Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1913/2017-2 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1913/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ani Grbavac kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Grad Z., Z., OIB: …, protiv tuženika J. Č. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik R. L. odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 Povrv-10885/2015-13 od 10. svibnja 2017., dana 4. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 Povrv-10885/2015-13 od 10. svibnja 2017., u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke koji se odnosi na naknadu za korištenje predmetnog prostora u razdoblju od lipnja 2010. do rujna 2011., odnosno na iznos od 23.097,32 kuna s pripadajućim kamatama, kao i pod točkom II izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Z. poslovni broj Ovrv-538/15 u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. 05. 2017. god. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

Protiv odbijajućeg dijela točke I. izreke prvostupanjske presude koji se odnosi na naknadu za korištenje predmetnog prostora u razdoblju od lipnja 2010. do rujna 2011., odnosno na iznos od 23.097,32 kuna s pripadajućim kamatama, kao i odluke o trošku postupka sadržane pod točkom II izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da održi na snazi platni nalog sadržan u točki I. rješenja o ovrsi Javnog bilježnika V. Z., iz Z., poslovni broj Ovrv-538/15 od 3. lipnja 2015., za iznos od 23.097,32 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji se odnosi na naknadu za korištenje predmetnog prostora u razdoblju od lipnja 2010. do rujna 2011., uz nalog tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka te sudske pristojbe, podredno, da ukine presudu u pobijanom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 23.097,32 kuna, s pripadajućim kamatama glede naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od lipnja 2010. do rujna 2011.

 

Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj s tuženikom 19. svibnja 1999. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., ukupne površine 17,12 m2,

- da je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 1.386,72 kuna (članak I. i II. Ugovora),

- da je Ugovorom propisano i to da je zakupnik dužan kada prestane koristiti poslovni prostor predati poslovni prostor zakupodavcu u stanju u kojemu ga je primio, uzimajući u obzir prepravke koje je učinio uz odobrenje zakupodavca, te promjene do kojih je došlo redovitom upotrebom poslovnog prostora i da će u slučaju spora zakupodavac i zakupnik zajednički pismeno utvrditi stanje u kojem je poslovni prostor predan (članak 14. Ugovora),

- da je Ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme (članak 5.),

- da je Djelomičnim rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za imovinskopravne poslove, Klasa: UP/I-942-01/97-02/987, Ur. broj: 251-18-02/201-02-23 od 6. lipnja 2002., 3/9 predmetnog poslovnog prostora vraćeno fizičkim osobama u vlasništvo i da se sa danom pravomoćnosti tog rješenja važeći Ugovori o zakupu poslovnih prostora u zgradi raskidaju po sili zakona, s rokom iseljenja od jedne godine od dana pravomoćnosti rješenja, odnosno danom isteka ugovorenog roka, koje rješenje da je postalo pravomoćno 13. srpnja 2002.,

- da iz iskaza svjedoka A. M., koji cijeli život živi na adresi …, proizlazi da je tuženik napustio predmetni poslovni prostor 2004., čega da se sa sigurnošću sjeća jer da mu se te godine rodilo dijete i da se nakon toga koristio parkirnim mjestom s nadstrešnicom koje se nalazi ispred samog lokala, a nakon izlaska tuženika iz prostora da isti nitko nije koristio već je bio napušten

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je iz poslovnog prostora izišao 2004. i da mu u lokalu nije ništa ostalo te da je ispraznio svoje stvari, a o svemu da je telefonski obavijestio tužitelja, što je isti primio na znanje i da mu je tužitelj rekao da će se javiti radi predaje ključeva, ali da ga nitko nije zvao.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća iskaz saslušanog svjedoka koji je jasno i uvjerljivo bez ikakvih interesa vezano za ishod spora, iskazao da je tuženik napustio poslovni prostor 2004., pa kada se taj iskaz dovede u vezu s Djelomičnim rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za imovinskopravne poslove od 6. lipnja 2002., kojim rješenjem je jasno propisano da se po sili zakona raskidaju važeći ugovori o zakupu poslovnih prostora u Z., pa tako i Ugovor o zakupu poslovnog prostora u dvorišnom prizemlju, površine 17,12 m2, zakupnika tuženika i zapisnikom 27. rujna 2011. u kojem je navedeno da se u prostor ušlo 27. rujna 2011., u prisutnosti suvlasnice S. Ž. i službene osobe tužitelja, sud da zaključuje da je tužitelj bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora i prije navedenog datuma uredovanja, obzirom da u zapisniku nema naznake da bi isti bio otključan silom. Kod nesporne činjenice da je važeći Ugovor o zakupu raskinut po samom zakonu da dovodi do zaključka da nije postojala obveza tuženika propisana člankom XIV. Ugovora na koju se poziva tužitelj pa da je utuženo potraživanje neosnovano. Kako se naknada za korištenje u visini zakupnine potražuje za razdoblje od siječnja 2008. do rujna 2011., a prijedlog za ovrhu da je podnesen u lipnju 2015. to da je sukladno članku 229. Zakona o obveznim odnosima obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO) osnovan i prigovor zastare na koji se poziva tuženik. Stoga da je pozivom na odredbu članka 451. stavak 3. ZPP. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao logična i uvjerljiva prihvaća i ovaj žalbeni sud jer su utemeljena na rezultatima provedenih dokaza, a žalbenim navodima tužitelja ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju.

 

Među strankama nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o zakupu 19. svibnja 1999., za poslovni prostor na adresi …, Z., kao što nije sporno ni da su 3/9 predmetnog poslovnog prostora temeljem Djelomičnog rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinskopravne poslove od 6. lipnja 2002., vraćene fizičkim osobama u vlasništvo, a koje rješenje je postalo pravomoćno 13. srpnja 2002., dakle Ugovor o zakupu je raskinut po sili zakona 13. srpnja 2002., dok tužitelj nije dokazao da je tuženik i nakon raskida ugovora koristio poslovni prostor. Dapače, iz iskaza saslušanog svjedoka koji živi u zgradi gdje se nalazi poslovni prostor nedvojbeno proizlazi da je tuženik poslovni prostor napustio 2004., dok tužitelj nije dokazao suprotno. U okolnostima kada je Ugovor o zakupu raskinut po sili zakona, neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbu članka XIV. Ugovora.

 

No i pored navedenog, u konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), pa ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka  164 stavka 1. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst-dalje ZV), prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima,  prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje (stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2013.)

 

Dakle, o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se prema odredbi članka 164. i članka 165. ZV ali samo u slučaju kada tužitelj uz isplatu koristi tužbenim zahtjevom traži predaju nekretnine u posjed.

 

Međutim, u ovoj pravnoj stvari tužitelj uz isplatu naknade koristi koju je tuženik imao od uporabe njegovog suvlasničkog dijela poslovnog prostora nije zatražio i predaju suposjeda predmetnog prostora, niti je tijekom postupka tvrdio da je protiv tuženika pokrenuo neki drugi  sudski  postupak za predaju  suposjeda tog poslovnog prostora, pa u takvoj situaciji  tužitelju  ne pripada tražena naknada, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja.

 

Za istaći je da se prvostupanjski sud glede zastare pogrešno pozvao na odredbu članka 229. ZOO, jer se ne radi o isplati s osnova zakupnine ili najamnine već o uporabi tuđe stvari, no imajući u vidu naprijed navedeno to ne dovodi do drugačije odluke suda.

 

Također je pravilno donesena i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, koja žalbenim navodima žalitelja nije dovedena u sumnju.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, a nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. ZPP-a, trebalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu žalitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 4. srpnja 2019.

Copyright © Ante Borić