzije iznosi 53.549,94 švicarskih franaka, a da je preostali rok otplate kredita 144 mjeseca, pri čemu na dan 30. rujna 2015. godine nedospjela glavnica kredita u eurima utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka Ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, iznosi 34.046,93 eura, te da je između tužiteljice i tuženika ugovorena visina anuiteta od 325,08 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za euro na dan plaćanja, s time da je sačinjen otplatni plan u kojem je visina anuiteta iskazana i obračunata na temelju kamatne stope u skladu s odredbom članka 8. Dodatka.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica i tuženik sklapanjem Dodatka u cijelosti izmijenili Ugovor, a da iz stranačkog iskaza tužiteljice ne proizlazi da ona nije dobrovoljno zaključila Dodatak, već da samo ističe da i nakon njegovog sklapanja ima pravni interes za vođenje ove parnice.

 

              Stoga utvrđuje da su zaključenjem Dodatka u cijelosti prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora, pa tako i sporna odredba članka 2. istoga, jer da je način određivanja redovne kamatne stope sada uređen odredbom članka 8. Dodatka.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da su iznosi koje je tužiteljica platila tuženiku kao korisnica kredita iz predmetnog Ugovora uračunati prilikom određivanja visine njezine obveze kao korisnice kredita u eurima prema Dodatku tom Ugovoru, pa da više nema pravne osnove temeljem koje bi tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.

 

              S obzirom na navedeno, utvrđuje kako nema potrebe za odlučivanjem o istaknutom prigovoru zastare utužene tražbine, niti za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem po prijedlogu tužiteljice.

 

              Stoga odbija tužbeni zahtjev, dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da je prilikom donošenja pobijane presude ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema razloga o svim odlučnim činjenicama.

 

              Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su tužiteljica i tuženik sklapanjem Dodatka izmijenili pojedine Ugovorne odredbe, ali je pogrešno utvrdio da je već samim time otklonjena posljedica eventualne ništetnosti sporne odredbe članka 2. Ugovora kojom je određeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a to stoga jer je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je i zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti švicarski franak ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope.

 

              Stoga se ne može prihvatiti kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sklapanjem Dodatka prestala postojati pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.

 

              Pri tome valja navesti da sklapanjem predmetnog Dodatka nije u smislu odredbe članka 148. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) moglo doći do valjane obnove (novacije) Ugovora, ukoliko je spomenuti dio odredbe članka 2. Ugovora bio ništetan, a koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog stajališta propustio raspraviti.

 

              S obzirom na navedeno, neosnovano je odbijen prijedlog tužiteljice za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost da li unatoč zaključenom Dodatku Ugovora postoji razlika u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno Ugovorene kamatne stope, jer se bez provođenja takvog dokaza ne može nedvojbeno utvrditi navedena odlučna činjenica, pa je tužiteljici uslijed takvog nezakonitog postupanja onemogućeno raspravljanje pred sudom, čime je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju ista osnovano ukazuje sadržajem svoje žalbe.

 

              Stoga je uvaženjem žalbe i dopune žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen njezin tužbeni zahtjev, a posljedično tome i odluku o troškovima postupka sadržanu u preostalom dijelu te točke izreke, kao i u točki II. izreke, te vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

 

              U nastavku postupka sud prvog stupnja će raspraviti i utvrditi sve činjenice koje su od značaja za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, tj. utvrditi će da li je ništetna odredba članka 2. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te da li u tom slučaju tužiteljici pripada pravo na odgovarajuću novčanu naknadu kao posljedicu takve ništetnosti, vodeći pri tome računa o sadržaju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine odbio reviziju tuženika, te o tome da odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u skladu s odredbom članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

 

              Pri tome će prvostupanjski sud raspraviti i utvrditi (ne)osnovanost preostalih prigovora tuženika kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, a posebno istaknuti prigovor zastare predmetne tražbine, te će ponovno odlučiti o prijedlogu tužiteljice za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na gornje okolnosti.

 

              Nakon toga će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, kao i o zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

             

U Rijeci, 10. lipnja 2019. godine.