Broj: Gž-1632/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Jadranki Majcen kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., OIB: …, Z., zastupanog po punomoćnici K. R. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. B., OIB: …, iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: Povrv-904/2017-9 od 4. travnja 2018., dana 21. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: Povrv-904/2017-9 od 4. travnja 2018.

 

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.914,50 kn.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Ć. iz R., posl. br. Ovrv-973/17 od 14. ožujka 2017. u cijelosti te je odbijen tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 32.647,04 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68%  godišnje, a od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% , od 1. siječnja 2018. do isplate po stopi od 7,09% godišnje, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog i ovršnog troška postupka.

 

Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.–3. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/0., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz zahtjev za naknadom svih troškova pa tako i troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.914,50 kn.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na slijedećim činjeničnim i materijalnopravnim utvrđenjima:

- da je povodom prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave ranije ovrhovoditelja, sada tužitelja, radi naplate novčane tražbine, javni bilježnik V. Ć. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br.  Ovrv-973/17 od 14. ožujka 2017., koje je po prigovoru ovršenika, sada tuženika, stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, te su ukinute provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

- da je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik osporio osnovanost i visinu tražbine tužitelja uz tvrdnju da je isti otplatio u većem iznosu od nespornih 25.000,00 kn, a potvrdio je da je s H. A.-A.-B. d.d. (dalje: Kreditor) zaključio Ugovor o kreditu  sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 306-53013157 od 19. kolovoza 2009. (dalje: Ugovor o kreditu), te je istaknuo prigovor zastare i promašene aktivne legitimacije, ukazavši da je tužitelj na okolnost ispunjenja tražbine i svojeg ovlaštenja za to trebao priložiti relevantnu dokumentaciju (ustupljenu od Kreditora),

- da nesporni Ugovor o kreditu budući je ovjeren po javnom bilježniku, u dokaznom smislu, predstavlja javnu ispravu iz  čl.73. i 77. Zakona o javnom bilježništvu (NN: broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 - dalje: ZJB) u vezi čl. 230. stavak 1. ZPP-a, te da iz istoga proizlazi da je Kreditor tuženiku isplatio iznos od 18.645,00 € u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos mu je tuženik bio dužan vratiti u roku 7 godina, u 84 jednaka anuiteta,

- da je Kreditor 30. listopada 2014. raskinuo taj Ugovor o kreditu jednostranom izjavom na ugovoreni način i da je nastupila ugovorena posljedica, pa je na naplatu u cijelosti dospjela tražbina iz Ugovora koja je u tom trenutku prema poslovnim knjigama tužitelja iznosila 57.647,04 kn (čl. 17.), a da iz izvoda iz poslovnih knjiga proizlazi da tuženik tužitelju duguje utuženi iznos od 32.647,04 kn,

- da su stranke ugovorile da Kreditor ima pravo tražbinu iz Ugovora prenijeti na treću osobu (čl. 9.), te da je zatraženi iznos umjesto tuženika Kreditoru prema Nalogu za doznaku po šteti 14 Kre 74 2014/1 isplatio tužitelj,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika jer predmetna tražbina zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 35/05, 47/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), a utužena je prije isteka tog roka – 14. ožujka 2017.

 

Temeljem iznesenih utvrđenja i zauzetog stajališta o neosnovanosti prigovora zastare  prvostupanjski sud je za predmet ocijenio odlučnim što je tužbom zatraženi iznos umjesto tuženika Kreditoru prema Nalogu za doznaku po šteti 14 Kre 74 2014/1 isplatio tužitelj, a što je po navodu tužitelja učinjeno na osnovi ugovora o osiguranju, čijim ispunjenjem je na temelju toga ugovora na njega prešla tražbina, budući da je Ugovorom u kreditu ugovoreno da Banka ima pravo ustupiti sva prava prema dužniku iz tog Ugovora trećim osobama (čl. 9. Ugovora). Sud je međutim tužbeni zahtjev tužitelja odbio iz razloga što tijekom postupka isti nije dostavio ugovor o osiguranju za kojeg navodi da predstavlja osnovu tužbe. Istodobno je zauzeo stajalište da kada bi ugovor o osiguranju i bio dostavljen da on sam za sebe ne bi predstavljao osnovu za prijenos prava s Kreditora na tužitelja kao osiguratelja. To, budući je odredbom čl. 923. 1. ZOO-a isključena primjena čl. 963. istog Zakona, odnosno kod osiguranja tražbina na osiguratelja isplatom naknade iz osiguranja ne prelaze osiguranikova prava po samom zakonu, kao što je to slučaj kod drugih ugovora o osiguranju imovine.

Sud smatra je uvjet da bi vjerovnikova prava prešla na ispunitelja da isti mora prije ili pri ispunjenju ugovoriti da ispunjena tražbina prijeđe na njega – ispunitelja (čl. 90. st.1. ZOO), a da vjerovnikova prava na ispunitelja mogu prijeći i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja sklopljenog prije ispunjenja (čl. 90. st. 2. ZOO). Kako tužitelj nije predložio niti jedan dokaz o tome da je ugovor o prelasku tražbine sklopio sa vjerovnikom (Kreditorom) ili dužnikom (tuženikom) sukladno navedenim propisima, napomenuvši da tužitelj sasvim sigurno nema pravni interes ispunjavati tražbinu dužnika a ne radi se o zakonskoj subrogaciji, zaključio je naposljetku da tužitelj nije dokazao da je ovlaštenik utuženog potraživanja, te je primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog ukinuo i tužbeni zahtjev odbio.

 

Osporavajući stajalište prvostupanjskog suda (za koje navodi da je jedinstveno u istovrsnim regresnim predmetima i suprotno odredbama ZOO-a) tužitelj u žalbi ističe da je u predmet dostavio svu relevantnu dokumentaciju kojom je potkrijepio osnovu i visinu tražbine. Posebno se to odnosi na dokaz o isplati osigurnine 18. prosinca 2014., temeljem čega je stekao pravo subrogacije sukladno čl. 936. ZOO-a (pravilno čl. 963.), jer su isplatom naknade iz osiguranja na njega kao osiguratelja po samom zakonu prešla sva prava do visine isplaćene naknade prema tuženiku kao osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, naglašavajući da sklapanje Ugovora o kreditu između tuženika i Kreditora nije sporno i da s njime kao ispravom raspolažu obje stranke, te u kojem Ugovoru je čl. 9. "jasno navedeno da se banka može naplatiti od osiguratelja, koji solemnizirani ugovor je tuženik potpisao i potpisom dao suglasnost". Naglašava da za tuženika nije odlučan pravni odnos tužitelja i njegovog osiguranika - Kreditora jer isti nije ugovorna stranka ugovora o osiguranju. Pozivajući se i na sudsku praksu u istovrsnim predmetima prema kojoj se na ispunjenje ugovornih obveza iz ugovora o osiguranju tuženici ne mogu pozivati budući nisu stranke toga ugovora, te da kada je tužitelj ocijenio da je osiguranik poštovao odredbe toga ugovora i ispunio obvezu tuženika svom osiguraniku da je ta tražbina prešla na tužitelja, što znači da je isplatom štete stupio u sva prava osiguranika prema dužniku –tuženiku u vezi isplate glavnice, redovne kamate te troškova otplate, opomene i otkaza budući je čl. 90. st. 1. i 3. ZOO-a propisano da svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom, prije ili pri ispunjenju, da ispunjeno potraživanje sa svim ili samo nekim sporednim pravima prijeđe na njega. Stoga smatra da razlozi o odlučnim činjenicama proturječe sadržaju zapisnika i isprava koje prileže spisu, radi čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te da odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke nisu utvrđene, naglašavajući da je postupio upravo u smislu čl. 219. ZPP-a prilažući svu relevantnu dokumentaciju a što je tuženik u smislu čl. 428. Zakona o trgovačkim društvima i čl. 287. Kaznenog zakona, ukoliko isto osporava morao i dokazati, napominjući kao i tijekom postupka, da je 23. veljače 2015. tuženik upravo tužitelju isplatio na ime osigurnine iznos od 25.000,00 kn (dakle nakon što je tužitelj ispunio tražbinu prema Kreditoru), a čime smatra da je temeljem čl. 240. ZOO-a tuženik priznao dug.

 

Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi postojalo proturječje između razloga o odlučnim činjenicama i sadržaja zapisnika i isprava koje prileže spisu. Jednako tako ispitivanjem navedene presude i sadržaj predmeta temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP-a nije utvrđeno da bi bile počinjene i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbi, prvostupanjski sud u obrazloženju analizira isprave pa tako i priloženi Ugovor o kreditu te ocjenjuje njegovu dokaznu snagu kao javne isprave sukladno čl. 73. i 77. ZJB-a u vezi čl. 230. st.1. ZPP-a a sukladno tome i vjerodostojnost i pravne posljedice otkaza toga Ugovora, dajući tome u presudi sve odlučne razloge kako u odnosu na osnovu tako i visinu zahtjeva.

 

Ovaj sud smatra i da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a osnovano nije prihvaćen niti prigovor zastare koji zahtijeva utvrđenje činjenica i primjenu materijalnog prava za koji je sud dao zakonite i pravilne razloge.

 

Nadalje, suprotno žalbi, ovaj sud jednako kao i prvostupanjski, smatra da je za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučno to što tužitelj u smislu čl. 219. st.1. u vezi čl. 7. st.1. ZPP-a nije priložio dokaz o tome da je sa vjerovnikom (Kreditorom) sukladno Ugovoru o kreditu (čl. 9.) kao i propisima na koje se prvostupanjski sud pozvao, zaključio ugovor o osiguranju i to radi ustupanja tražbine svojem osiguratelju ili drugi pravni posao o prenošenju ili prodaji tražbine trećoj osobi. Naime, čl. 9. Ugovora između ostalog je ugovoreno da Banka ima ovlaštenja "tražbinu iz ovog Ugovora prenijeti odnosno prodati trećoj osobi" kao i "ustupiti" sva prava koja ima prema Korisniku kredita, Fiducijarnom dužniku i Jamcima platcima iz tog Ugovora "uključujući i ustupanje svom osiguratelju do visine isplaćene štete bilo prije, bilo u tijeku eventualnog sudskog spora".

 

Prema tome, tužitelj nije dokazao ostvarenje tih ugovornih odredbi, pri čemu valja naglasiti da za slučaj da je tužitelj sa Kreditorom zaključio ugovor o osiguranju tada obveza koju bi ispunio tužitelj, kao osiguratelj, nije tuđa obveza već je to njegova obveza koju je preuzeo ugovorom o osiguranju tražbine, a za koju je tada naplatio i premiju osiguranja.

 

Žalba, načelno, točno navodi da se sam ugovor o osiguranju (koji nije priložen) ne odnosi na tuženika jer isti nije stranka toga ugovora, pozivajući se na stajališta sudske prakse. Međutim, subrogacija kao prelazak vjerovnikovih prava na treću osobu koja je ispunila tražbinu vjerovnika umjesto dužnika temeljem ugovora (čl. 90. st.1. ZOO), po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno ima pravne učinke koji se reflektiraju na dužnika. Naime, regresna tražbina tužitelja, što jest predmet postupka, ima svoje pravno izvorište (pravnu osnovu) u prethodnom odnosu subrogacije između Kreditora i osiguratelja (ili ispunitelja obveze).

 

Stoga i neovisno o postojanju ugovora o osiguranju pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju ne radi o zakonskoj subrogaciji iz čl. 963. st.1. (Odsjek 27. ZOO) u vezi čl. 923. st. 1. ZOO-a jer je istim propisano da se odredbe toga Odsjeka neće primjenjivati na pomorska osiguranja, a ni druga osiguranja na koja se primjenjuju pravila o pomorskom osiguranju, kao ni na osiguranja u zračnom prometu, osiguranja tražbina te na odnose iz reosiguranja. Dakle, odredba čl. 963. st. 1. ZOO-a propisuje subrogaciju za osiguratelja koja se ne primjenjuje kod ugovora o osiguranju tražbine za koji se navodi da je zaključen između tužitelja i Kreditora pa je stajalište žalbe koja upire upravo na tu vrstu subrogacije, pogrešno.

 

Jednako tako ispravno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je stekao pravo na regres temeljem odredbi čl. 90.- 95. ZOO-a, kojim je odredbama propisana ugovorna i zakonska subrogacija u slučaju ispunjenja tuđe obveze, jer za takav zaključak ne postoji uporište, u kako je već rečeno, u priloženim dokazima.

 

Po stajalištu ovoga suda i neovisno o vrsti ugovora koji je tužitelj eventualno zaključio sa Kreditorom, tražbina Kreditora prema tuženiku kao Korisniku kredita mogla je prijeći na tužitelja jedino temeljem ugovora o cesiji (čl. 80. st.1. ZOO), a tužitelj u postupku nije iznosio činjenicu da je takav ugovor zaključio sa Kreditorom a niti ga je priložio predmetu. Stoga i ovaj sud smatra da tužitelj nije dokazao da je kao osiguratelj vratio iznos čiji povrat traži u ovom postupku.

 

Tuženik je bio u obveznom odnosu s Kreditorom te je isti imao tražbinu prema njemu. Tužitelj je bio dužan dokazati u ovom postupku da je ta tražbina Kreditora prema tuženiku na njega prenesena, što nije učinio jer nije dokazao da je imao zaključen ugovor o osiguranju tražbine za kredit tuženika i da bi tražbina na njega prešla temeljem tog ugovora, a nije dokazao niti postojanje nekog drugog ugovora prema kojem bi tražbina na njega bila prenesena, radi čega je osnovano u prigovoru istakao tuženik da tužitelj svoje tvrdnje treba dokazati odgovarajućim ispravama u postupku. Takvo stajalište izneseno je u presudi ovoga suda, Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž-4469/13-2 od 20. veljače 2014., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3104/14.

 

Stoga je odbijanjem zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud pravilno primijenio i materijalno pravo pa je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Kako tužitelj nije uspio u postupku valjalo je temeljem čl.166. st. 1. ZPP-a istoga odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

U Varaždinu 21. lipnja 2019.