Broj: Rev 1373/2016-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko upravni odjel, protiv tuženika I. P. iz Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1379/2012-2 od 29. veljače 2016. kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2350/09 od 26. travnja 2012., u sjednici održanoj 2. srpnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1379/2012-2 od 29. veljače 2016. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Šibeniku rješenjem poslovni broj P-2350/09 od 26. travnja 2012. odbio je prijedlog tuženika da sud odbaci tužbu primjenom odredbe čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP).

 

Prvostupanjsko rješenje je doneseno u sporu po regresnom zahtjevu tužiteljice kojim traži isplatu 1.135.016,03 kune isplaćenom oštećenicima po pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-7763/06 donesenom povodom štetnog događaja koji se zbio u kolovozu 1995., kada je tuženik, kao pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske, namjerno usmrtio Đ. Č..

 

Tužiteljica temelji tužbeni zahtjev na odredbi čl. 86. st. 1. i 2. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOS) i čl. 1061. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

 

Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prijedlog tuženika za odbačaj tužbe na temelju utvrđenja:

 

- da je tužiteljica dana 19. prosinca 2008. isplatila oštećenicima štetu u ukupnom iznosu od 1.135.016,03 kune, koju je namjerno prouzročio tuženik kao pripadnik Hrvatske vojske u kolovozu 1995., a za što je ovaj pravomoćno oglašen krivim presudom Županijskog suda u Zadru broj K-9/96, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-343/1997-17,

 

- da se tužiteljica zahtjevom za mirno rješenje spora obratila tuženiku dana 21. travnja 2009.,

 

- da je tužiteljica protiv tuženika podnijela regresnu tužbu dana 15. lipnja 2009.

 

Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda odredbom odredbe čl. 186.a. st. 1. ZPP je isključena obveza podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u ovom slučaju, jer je posebnim propisom propisima određen rok za podnošenje tužbe, te pravo regresa zastarijeva u roku od 6 mjeseci od dana kada je šteta popravljena, kao i zbog toga što se odredba čl. 186.a. ne primjenjuje u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, a što bi ovdje bio slučaj (čl. 186.a. st. 7. ZPP).

 

Županijski sud u Šibeniku rješenjem poslovni broj Gž-1379/2012-2 od 29. veljače 2016. preinačio je prvostupanjsko rješenje na način da se tužba Republike Hrvatske protiv tuženika I. P. iz Š. odbacuje primjenom odredbe čl. 186.a. ZPP.

 

U obrazloženju je navedeno da, prema odredbi čl. 186.a. ZPP, osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH dužna se prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (st. 1.). Riječ je o posebnoj procesnoj pretpostavki koju je potrebno da ispuni osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH ili obratno, a što posljedično, ako se ne ispuni, dovodi do odbacivanja tužbe.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP kojom pobija rješenje zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 35. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsko rješenje te odbije žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno tužbu ocjeni dopuštenom i odredi nastavak postupka pred prvostupanjskim sudom.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Rješenje je ispitano po čl. 392.a. u vezi s čl. 400. st. 4. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužba je u ovom predmetu odbačena pravilnom primjenom odredbe čl. 186.a. ZPP kojom je propisano:

 

- Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba (st. 1.),

 

- Podnošenjem zahtjeva iz čl. 186.a. st. 1. ZPP zastarijevanje zastaje (st. 3.),

 

- Ako zahtjev iz članka 186.a. st. 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (st. 5.),

 

- Sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz čl. 186. st. 2. ZPP (st. 6.),

 

- Odredbe prethodnih stavaka članka 186.a. ZPP ne primjenjuju se u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu (st. 7.),

 

- Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka na odgovarajući način će se primjenjivati i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj (st. 8.).

 

Ovom je odredbom dakle propisana je obveza stranci koja namjerava tužiti Republiku Hrvatsku da tužbu ne može podnijeti prije nego se odluči o njenom zahtjevu za mirnim rješenjem spora ili tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ako o zahtjevu nije odlučeno. Smisao je odredbe da se onemogući preuranjeno podnošenje tužbe prije nego državno odvjetništvo odgovori na zahtjev, a na odgovarajući način će se primjenjivati i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj.

 

Nije osnovan revizijski navod tužiteljice da se u ovom slučaju radi o izuzetku kad se tužba može podnijeti i prije isteka roka od tri mjeseca iz čl. 186. st. 1. ZPP, zato što bi posebnim propisom bio određen poseban prekluzivni rok za podnošenje tužbe.

 

Prema odredbi čl. 1061. ZOO za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika (st. 1.). Poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.(st. 3.). Pravo iz čl. 1061. st. 3. ZOO zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena.

 

U slučaju regresnog zahtjeva poslodavca navedenom odredbom propisan je zastarni rok od šest mjeseci, a podnošenjem zahtjeva iz čl. 186.a. st. 1. ZPP zastarijevanje zastaje i nastavlja teći nakon isteka roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva iz čl. 186.a. st. 1. ZPP, pa se ne radi o slučaju iz čl. 186. st. 2. ZPP.

 

Stoga je pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u ovom slučaju nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, a to shvaćanje je valjano obrazloženo, pa je pobijanim rješenjem tužba odbačena pravilnom primjenom odredbe čl. 186.a. st. 6. ZPP, u postupku u kojemu nije počinjena povreda odredaba čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Zbog iznijetih razloga je valjao po čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. srpnja 2019.