Broj: Gž-943/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Rist, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Z. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz O., protiv tuženika A. bank d.d. Z., OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-4511/16-20 od 05. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2019. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-4511/16-20 od 05. ožujka 2018. u točki I.  izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se citirana presuda u točkama II., III. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Citiranom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj  5140030250-69600014013/2006,  sklopljenom 16. ožujka 2006. između parničnih stranaka u dijelu koji glasi: "Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru"; točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 391,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 7.437,50 kn; točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 557,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je točkom IV. izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.156,25 kn.

 

Protiv citirane presude žalbe podnose obje stranke; tužitelj protiv očito odbijajućeg dijela točke II. izreke (zahtjeva za naknadu parničnog troška), te protiv točke III. i IV. izreke, a tuženik protiv točke I. i II. izreke presude iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti (tužitelj), odnosno odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti (tuženik).

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe su osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba iz članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj  5140030250-69600014013/2006,  sklopljenom 16. ožujka 2006. između parničnih stranaka u dijelu koji glasi: "Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru», te da se tuženik obveže na isplatu iznosa od 948,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoJ prema srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tužene zaključen dana 13. ožujka 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita u iznosu 19.600,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita za adaptaciju obiteljske kuće, da se kredit odobrava na rok vraćanja 8 godina i zaračunavaju se kamate od 4,30% godišnje dekurzivno, time da efektivna kamatna stopa EKD odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 4,79% godišnje, a kamate su uključene u anuitete, da je kamatna stopa promjenjiva, vezana uz određenu valutnu klauzulu i izmjena kamatne stope se smatra sastavim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa, time da je korisniku kredita uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom. Prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o odredbi ugovora prema kojoj je kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da u Ugovoru nema nikakve naznake o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope, odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, pa da takva odredba nije jasna, niti razumljiva i temeljem iste da je jedino moguće zaključiti da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jedne strane ugovora - tužene. Prvostupanjski sud utvrđuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te da iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13, odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 proizlazi da ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije zabranjeno, ali da u tom slučaju obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato da je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, slijedom čega da jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio prvopostavljeni tužbeni zahtjev.

 

Na temelju nalaza i mišljenja vještaka R., koji je stavio u usporedni odnos izračun po stopi koju je primjenjivala banka - stvarni otplatni plan na temelju kojeg je tužena obračunavala otplatu i izračun po početno ugovorenoj stopi od 4,3% za cijelo razdoblje otplate, prvostupanjski sud utvrđuje da razlika između visine ugovornih kamata određenih u trenutku sklapanja Ugovora i redovnih kamata koje su tužitelju naplaćene u razdoblju od dospijeća prvog anuiteta 1. svibnja 2006. do zadnjeg anuiteta 1. siječnja 2014. iznosi ukupno 949,11 CHF i da tužitelju pripada pravo tražiti od tužene da mu vrati ono što je stekla temeljem djelomično ništetnog Ugovora. U vezi istaknutog prigovora zastare prvostupanjski sud utvrđuje da tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502 a ZPP-a ne prekida zastaru, a s obzirom da je tužba podnesena 24. travnja 2015., odbio je tužbeni zahtjev za sve iznose koji su dospjeli do zaključno travnja 2010., a prihvatio je tužbeni zahtjev za sve iznose koji su dospjeli nakon tog razdoblja.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u odnosu na prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti. Naime, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud, tužitelj se u prvostupanjskom postupku izričito pozvao na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. Sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem, u smislu naprijed citirane odredbe, iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, što izlišnim čini provođenje dokaznog postupka na utvrđivanje ništavosti konkretne ugovorne odredbe.

 

Odlučujući o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu (isplata), prvostupanjski sud je počinio je bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je odlučio o nepostojećem tužbenom zahtjevu (kombinaciji dva tužbena zahtjeva tužitelja), pa je presudu valjalo ukinuti u točkama II., III. i IV. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi tražio isplatu iznosa od 948,65 CHF s pripadajućim kamatama. Prethodni postupak zaključen je na ročištu dana 05. travnja 2017. godine, da bi tužitelj podneskom od 07. lipnja 2017. godine preinačio tužbu tražeći iznos od 949,11 CHF s pripadajućim kamatama, time da se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuju pripadajuće kamate u potpunosti razlikuje od tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, te je prvostupanjski sud odlučivao o nepostojećem tužbenom zahtjevu  kombinirajući tužbeni zahtjev iz tužbe u dijelu koji se odnosi na glavnicu, dok je u odnosu na sporedno potraživanje, tj. pojedine iznose na koje teče zatezna kamata, uzeo u obzir iznose iz tužiteljevog podneska od 07. lipnja 2017. godine, uz obrazloženje da se u pogledu sporednog potraživanja ne radi o preinaci tužbe. Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva ili povećanje postojećeg zahtjeva (članak 191. stavak 1. ZPP-a), a tužitelj je preinakom tužbe od 07. lipnja 2017. godine i povećao tužbeni zahtjev (glavnicu za iznos od 0,46 CHF) i promijenio njegovu istovjetnost (u dijelu kojim potražuje kamatu na pojedine iznose). Stoga je prvostupanjski sud trebao odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi, pa kako nije o njemu odlučio, nego o nekoj vrsti kombiniranog tužbenog zahtjeva, počinio je naprijed navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. U nastavku postupka prvostupanjski sud će odlučiti o tužbenom zahtjevu iz tužbe.

 

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći slijedeće. Obzirom da se utužena tražbina tužitelja odnosi na obveze dospjele od 10. studenog 2007. godine, da je predmetna tužba podnesena je 24. travnja 2015., pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 388. ZOO/91, odnosno čl. 241. ZOO/05 (istovjetno pravno stajalište izraženo je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) i pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara je počela teći iznova, slijedom čega je neosnovan stav prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru zastare.

 

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. i 369. stavka 1. ZPP-a.

                           

U Rijeci, 12. lipnja 2019.