Broj: Rev 2243/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel protiv I. tuženika D. K. i II. tuženice A. K., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4490/13-2 od 3. veljače 2015. kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4990/11-18 od 27. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava revizije.

  

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i presuđeno je da ugovor o darovanju nekretnine-stana pobliže opisanog u izreci gubi učinak prema tužiteljici u dijelu potrebnom za namirenje dospjele tražbine tužiteljice u iznosu od 199.934,33 kune (stavak I. izreke). Naloženo je tuženicima dopustiti tužiteljici namirenje potraživanja prodajom navedene nekretnine (stavak II. izreke) te je naloženo tuženicima naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 7.500,00 kuna (stavak III. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo da ugovor o darovanju gubi učinak prema tužiteljici preko iznosa od 199.934,33 kune do iznosa od 229.324,90 kuna (stavak IV. izreke).

 

              Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I., II. i III. izreke (toč. I. izreke drugostupanjske presude). Prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu pod stavkom IV. izreke te je prihvaćen zahtjev tužiteljice preko iznosa od 199.934,33 kune do iznosa od 229.324,90 kuna. Naloženo je I. i II. tuženicima naknaditi tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (toč. II. izreke drugostupanjske presude).

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su podnijeli reviziju na temelju odredbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom za preinačenjem nižestupanjskih presuda i odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno za ukidanjem istih i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuju tuženici. Nižestupanjske su presude posve jasne i obrazložene te sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu niti nejasni niti proturječni. Stoga, suprotno tvrdnjama tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

 

Revidenti ističu i da je pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Međutim, ne navode koju odredbu ZPP-a sud drugoga stupnja nije primijenio ili je nepravilno primijenio, pa takav revizijski razlog nije određeno naveden i obrazložen i kao takav se nije mogao uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

U postupku pred sudovima nižega stupnja utvrđeno je da je I. tuženik 30. rujna 2010. zaprimio opomenu tužiteljice radi dugovanja poreznog duga i da je 22. listopada 2010. raspolagao nekretninom na način da ju je darovao svojoj supruzi, II. tuženici. Nadalje je utvrđeno da je I. tuženik bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine te da iz ugovora o darovanju jasno proizlazi volja vlasnika nekretnine, I. tuženika na darovanje predmetne nekretnine II. tuženici.

 

Iz ovakovih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je I. tuženik otuđio svoju imovinu u vrijeme kada je znao za postojanje svoga duga spram tužiteljice. S obzirom da se radilo o besplatnom pravnom poslu (darovanje) nižestupanjski sudovi primjenjuju odredbu čl. 67. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) prema kojoj se smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku pa se za pobijanje tih radnji ne zahtijeva da je trećoj osobi to bilo ili moglo biti poznato. U odnosu pak na tvrdnju tuženika o tome da je predmetna nekretnina kupljena isključivo sredstvima iz posebne imovine II. tuženice i da ugovor o darovanju zapravo prikriva ugovor o podjeli bračne stečevine nižestupanjski sudovi zaključuju da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi, odnosno tužiteljici u smislu odredbe čl. 285. st. 3. ZOO-a. To iz razloga što je I. tuženik upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine, pa je prema načelu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga tužiteljica savjesna osoba, a tuženici nešto drugo nisu niti naveli a niti dokazali.

 

U odnosu na navode revizije tuženicima valja prvenstveno ukazati na činjenicu da su sklopili ugovor o darovanju. Iz sadržaja toga ugovora sasvim jasno proizlazi da se radilo o darovanju jer isti ne sadrži niti jedan navod o mogućoj podjeli bračne stečevine. Pri tome je takav ugovor sačinjen neposredno iza obavijesti I. tuženiku o postojanju poreznog duga. No, sve i kada bi se radilo o prividnom ugovoru koji bi prikrivao ugovor o podjeli bračne stečevine, takva se prividnost u konkretnom slučaju ne bi mogla isticati prema tužiteljici koja je nedvojbeno savjesna s obzirom na stanje u zemljišnim knjigama i s obzirom da je ista stekla pravo na pobijanje toga ugovora kao pravne radnje svoga dužnika (čl. 285. st. 3. ZOO-a). Stoga je i posve jasno da na okolnost postojanja bračne stečevine nisu izvođeni dokazi jer to nije od utjecaja na razrješenje ove pravne stvari.

 

Nadalje revidentima valja odgovoriti da se u konkretnom slučaju radilo o besplatnom raspolaganju kod kojeg se smatra da je učinjeno na štetu vjerovnika (čl. 67. st. 3. ZOO-a). Nešto drugo tuženici nisu niti dokazali, a niti dokazivali. Pri tome im još valja i ukazati da iz rezultata provedenog postupka sasvim jasno proizlazi da je raspolaganje učinjeno radi izbjegavanja plaćanja poreznog duga. To posebice s obzirom na datum utvrđivanja duga i datum učinjenog raspolaganja.

 

U konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestupanjski su sudovi posve pravilno primijenili materijalno pravo kada su presudili da ugovor o darovanju gubi pravni učinak prema tužiteljici za iznos poreznog duga I. tuženika, pa se revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazuju neosnovanim.

 

              Stoga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a) kao u toč. I. izreke.

 

Kako tuženici s revizijom nisu uspjeli, tako je valjalo odbiti njihov zahtjev za naknadom takvog troška (čl. 155. st. 1. ZPP-a) i odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 12. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

p r e s u d i o   j e