Broj: Revt 48/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. O., OIB: ..., S., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u O., protiv tuženika H.-O. D. S. d.o.o., OIB: ..., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2436/2013 od 26. srpnja 2016. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-1321/11-23 od 30. listopada 2012., na sjednici održanoj 18. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1321/11-23 od 30. listopada 2012. naloženo je tuženiku platiti tužitelju 627.799,04 kn sa zateznim kamatama tekućima od 26. svibnja 2009. do isplate i troškovima postupka.

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2436/2013-2 od 26. srpnja 2016.preinačena je prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev odbijen, a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 3.314,00 kn.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. – dalje: ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

U konkretnom slučaju, u postupku koji je prethodio revizijskom, utvrđeno je da su stranke 3. veljače 2009. sklopile Ugovor o korištenju mreže povlaštenog proizvođača za mE bio plinsko postrojenje I., da je tuženik stekao status povlaštenog proizvođača električne energije 25. svibnja 2009., da je prije toga 9. veljače 2009. tužitelj podnio zahtjev tuženiku za probni rad te je u razdoblju od 9. veljače do 25. svibnja 2009. (do dana stjecanja statusa povlaštenog proizvođača električne energije) probno proizvodio električnu energiju koja je ušla u tuženikovu mrežu. Također je utvrđeno da je tužitelj 14. siječnja 2009. sklopio Ugovor o otkupu električne energije s društvom H. O. T. E. d.o.o. Z.

 

U ovom revizijskom stadiju postupka sporno je pravno pitanje radi li se o stjecanju bez osnove na strani tuženika električne energije koju je tužitelj proizveo i predao u mrežu tuženika za vrijeme probnog rada od 9. veljače 2009. do 25. svibnja 2009.

 

Ovaj sud, kao i sud drugog stupnja, a suprotno navodima revizije, smatra da se ne radi o stjecanju bez osnove.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 I 41/08, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Iz utvrđenih činjenica proizlazi da imovina tužitelja (električna energija proizvedena u razdoblju od 9. veljače do 25. svibnja 2009.) nije prešla u imovinu tuženika bez pravne osnove. Naime, tužitelj je 9. veljače 2009. uputio tuženiku zahtjev za pokusni rad, a što je tuženik prihvatio pa je na taj način sklopljen pravni posao po kojem je tuženik preuzeo obvezu prihvatiti u svoju mrežu električnu energiju koju će tužitelj proizvesti za vrijeme pokusnog rada. Prema čl. 252. st. 1. ZOO ugovor je sklopljen u trenutku primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, a prihvat može biti učinjen i konkludentnim radnjama u smislu odredbe čl. 262. st. 2. ZOO. Osim toga, stranke su 3. veljače 2009. sklopile Ugovor o korištenju mreže povlaštenog proizvođača za mE bio plinsko postrojenje I. Dakle, tužitelj je započeo s pokusnom proizvodnjom električne energije 9. veljače 2009., a Ugovor s tuženikom je sklopio prije toga - 3. veljače 2009. Prema tome, imovina tužitelja (električna energija) nije prešla u tuženikovu mrežu bez pravne osnove nego je prešla na temelju navedenog pravnog posla.

 

Tužitelj i ne tvrdi da mu je tuženik dužan platiti cijenu za električnu energiju pa to nije predmet razmatranja u revizijskom stadiju postupka, pri čemu treba reći da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da na temelju Ugovora o korištenju mreže od 3. veljače 2009. tužitelj nema pravo od tuženika potraživati cijenu za isporučenu električnu energiju. To je u skladu s odredbom čl. 2. st. 4. Uredbe o minimalnom udjelu električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije čija se proizvodnja potiče („Narodne novine“, broj 33/07, dalje: Uredba), a prema kojoj svu električnu energiju koju proizvedu povlašteni proizvođači električne energije iz postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije i kogeneracijskih postrojenja, a čija se proizvodnja potiče, otkupljuje operator tržišta, odnosno preuzima svaki pojedini opskrbljivač na način i pod uvjetima propisanim ovom Uredbom. Dakle, svu električnu energiju otkupljuje operator tržišta. Operator tržišta, prema čl. 6. te Uredbe, sklapa ugovore o otkupu električne energije s povlaštenim proizvođačima električne energije, koji prema posebnim propisima imaju pravo na poticajnu cijenu za proizvodnju električne energije iz postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije i kogeneracijskih postrojenja, sve dok ukupna planirana proizvodnja električne energije iz postrojenja koja koriste obnovljive izvore energije i kogeneracijskih postrojenja ne dosegne minimalni udio propisan u članku 4. ove Uredbe. Tužitelj je s operatorom (H. O. T. E. d.o.o. Z.) sklopio ugovor o otkupu električne energije 14. siječnja 2009. (također prije početka pokusne proizvodnje), a u skladu s obvezom propisanom čl. 7. st. 1. Uredbe.

 

Dakle, ne radi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika kako to smatra tužitelj jer pravna osnova u ovom slučaju postoji, a to je pravni posao između tužitelja i tuženika po kojem je tuženik obvezan preuzeti električnu energiju u svoju mrežu, ali to ne predstavlja otkup električne energije i tuženik na to nije ovlašten. Slijedom navedenog, ugovorom kojeg je sklopio s tužiteljem nije ugovorena obveza tuženika da plati cijenu za električnu energiju (neovisno od toga je li proizvedena u pokusnom razdoblju ili nakon toga). Svu električnu energiju koju proizvode povlašteni proizvođači dužan je prema navedenoj Uredbi otkupiti operator tržišta s kojim tužitelj ima sklopljen ugovor o otkupu, a to je pravna osoba različita od tuženika.

 

Zbog tih razloga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. lipnja 2019.