Broj: Rev 2826/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice S. S. i drugotužitelja Z. S., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica H. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice B. P. iz Z., koju zastupaju punomoćnici M. H. i M. H., odvjetnici u O., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2936/2013-2 od 11. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-44/2011 od 2. travnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "I. Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u formi javnobilježničkog akta između tužiteljice V. K. i tužene B. P. u O. 9. siječnja 2009. potvrđen po javnoj bilježnici u O. gospođi N. Š.

 

              II. Nalaže se tuženoj da vrati tužiteljici iznos od 117.000 EUR, te joj se nalaže da naknadi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka sve u roku 8 dana od donošenja presude sa zateznom kamatom počev od donošenja presude pa do isplate, pod prijetnjom ovrhe."

 

              Naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 111.562,50 kn.

 

              Odbijen je ostali dio zahtjeva tuženice za naknadu troškova postupka do traženog iznosa 114.687,50 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen konstitutivni zahtjev na način da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju raskinut te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu 25.000,00 kn.

 

              Ujedno je odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja na isplatu 117.000 EUR.

 

              Odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prihvaćen konstitutivni zahtjev kojim je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložila da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači i potvrdi presudu suda prvog stupnja.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili da se reviziju tuženice odbaci kao nedopuštenu, a podredno odbije kao neosnovanu.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev postavljen na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju istaknut od strane primateljice uzdržavanja i prednice tužitelja zbog neispunjavanja ugovornih obveza tuženice kao davateljice uzdržavanja.

 

              Vrijednost predmeta spora glede tog zahtjeva postavljena je u iznosu 257.767,91 kn.

 

              Budući da je obveza (činidba) iz takvog ugovora nedjeljiva, a ugovor o doživotnom uzdržavanju ne može istovremeno biti i raskinut i održan na snazi, a osim toga sklopljen je između dviju osoba (jedne kao primatelja i također jedne kao davatelja uzdržavanja) nema mjesta primjeni odredbe čl. 37. st. 2. ZPP i podjeli vrijednosti predmeta spora s brojem naknadno uključenih tužitelja u ovu parnicu, a to je s brojem dva.

 

              Zbog toga je glede pobijanog dijela presude dopuštena tzv. redovna revizija po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP jer vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi 200.000,00 kn.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji drugostupanjski sud je u pobijanom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu nalazeći u bitnome da su u ovom predmetu ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog toga što tuženica nije ispunjavala svoje ugovorne obveze, a sve pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP.

 

              Prema navedenoj zakonskoj odredbi drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti pobijanu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud nije bio dužan postupiti po odredbi čl. 373.b ZPP i održati raspravu pred drugostupanjskim sudom jer nije  riječ o procesnoj situaciji u kojoj je vijeće drugostupanjskog suda našlo da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno na raspravi ponoviti već izvedene dokaze, budući da je sud u drugostupanjskoj presudi prihvatio sve neposredno utvrđene i temeljne činjenice iz prvostupanjske presude o načinu komunikacije i održavanju cjelokupnih odnosa koji su se odvijali između ugovornih strana tijekom trajanja ugovora do smrti primateljice uzdržavanja, dakle od 9. siječnja 2009. do 9. prosinca 2009., kada su djelatnici vatrogasne postaje i policije nasilno ušli u kuću prednice tužiteljica – primateljice uzdržavanja V. K. i zatekli njeno mrtvo tijelo.

 

              Takvo postupanje nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, niti je tuženici u bilo čemu povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

              Nije riječ ni o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom.

 

              Pogrešno se podnositeljica revizije poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.  toč. 5. ZPP jer je u ovom predmetu donesena kontradiktorna presuda kojom je u pobijanom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na temelju ovlaštenja iz čl. 373. ZPP, a nije riječ o presudi na temelju priznanja, odricanja, presudi zbog ogluhe ili izostanka, odnosno presudi bez održavanja rasprave.

 

              Na kraju treba reći da u drugostupanjskom postupku nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP budući da je drugostupanjski sud na temelju svestrane, savjesne i brižljive analize svih dokaznih sredstava zaključio da u ovom predmetu nisu ispunjene one pravno relevantne činjenice koje bi upućivale na ispunjavanje sadržaja preuzetih obveza, a to se posebice ogleda u izostanku zbrinjavanja prednice tužitelja i pružanju potrebne skrbi i adekvatnog smještaja u nekoliko mjeseci prije smrti kada je to bilo naročito potrebno. Pritom povremeno, reducirano međusobno posjećivanje, budući da je davateljica uzdržavanja živjela u Z., a primateljica u mjestu neposredno pored O., ne može ni pojmovno ni sadržajno predstavljati ispunjavanje obveze uzdržavanja, a organiziranje patronažne medicinske sestre ulazi u zakonsko pravo iz zdravstvenog osiguranja, a ne sadržaj ugovornog uzdržavanja.

 

              Dakle, iako nije nužno da se sadržaj uzdržavanja ispunjava u svemu osobno, treba reći da kada se ono ne može izvršavati neposredno i svakodnevno zbog prostornog ograničenja kao što je riječ u ovom slučaju, tada bi taj svakodnevni dio obveze pružanja uzdržavanja u pravilu trebalo ispunjavati po trećoj osobi, što tuženica nije organizirala niti imala namjeru organizirati.

 

              Zbog svega rečenog, i revizijski sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog toga što druga strana nije ispunjavala svoje obveze u smislu čl. 583. st. 3. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08).

 

              Naime, u konačnici samo pitanje postoje li u činjeničnom smislu pravno relevantne okolnosti pružanja odnosno nepružanja obveze uzdržavanja predstavlja po svojoj naravi činjenično pitanje, a revizija kao izvanredni i ograničeni pravni lijek, nije pravni lijek u kojem bi se mogao osporavati činjenični segment procesne građe (arg. iz čl. 385. ZPP).

 

              Na osnovu svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu, jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 11. lipnja 2019.