Broj: Gž-225/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja G. – Z. d.o.o. iz Z., OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. i dr. iz Z., protiv tuženika I. K. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Povrv-778/17-11, od 15. studenog 2017., 12. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Povrv-778/17-11, od 15. studenog 2017.

 

2.               Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, u točki 1. izreke, ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika T. M. iz Z., poslovni broj Ovrv-1330/2016 od 3. svibnja 2016., kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 9.600,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koje teče na pojedine iznose pobliže navedene u prijedlogu za ovrhu, počev od njihova dospijeća pa do isplate, te kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.379,00 kuna i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 843,75 kuna sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate. Točkom 2. izreke presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 4.299,75 kuna, dok je točkom 3. izreke presude naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.312,50 kuna, u roku od 8 dana. 

 

Protiv citirane presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da je kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine na kojoj je tuženik nesporno parkirao svoje vozilo tijekom postupka nesporno dokazao, ne samo svoju legitimaciju, već i osnovu da od tuženika naplaćuje uslugu parkiranja. S obzirom da je riječ o nekretnini u privatnom vlasništvu, smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da je tužitelj bio dužan dokazati da ispunjava uvjete za obavljanje parkirališne djelatnosti, odnosno da posjeduje odgovarajuća odobrenja za obavljanje parkirališne djelatnosti, jer bi se ta obveza odnosila isključivo na javna parkirališta, a ne privatne parcele. Drži upitnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema registriranu parkirališnu djelatnost, jer prema NKD klasifikaciji 2007 niti ne postoji isključivi pojam parkirališne djelatnosti, već je ista sporedna djelatnost koja je uključena u pojedine razrede djelatnosti. Smatra da je parkiranjem tuženikova vozila na njegovoj parceli zasnovan između stanaka specifičan ugovorni odnos, u kojem je tužitelj pružio tuženiku uslugu parkiranja vozila u njegovom dvorištu, a tuženik je dužan, zbog korištenja te usluge, platiti tužitelju odgovarajuću naknadu, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, u nastavku teksta ZOO).

 

Slijedom iznijetog, predlaže žalbu prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.702,50 kuna.

 

U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja kao neosnovane. Navodi da tužitelj sadržajem svoje žalbe upire, između ostalog, i na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji razlog nije dopušteno isticati u predmetnom postupku u sporu male vrijednosti. Ističe da između stranaka ne postoji ugovorni odnos, te da je tužitelj samoinicijativno knjižio nepostojeće potraživanje prema tuženiku u svojim poslovnim knjigama.

 

Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi u cijelosti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 750,00 kuna sa troškom PDV-a i sudske pristojbe na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

              U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (članak 458. stavak 1. ZPP-a), jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužitelja koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna.

 

              Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 467. stavak 1. ZPP-a), dakle, istu nije dopušteno pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Ispitujući stoga pobijanu presudu u granicama dopuštenih žalbenih razloga, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 467. stavkom 1. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da njezinim donošenjem nije povrijeđena niti jedna bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a.

 

              Naime, pogrešno tužitelj u žalbi navodi da je pobijanom presudom počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te je prvostupanjski sud u obrazloženju odluke iznio stavove o odlučnim činjenicama, koji su jasni i razumljivi, te koje je moguće valjano ispitati.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanjem dnevnih parkirališnih karata zbog parkiranja vozila u vlasništvu tuženika u dvorištu koje je u privatnom vlasništvu tužitelja, bez kupljene parkirne karte.

 

              Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj vlasnik dvorišta u Z., koje se dvorište nalazi između zgrada kućnih brojeva D. 47 i D. 47/1 (katastarske oznake č.k.br. 2329/39, upisane u zk.ul. broj 30484, k.o. G. Z.), te da je tuženik parkirao svoje vozilo na navedenoj nekretnini tužitelja, s obzirom da se radi o dvorištu zgrade u kojoj živi zajedno sa svojim roditeljima.

 

Sporno je ima li tužitelj osnov za naplaćivanje usluge parkiranja sukladno pozitivnim zakonskim propisima Republike Hrvatske, odnosno je li ovlašten izdavati račune i potraživati od tuženika naknadu zbog korištenja usluge parkiranja u dvorištu u njegovom vlasništvu.

 

              Tužitelj je tijekom postupka, kao i sada u žalbi, tvrdio da kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, koju je stekao zaključenjem Kupoprodajnog ugovora broj 38905/2015 od 16. rujna 2015., ima pravo organizirati parkiranje na parceli u njegovom vlasništvu i naplaćivati uslugu parkiranja od korisnika, jer se ne radi o javnoj usluzi parkiranja sukladno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koju bi mu trebala svojevrsna dozvola ili suglasnost nadležnih tijela, već o specifičnom obveznopravnom odnosu između tužitelja kao davatelja usluge i tuženika kao korisnika iste, koji proizlazi iz njegovih vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini.

 

              Iako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev temeljio na računima izdanim sukladno Odluci o organizaciji i načinu naplate parkiranja, koju je donijela Uprava tužitelja 27. prosinca 2015., i Cjeniku za parkirališne karte, koji je također donesen po tužitelju, prvostupanjski sud je, po provedenom dokaznom postupku, utvrdio da tužitelj u okviru svojeg poslovanja nema registriranu parkirališnu djelatnost, odnosno djelatnost organizacije i naplate parkiranja, te da nije dokazao da posjeduje odobrenje za obavljanje parkirališne djelatnosti. Također je utvrdio da tužitelj nije dostavio dokaze da je predmetna površina uvrštena u popis parkirališta na području G. Z. navedenih u odredbi članka 5. Odluke o organizaciji i načinu parkiranja u G. Z. (Službeni glasnik G. Z. broj 12/2011), odnosno da je nadležno Ministarstvo izdalo prethodnu suglasnost kako bi se navedena površina iz razloga sigurnosti prometa mogla koristiti kao površina na kojoj se obavlja djelatnost parkiranja, pa stoga, kako između tužitelja i tuženika ne postoji ugovorni odnos na temelju kojeg bi tužitelj imao pravo naplaćivati uslugu parkiranja od tuženika, prvostupanjski sud je ukinuo predmetni platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi, poslovni broj Ovrv-1330/2016, u cijelosti, te odlučio kao u točki 1. izreke pobijane presude.

 

O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, te na temelju odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, sa daljnjim izmjenama i dopunama, u nastavku teksta Tarifa).

 

              Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužitelja sa zahtjevom za naplatom dnevnih parkirališnih karata od tuženika, jer je stajalište i ovog suda da tužitelj kao vlasnik nekretnine u naravi dvorišta između zgrada u U. D. 47 i D. 47/1 u Z. nije ovlašten naplaćivati usluge parkiranja od korisnika te usluge, konkretno ovdje tuženika.

             

              Naime, djelatnost parkiranja i uređenja naplate za korištenje parkirnog mjesta predstavlja javnu uslugu koju je dužna organizirati jedinica lokalne samouprave (tako i Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II-355/2007 i U-II-3924/2007 od 10. prosinca 2008.). Prema tome, kako je sukladno odredbi članka 3. stavka 13. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15), ovlast jedinice lokalne samouprave da odlukom predstavničkog tijela odredi da se djelatnost parkiranja i uređenja naplate za korištenje parkirnog mjesta obavlja kao djelatnost pružanja komunalnih usluga, to tužitelj, koji nesporno ne obavlja javne usluge, nije mogao svojom jednostranom odlukom – Odlukom o organizaciji i načinu naplate parkiranja i Cjeniku za parkirališne karte propisati obvezu plaćanja parkirnih karata.

 

              Nadalje, odredbom članka 5. stavka 1. točke 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15) propisano je da jedinica lokalne samouprave, ovdje G. Z., uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova, uređuje promet na svom području tako da određuje (između ostalog) parkirališne površine i način parkiranja, zabrane parkiranja i mjesta ograničenog parkiranja.

 

              Dakle, da bi tužitelj, kao vlasnik predmetne nekretnine mogao tuženiku kao trećoj osobi naplaćivati parking, izdavati račune kako je tu učinio, odnosno da bi se njegova nekretnina, koja je nesporno u privatnom vlasništvu, mogla koristiti kao javno parkiralište, potrebno je da te površine prethodno budu definirane kao javne parkirališne površine odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova, a što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao (već upravo suprotno od toga tvrdi da je riječ o dvorištu organiziranom kao privatno parkiralište), pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravnu osnovu za vršenje naplate parkiranja na svom zemljištu.

 

              S tim u svezi valja navesti da između stranaka nije zasnovan ugovorni odnos samom činjenicom ulaska tuženikova vozila u dvorište tužitelja, a kako to pogrešno tumači tužitelj, jer se prema odredbi članka 247. ZOO-a ugovor smatra sklopljenim u trenutku kada se stranke usuglase oko bitnih sastojaka ugovora, a što je tuženik tijekom postupka osporavao. Stoga, kako tužitelj nije dokazao pretpostavke od kojih zavisi postojanje ugovora, već se poziva na jednostranu Odluku o organizaciji i načinu naplate parkiranja, koju je donijela Uprava tužitelja, neprihvatljivi su njegovi navodi o postojanju obvezno-pravnog odnosa između stranaka, temeljem kojeg bi tuženik bio dužan platiti naknadu za korištenje usluge parkiranja tužitelju. Naime, tužitelj bi zaštitu svojeg prava vlasništva na predmetnom dvorištu, koje je doduše još uvijek sporno (postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu) eventualno mogao ostvarivati o nekom drugom postupku kroz odredbe Zakona o vlasništvu i

drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14), a ne u ovom postupku.

 

              Odluka o troškovima postupka iz točke 2. i 3. izreke presude rezultat je pravilne primjene materijalnog prava.

 

              Slijedom navedenog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

              Zahtjev tuženika na naknadom troška sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

Rijeka, 12. lipnja 2019.