Broj: Gž-1453/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari ­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­tužiteljice H. C. iz V., OIB:..., zastupane po punomoćnici L. H., odvjetnici iz Z., protiv tuženika E. & s. b. d.d., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz OD H. i p. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-6477/15-44 od 25. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. broj P-6477/15-44 od 25. svibnja 2017. u točci 1. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu koji se odnosi na ovlaštenje tuženika na jednostrano mijenjanje kamatne stope i povećanje anuiteta, te u točci 2. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka iz točke 4. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda u točki 1. izreke utvrđeno je da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je  ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništava u dijelu u kojem se odnosi na ovlaštenje tuženika na  jednostrano mijenjanje kamatne stope i posljedično tome na povećanje anuiteta, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za ništavošću navedene ugovorne odredbe odbijen kao neosnovan. Točkom 2. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.206,94 CHF u protuvrijednosti kuna na dan isplate, sa pripadajućim zateznim kamatama, pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude. Točkom 3. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.938,12 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Točkom 4. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.850,00 kn.

 

              Protiv navedene  presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužiteljica podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1.. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji konačno istaknuti tužbeni zahtjev.

 

U žalbi navodi da sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 20. travnja 2017., koji da pogrešno smatra preinakom tužbe, a o kojoj nije niti odlučio odnosno istu nije dopustio protivno odredbi čl. 190. ZPP-a. Ističe da se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka kojim je izračunata razlika između plaćene kamatne stope i ¼ zakonske zatezne kamate pa da je odlučujući o zahtjevu iz tužbe sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Također, osporava odluku o troškovima postupka s obzirom na vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Tuženik podnosi žalbu, sadržajno protiv točke 1., 2. i 4. izreke prvostupanjske presude, iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva s osnove stjecanja bez osnove jer da odluka donesena u kolektivnom sporu obvezuje samo u dijelu koji se odnosi na naknadu štete. Nadalje, ističe da se sud u obrazloženju presude nedopušteno upušta u raspravljanje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu i time izlazi izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, osporava stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu se poziva i na odluku Europskog suda C-618/10 i Direktivu Vijeća Europe 93/13/EEZ. Nadalje, navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitan sastojak ugovora koji je nedopušteno izmijenjen protivno odredbi čl. 247. ZOO-a te je retroaktivno određena fiksna kamatna stopa iako je namjera tužitelja bila ugovoriti upravo promjenjivu kamatnu stopu. Konačno, pozivom na odredbu čl. 230. ZOO-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) osporava stav prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, kao i odluku o troškovima postupka, posebice u odnosu na trošak vještačenja kao nepotreban.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. ZPP-a na koju se poziva tužiteljica, budući da je prema stanju spisa podneskom od 20. travnja 2017. tužiteljica povisila tužbeni zahtjev, što u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a predstavlja preinaku tužbe, pri čemu okolnost da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja postavila tužbeni zahtjev u skladu sa rezultatima tog vještačenja, nije od odlučnog značaja. Kako je tužbeni zahtjev preinačen nakon zaključenja prethodnog postupka, to prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a pravilno nije prihvatio preinaku tužbe, već je odlučio o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, što je u skladu i sa stavom zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 15. lipnja 2018, prema kojem se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a.

 

Također, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima tuženika, iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a niti je izreka presude u proturječju sa tim razlozima, niti postoje drugi nedostaci zbog kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

 

Isto tako, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna procesna povreda iz čl. 354. st.2 . toč. 12. ZPP-a na koju se sadržajem žalbe poziva tuženik, s obzirom da je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud izrekom pobijane presude utvrdio isključivo ništetnost čl. 8. Ugovora o kreditu, kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom, a ne i ništetnosti čl. 7. tog ugovora, dakle odlučeno je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te zahtjev za isplatu iznosa od 1.206,94 CHF sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime povrata razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate po kamatnoj stopi ugovorenoj u vrijeme sklapanja ugovora.

 

Prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da su stranke sklopile Ugovor o kreditu od 6. prosinca 2006. na  iznos od 111.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti kroz 336 mjeseci uz valutnu klauzulu, te da je čl. 8. ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosi 5,39 % godišnje i obračunava se primjenom proporcionalne metode.

 

Također, nespornim utvrđuje da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjao kamatnu stopu, na način da je istu u određenom razdoblju povećavao odnosno smanjivao.

 

Nadalje, nespornim utvrđuje da je tužiteljica 20. studenoga 2014. izvršila jednokratnu uplatu preostalog duga.

 

Također, sud utvrđuje da je među strankama nesporna visina tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi.

 

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stav da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove pa da se na zastaru tražbine tužiteljice primjenjuje petogodišnji zastrani rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, koji teče od dana isplate onog što je stečeno bez osnove. Ujedno je stav prvostupanjskog suda da sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa da ne zastarijeva niti tražbina tužiteljice za povrat isplaćene kamate radi ništetnosti s obzirom da se radi o restituciji koja je dio instituta ništetnosti.

 

Nadalje, analizirajući sadržaj odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu kojima je obračun kamata vezan za više akata tuženika  koji su nedvojbeno stručni i razumljivi samo osobama s ekonomskom naobrazbom, prvostupanjski sud zaključuje da iste nisu mogle biti razumljive tužiteljici kao prosječnom potrošaču, a niti je tuženik u obavijestima o promjeni kamatne stope naveo objektivne kriterije kojima bi tužiteljica mogla provjeriti opravdanost promjene kamatne stope.

 

Također, stav je prvostupanjskog suda da je neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope suprotna načelima obveznog prava, kao i da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio dužan ozbiljno informirati tužiteljicu o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju trajanja kredita.

 

              Imajući u vidu prethodno izneseno prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 82., 84., i 87 st. 1. ZZP/03 te čl. 99. i 102. ZZP/07, kao i čl. 269.st. 2. i čl. 272. ZOO-a zauzima stav da  je odredba čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te promjenu anuiteta pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev, dok odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela  čl. 8. ugovora o kamatnoj stopi od 5,39% na dan sklapanja ugovora.

 

Imajući u vidu nespornu visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 1111. u svezi sa čl. 323. st. 1. ZOO-a obvezuje tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

 

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Prije svega valja reći da se tuženik žalbom neosnovano poziva kako odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, a ne i u postupku radi stjecanja bez osnove.

            Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a osnovna posljedica ništetnosti ugovora je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, ali to ipak ne znači da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje ostale sudove u ovom parničnom postupku. To iz razloga jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli         ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim      postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice u prilog ništetnosti, bez prave svrhe         bi bila presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

          Kako je posljedica ništetnosti ugovora vraćanje drugoj ugovornoj strani svega što je primljeno na temelju takvog ugovora, a cilj pojedinačne parnice je ostvarenje takvog prava, to u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 u ovom postupku sud obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Pri tome, valja napomenuti da je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

Stoga, imajući u vidu sadržaj točke 3. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. , kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, ništetna je odredba čl. 8 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u dijelu u kojem se odnosi na ovlaštenje tuženika na jednostrano mijenjanje kamatne stope i posljedično tome povećanje anuiteta, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, iako sukladno prethodno navedenim odredbama ZZP/14 i ZPP-a nije niti bilo potrebe da prvostupanjski sud u navedenom pravcu ponovno provodi dokazni postupak.

 

S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koja obvezuje prvostupanjski sud u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu, žalbeni navodi vezano za osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva nisu od odlučnog značaja.

 

Žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na zastaru tražbine tužiteljice nisu osnovani, budući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle od 13. lipnja 2014., pa kako je tražbina tužiteljice dospjela u razdoblju od 1. veljače 2008. pa nadalje, to do trenutka prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a koji u konkretnom slučaju dolazi u primjenu, a niti je od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe u ovom postupku 23. rujna 2015. protekao navedeni zastarni rok.

              S obzirom na nespornu visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.206,94 CHF, a koji iznos predstavlja razliku između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323. st 1. u svezi sa čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s time da je trošak tužiteljice ispravno odmjeren u skladu sa čl. 155. ZPP-a Tarifom.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci.

 

              Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke 1. izreke te u točci 3. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 3. srpnja 2019.