Broj: Gž-1205/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja D. M., iz S., …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. P., iz S., …, OIB: …, koga zastupa Odvjetničko društvo H. i partneri d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 12. veljače 2019., pod poslovnim brojem Pn-401/18, u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu od 12. veljače 2019., pod poslovnim brojem Pn-401/18 i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Nalaže se tuženiku J. P. iz S., …, da tužitelju D. M. iz S., …, na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u skladu s čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana 18. rujna 2013.g. kao dana podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku J. P. iz S., …, da ovu presudu o svojem trošku u cijelosti objavi u prvom slijedećem subotnjem izdanju „Jutarnjeg lista“ i „Slobodne Dalmacije“ po pravomoćnosti ove presude, po prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplati iznos u visini 12.492,50 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Nalaže se tuženiku J. P. iz S., …, da tužitelju D. M. iz S., …, na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u skladu s čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana 18. rujna 2013.g. kao dana podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku J. P. iz S., …, da ovu presudu o svojem trošku u cijelosti objavi u prvom slijedećem subotnjem izdanju „Jutarnjeg lista“ i „Slobodne Dalmacije“ po pravomoćnosti ove presude, po prijetnjom ovrhe. 

III. Nalaže se tuženiku J. P. iz S., …, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju D. M. parnični trošak u iznosu od 17.187,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              Žalbu protiv ove presude podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlože da ovaj sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju naknadu parničnog troška tuženiku.

 

              U smislu odredbi iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14) sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužitelju.

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika osporio žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj građanskopravnoj stvari jeste zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog objave informacija o tužitelju u osam članaka objavljenih u "Slobodnoj Dalmaciji" 22. rujna 2010., 27. srpnja i 21. rujna 2011., 7. ožujka, 7. studenog i 14. studenog 2012. te u "Jutarnjem listu" 13. lipnja 2011. i 22. veljače 2013.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojim rješenjem od 6. lipnja 2018. pod brojem Rev-2074/15-2 ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžmed-2/2015 od 12. ožujka 2015. i presudu Općinskog suda u Splitu Pmed-48/13 od 6. listopada 2014. i predmet vratio na ponovni postupak. U svojoj ukidnoj odluci Vrhovni sud je izrazio pravno shvaćanje da autor teksta odgovara za naknadu štete prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). Vrhovni sud je, nadalje, posebno apostrofirao da građanski odjel tog suda na sjednici od 18. prosinca 2017. nije prihvatio pravno shvaćanje da ne bi postojala odgovornost autora za štetu nastalu objavom informacije u medijima prema ZOO, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje je ostao kod ranijeg pravnog shvaćanja izraženog u navedenim odlukama (Rev-804/98, Gzz-87/02, Rev-1680/01), da autor teksta odgovara za naknadu štete prema odredbama ZOO-a.

 

U smislu odredbe iz članka 394.a ZPP, sud komu je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

 

Stoga je u ponovljenom postupku, u smislu naprijed citirane zakonske odredbe, valjalo raspraviti pitanje postojanja odgovornosti za povredu prava osobnosti tužitelja, suglasno odredbama ZOO-a. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik sa G. m. d.o.o. zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 31. svibnja 2009., te pisanje tuženika u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, u kojima postoje stalne kolumne tuženika, valja razmatrati kao zaposlenika G. M. d.o.o.

 

Prvostupanjski sud, nakon provedenog dokaznog postupka u presudi navodi dokaze koje je izveo i koje bi cijenio radi donošenja meritorne odluke. U popisu izvedenih dokaza navodi brojne zapisnike sa sjednice Radničkog vijeća H. n. k. S. (dalje: HNK); brojna priopćenja Radničkog vijeća HNK S. vezano za imenovanje ravnatelja i za izbor kazališnog vijeća, financijske izvještaje za vrijeme dok je v.d. Ravnatelj te ustanove bio tužitelj u ovoj građanskopravnoj stvari, da bi u istom obrazloženju (str. 8) naveo da je odbio pregledati zapisnike sa sjednice Radničkog vijeća HNK S., jer da smatra iste suvišnim radi donošenja odluke o predmetu spora.

 

U pobijanoj odluci prvostupanjski sud navodi:

 

-da u konkretnom slučaju treba utvrditi jeli tuženik štetu koju je tužitelju prouzročio, počinio namjerno, a namjera da pretpostavlja da je tuženik postupao sa znanjem, hotimice ili drugim riječima da tuženik želi i uzrok i posljedicu koja može nastati objavom navedenih informacija te da u konkretnom slučaju tuženik odgovara i u situaciji kada je dostatna svijest o vjerojatnosti štetne posljedice,

 

-da je u tekstu članka "Splitskom teatru hitno treba "semafor"" tuženik okarakterizirao tužitelja kao potpuno neuku osobu, osobu bez ikakvog obrazovanja, obzirom da u tom članku, npr., navodi da tužitelj "ne razlikuje A. od Aristotela", da misli da je A. k. u. L. p., da je N. l. k. c.; da on (tuženik) "ima više referenci za trenera H. nego M. za HNK"; da je u ovom članku tužiteljevo prezime dobilo novi smisao preformuliran u termin "m.", kojeg je tuženik definirao kao sinonim za nekompetentne ljude koji su se položaja domogli zahvaljujući sniženim kriterijima,

 

-da je u članku "Splićani u egzilu grade bolju Hrvatsku" tuženik ponovo osporio tužitelju kompetencije jer je naveo kako je "… Splitsko ljeto – festival dobar samo zato što ga Zagreb sufinancira, kadrovski nadzire i jer ga je oteo iz čampera m."; da u odjeljku tog članka pod naslovom "Trijumf praznoglavih" tuženik bez dvojbe aludira  na tužitelja kada navodi da "vlast u Splitu misli da svaki rođak ili zemo može raditi bilo što, da penzionirani slikar može biti kurator suvremene umjetnosti, ekonomist iz J. intendant teatra, a "naša mala" iz familije savjetnica za kulturu", te završava rečenicom "Onda će vladajući mentalitet Splita moći uživati u konačnom trijumfu praznoglavih bena",

 

-da u članku pod naslovom "Gradonačelnik misli da je Djed Mraz" tuženik ponovno tužiteljevo prezime upotrebljava kao pojam kojim se označavaju ljude bez znanja,

 

-da u članku M. ž. k. p. m. tuženik tužitelja da naziva "estradnim diletantom", metaforom za eru u kojoj je S. posao vic i sl.,

 

-da u članku "Sveučilištem protiv kick-boxing i trgovine" tuženik tužiteljevo prezime koristi kako bi ga povezao s neobrazovnim ljudima te konceptom života u kojemu svatko misli da sve zna i može,

 

-da u članku "Glumac koji mijenja i uloge i svjetonazor" tuženik ponovno koristi pojam "m.", kao termin "nekomptencije", "bezkičmenjaštva", a sve vezano uz osobu tužitelja,

 

-da u članku S. metropola mržnje?" ponovno koristi pojam "m.", te

 

-da u članku "HNK teatar blagoslovljen prosvijećenim apsolutizmom" tuženik za tužitelja navodi da je postavljen na mjestu intendanta splitskog HNK bez stručne podloge, opisujući tužitelja kao: "nevježu", "čovjeka dovedenog s ulica" i "praznoglavca".

 

Temeljem iznesenih utvrđenja prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja i istom dosuđuje novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u visini od 50.000,00 kuna, pozivom na odredbu članka 1046. i 1100. ZOO, a kako "dosudom samo ovog novčanog iznosa pravične novčane naknade tužitelj u povrijeđenim dobrima tj. za povrijeđena dobra ne bi dobio potpunu satisfakciju ukoliko se tuženiku ne naloži u cijelosti objava presude o svom trošku po pravomoćnosti u prvom sljedećem subotnjem izdanju dnevne tiskovine", gdje su i objavljeni članci koji su po tužitelju izazvali povredu prava osobnosti, a to su Jutarnji list i Slobodna Dalmacija, usvaja u cijelosti zahtjev tužitelja na način kako je to citirano u uvodnom dijelu obrazloženja ove odluke. Prvostupanjski sud izražava stajalište da odredba iz članka 1099. ZOO "…ne isključuje međusobno oblike satisfakcije oštećenika da se u slučaju povrede prava osobnosti na trošak osobe koja je štetu prouzročila, a u konkretnom slučaju to je tuženik, objavi presuda odnosno ispravak, povuče izjava kojom je povreda učinjena ili što drugo, čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom".

 

Ovaj žalbeni sud je stajališta da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja i to iz razloga koji slijede:

 

Prema odredbi iz članka 1061. stavak 1. ZOO za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

 

Dakle, ovom zakonskom odredbom stipulirana je primarno odgovornost poslodavca za štetu koju bi njegov radnik uzrokovao trećoj osobi.

 

Prema odredbi iz članka 1061. stavak 2. ZOO, oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.

 

Tumačenjem ove zakonske odredbe da oštećeniku primarno odgovara poslodavac ali i da treći kao oštećenik može zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika (štetnika) u smislu stavka 2. ove zakonske odredbe, stipulirano je na način da zaposlenik odgovara samo ukoliko je prouzročio štetu namjerno (članak 1061. stavak 2. u svezi sa člankom 1049. ZOO).

 

Zaposlenik, kao što je to naveo i prvostupanjski sud, odgovara za oba stupnja namjere;  kad hoće i želi nastanak štete (dolus directus) i kad postoji svijest o mogućnosti nastanka štetnih posljedica pa pristaje na njih (dolus eventualis).

 

Zakon o medijima ne sadrži odredbu koja bi omogućavala oštećeniku da izravno od počinitelja štete postavi zahtjev za naknadu štete.

 

Dakle, oštećeni kao što je to naprijed navedeno, a što apostrofira i Vrhovni sud RH u svojoj odluci, ima pravo u smislu odredbe iz članka 1061. stavak 2. ZOO od zaposlenika neposredno tražiti naknadu nastale štete, u konkretnom slučaju tužitelj od tuženika kao autora tekstova objavljenih u naprijed navedenim člancima Jutarnjeg lista i Slobodna Dalmacije može zahtijevati naknadu za povredu prava osobnosti suglasno odredbi iz članka 1046. ZOO kao jedan od vidova štete (neimovinska šteta), ali samo pod pretpostavkom da je tuženik prouzročio štetu namjerno (dolus).

 

Što se to podrazumijeva pod povredom prava osobnosti propisano je odredbom iz članka 19. ZOO, a oblici popravljanja štete propisani su odredbama iz članka 1099. do 1102. ZOO.

 

Međutim, ovaj sud, nalazi da se nisu ispunile pretpostavke odgovornosti tuženika za isplatu novčane naknade tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu, povredom prava osobnosti, primjerice, navedenih u odredbi članka 19. stavak 2. ZOO; ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života i dr., a koje bi tuženik svojim natpisima uzrokovao tužitelju.

 

Prema pravnoj teoriji koja se razvila uz odredbu iz članka 1061. stavak 2. ZOO, koja odredba odgovara većim dijelom odredbi članka 170. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 71/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), odredbu valja tumačiti restriktivno. To stoga što treća osoba može tražiti novčanu naknadu od zaposlenika koji je odgovoran samo ako je šteta na radu i u vezi s radom počinjena s namjerom (Vilim Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRIF, Zagreb, 1998.; Borislav Blagojević, Komentar Zakona o obligacionim odnosima "Suvremena administracija Beograd").

 

Štetni događaj je, dakle, radnja iz koje nastaje šteta, a u konkretnom slučaju ona nastaje ako je objava spornih informacija učinjena na radu, u okviru funkcije koju tuženik obavlja ili u vezi s radom.

 

Tuženik je novinar i njegovo radno mjesto je vezano za poslove kojim prati kulturna zbivanja. Nije nepoznato da je HNK u S. najveća kulturna institucija u Gradu S., drugom po veličini gradu u RH, koja "zavrjeđuje najveći respekt, a taj se respekt odnosi i na izbor osobe koja će je voditi", kako to izričito navodi i tuženik u svom stranačkom iskazu (str. 90 spisa). Sve objavljene informacije za koje tužitelj tvrdi da su uzrok pretrpljene neimovinske štete odnose se na razdoblje od pokušaja da se tužitelj imenuje za ravnatelja (intendanta) HNK u S. do njegovog odlaska, cca dvije i pol godine, sve informacije imaju značaj komentara i kritike, izvještaj o radu radničkog vijeća HNK S., kojim se također prati postupak imenovanja tužitelja kao ravnatelja HNK S., uz komentare i izvještaje koji doista nisu bili pozitivno naklonjeni za tužitelja, o informacijama koje su stavljene u kontekst zbivanja ne samo u S. nego i u cijeloj državi; ne samo u HNK S., nego i u drugim kulturnim ustanovama u S. kao, npr. problematizacija imenovanja voditelja G. u. u S. i sl., a sve u kontekstu društvenih zbivanja kada je u S. kao gradonačelnik bio Ž. K..

 

Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke izričito naveo da doista "nije na sudu da preispituje postupak imenovanja za intendatna HNK", sa čime se ovaj sud ne može složiti, jer upravo informacije o kojima piše tuženik odnose se na izbor, način izbora, kandidaturu tužitelja, njegov program rada koji nisu prihvatila nadležna tijela, u konkretnom slučaju ni Ministarstvo kulture, na čelu u to vrijeme B. B., kao ministra koji nije dao svoje suglasje za imenovanje tužitelja kao intendanta HNK u S., dakle, sve okolnosti o kojima je tuženik pisao i iznosio svoj stav.

 

Nije sporno da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti (članak 19. stavak 2. ZOO), koje nisu samo zakonska kategorija već iste predstavljaju i ustavom zaštićena prava. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 85/10 i 19/13) propisuju da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (članak 35.), ali i člankom 38. stavak 1. i 2. Ustava propisano je da se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli, a sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

 

Prilikom razmatranja ovih prava relevantne su i konvencijske odredbe i to baš Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97 i 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99, Ispravak 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija) -odredbom iz članka 8. stavak 1. Konvencije stipulirano je pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

 

Člankom 10. Konvencije, pod nazivom "Sloboda izražavanja", propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenje informacija i ideja bez miješanja javne vlasti, bez obzira na granice. Prema stavku 2. istog članka kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnost i odgovornost, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

 

Europski sud za ljudska prava u svojim brojnim odlukama (Bladet Tromso Andstenstaas v. Norwau boj 21980/93 ECHR 1999-III, Cumpana Andmanzare v. Romania ECHR 2004-XI Europa press holding d.o.o. protiv Hrvatske broj 25333/06) izjasnio se da u ovim slučajevima sud mora utvrditi da li postoji pravična ravnoteža između zaštite slobode izražavanja kako jamči članak 10. Konvencije i zaštite ugleda onih o kojima se piše i navoda u medijima, s druge strane, a to pravo, kao aspekt privatnog života, štiti članak 8. Konvencije.

 

Ustavni sud se u primjeni navedenih odredbi izjasnio da je ustavno pravo na štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti zajamčeno člankom 35. Ustava, s jedne strane, te ustavno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli zajamčeno člankom 38. Ustava s druge strane, su načelno prava jednakog ranga. U konkretnom slučaju ova dva uspostavljena prava međusobno konkuriraju i kod iznošenja vrijednosnih sudova.

 

S obzirom na sadržaj iznesenih informacija, iste valja razmatrati i kao činjenične tvrdnje i kao vrijednosne sudove, time da se činjenične tvrdnje i iskazi koji se odnose na određene radnje, događaj, stanja, odnose, pojave i druge okolnosti koje su nastale u stvarnosti, vezane za rad HNK S. i širi društveni kontekst, njihova istinitost odnosno neistinitost može se objektivno utvrditi za sve ljude na jednak način. Činjenične tvrdnje mogu se odnositi na sadašnje i prošle događaje, ali ne i na predviđanje događaja budućnosti. S druge strane, vrijednosni su sudovi iskazi koji nastaju misaonim procesom i sadrže mišljenje, ocjenu ili zaključak o određenom pitanju, a vrijednosni sud izražava subjektivno stajalište o ljudskim radnjama, događajima, stanjima, odnosima, osobinama i pojavama, o čemu mogu postojati različita shvaćanja, zbog čega nije podoban za objektivno utvrđenje. U vrijednosni sud spadaju i komentari.

 

Sadržaj svih navedenih informacija iznesen je detaljno po sudu prvog stupnja, a u ovoj presudi, u odnosu na te informacije, ponovljen je akcent koji je dat na iste i po sudu prvog stupnja. Informacije izražavaju stajališta i mišljenja autora o društvenim devijacijama vezanim za imenovanje intendanta na čelu HNK, ali u širem kontekstu vezano i za imenovanje svih odgovornih funkcija u javnim ustanovama; kritički osvrt o odgađanju imenovanja tužitelja kao intendanta HNK kao i razlozima tog odgađanja; o direktnom uplitanju politike u vođenju određenih ravnateljskih poslova, uz posebno "podcrtavanje" odgađanja pripremane predstave "Maršal", iz razloga koji se navode u danoj informaciji, a koji bi i prema saslušanju svjedoka, predsjednika Radničkog vijeća HNK S. u tom razdoblju, bio rezultat političkog poteza od strane gradonačelnika S. (u to vrijeme) Ž. K., koji bi za v.d ravnatelja postavio upravo tužitelja na čelu HNK S.; razlozi odbijanja, posebno od strane ministra B. B., za koje razloge i sam tužitelj u svom iskazu kao stranka navodi da su istinito preneseni.

 

U svim ovim informacijama gdje se imenovanje i rad tužitelja kao ravnatelja ocjenjuje kao društvena devijacija koju je potrebno korigirati izražena je kroz vrijednosni sud, a visoki je stupanj zaštite koju pruža sloboda izražavanja u medijima, koju kao svoj radni zadatak obavlja tuženik. Mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu izraženu u brojnim odlukama i Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda i nositelji javnih funkcija, a to je u svakom slučaju osoba koja je na čelu HNK S., mogu biti kritizirani u okviru dopuštenih granica, a kada djeluju u službenom svojstvu mogu biti predmet šire kritike od kritike kojoj se mogu izložiti i obični građani. I Ustavni sud Republike Hrvatske je u jednoj od svojih starijih odluka pod predsjedavanjem J. C., u postupku U-III-279/1998 izričito naveo da svojstvo javne ličnosti i činjenica aktivnog sudjelovanja u izvršavanju određene javne funkcije "neizbježno donosi sa sobom izvjesno pomicanje granica tolerancije u odnosu na medijski tretman".

 

Ovaj žalbeni sud ocjenjuje da se predmetne informacije bave pitanjem od javnog interesa, da su isključivo vezane za tužitelja, ali uz obavljanje javne funkcije v.d. ravnatelja HNK S., da sadrže ozbiljnu i oštru kritiku, ali kao vrijednosni sud. Po stajalištu ovog žalbenog suda komentar, dakle, negativna kritika vezana isključivo za rad i obavljanje navedene funkcije može sadržavati i pretjerivanje i oštre metafore: sarkastični navodi autora teksta u objavljenim komentarima nisu nespojivi sa slobodom izražavanja i unatoč ovakvom sadržaju, prema ocjeni ovog žalbenog suda, nisu uvredljivi za tužitelja kao osobu koja obavlja tu javnu funkciju. Pri tome je navesti da ZOO kao i Zakon o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZM), omogućava nesmetan tijek i razmjenu ideja i kritika kako bi se njegovim suočavanjem omogućilo što potpuniji demokratski razvoj države. Valja uzeti u obzir činjenicu da svako iznošenje kritika nekoga ili nečije djelatnosti nedvojbeno može štetiti njegovom ugledu, časti ili dostojanstvu. S tog razloga ni odredba iz članka 1061. ZOO ne propisuje apsolutnu zaštitu navedenih vrijednosti prilikom obavljanja radnih zadataka novinara u pružanju informacija koje sadrže i kritike i vrijednosne sudove kao i komentare, dajući u određenim slučajevima prednost načelu slobode iznošenja mišljenja kroz javno priopćavanje te izražavanja kritičkih misli koje imaju i negativni predznak nad načelom zaštite osobnih prava. Naime, to polazi od činjenice da bi apsolutna zaštita ugleda, časti i dostojanstva onemogućila gotovo svaku kritiku te bi sloboda mišljenja i izražavanja misli, sloboda javnog priopćavanja, dakle, izvršavanje radnih zadataka novinara koji prati kulturna zbivanja bila puka deklaracija.

 

Iz svih priloženih članaka i spornih informacija proizlazi da je funkcija ravnatelja HNK u S. bila sredstvo čestih komentara pa i od strane tuženika, najrazličitijih kritičkih osvrta, ali kako se ti komentari i izravna kritika temelje na činjeničnim utvrđenjima koja ne bi bila sporna ni u ovoj žalbenoj fazi postupka, a iznesena su na način o kojemu je naprijed bilo riječi, prema ocjeni ovog žalbenog suda ne predstavljaju štetne radnje u smislu citiranih odredaba ZOO-a, kojima bi bilo povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja za što bi bio odgovoran tuženik.

 

Zbog izloženog, ovaj sud cijeni da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravne odredbe, zbog čega je, temeljem odredbe iz članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku suda prvog stupnja te odlučiti kao pod I. izreke presude ovog žalbenog suda.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, to je, temeljem odredbe iz članka 166. stavak 2. ZPP valjalo odlučiti o trošku cjelokupnog parničnog postupka.

 

Tužitelj je kao stranka izgubio parnicu te je dužan tuženiku naknaditi cjelokupno nastali parnični trošak koji je tuženiku bio potreban za vođenje parnice (članak 155. ZPP), a u granicama postavljenog zahtjeva, suglasno odredbi članka 164. ZPP.

 

Svojim zahtjevom kojim je popisao parnični trošak na ročištu za glavnu javnu raspravu 25. siječnja 2018., kada je i zaključena glavna rasprava, tuženik je zatražio trošak koji je popisao 4. rujna2014., a koji je po sudu prvog stupnja utvrđen kao potreban u visini od 7.930,00 kuna, kojem trošku je valjalo pridodati i zatraženi trošak za ročišta od 22. studenog 2018. i 25. siječnja 2019., u ukupnoj visini od 2.500,00 kuna, što čini ukupni trošak pred sudom prvog stupnja u visini 10.430,00 kuna. Tom trošku je pridodati i trošak žalbenog postupka i to za podnesenu žalbu, kojom je tuženik u cijelosti uspio, a koja obuhvaća trošak za sastav žalbe u visini 1.250,00 kuna, uz PDV na taj trošak u visini 312,50 kuna te trošak sudske pristojbe za žalbu u visini 500,00 kuna, što čini ukupni trošak kojeg je tuženik imao za vođenje parnice u visini 12.492,50 kuna.

 

Zbog izloženog valjalo je o parničnom trošku odlučiti kao pod točkom II. izreke presude ovog žalbenog suda. 

 

U Splitu, 11. lipnja 2019.