Broj: Gž-398/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Ankice Matić, predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, članice vijeća i sutkinje  izvjestiteljice i  Vesne Kuzmičić,  članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. G. iz M., OIB: …, zastupane po punomoćnici V. Ć., odvjetnici u S., protiv tuženika M. P. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku  A. R., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P -7981/15 od 27. listopada 2017.,  u sjednici vijeća održanoj dana 4. srpnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, dok se prihvaća žalba tuženika, pa se presuda Općinskog suda u Splitu  poslovni broj P -7981/15 od 27. listopada 2017.;

 

Potvrđuje u dijelu kojim je pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za više zatraženi iznos preko  39.000,00 kuna do iznosa od 120.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Preinačuje u dijelu:

 

- kojim je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 39.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u to se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

u odluci o troškovima postupka ( točka II. izreke) i u tom dijelu rješava:

 

„Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana  tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 16.385,00 kuna.“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je  naloženo tuženiku da isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 39.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja  pojedine mjesečne iznose teče kako je to pobliže označeno pod točkom I. izreke presude, dok je za više zatražene iznose i više zatražene zakonske zatezne kamate zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. ( točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je  tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.137,50 kuna ( točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude žale se tužiteljica i tuženik.

 

Tužiteljica presudu pobija u dijelu kojim je odbijena sa tužbenim zahtjevom i to zbog  svih žalbenih razloga iz članka 353.st.1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Tuženik žalbom pobija dosuđujući dio presude pozivajući se pri tom na sve žalbene razloge iz članka 353.st.1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je osnovana žalba tuženika.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice, kao suvlasnice za 1/2 dijela stana u S., površine 64,60 m2, da joj tuženik  – također suvlasnik istog stana, a kojeg u cijelosti koristi, isplati naknadu za bespravno korištenje njenog suvlasničkog dijela stana za razdoblje od  rujna  2007. do kraja  prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 120.000,00 kuna, odnosno u iznosima od po 1.200,00 kuna mjesečno.

 

Navedeni tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da da su taj stan stranke, svaka za po 1/2 dijela cjeline, naslijedile iza smrti majke M. P., umrle …, temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj 0-1502/10 od 12. prosinca 2011., te da  tužiteljica od majčine smrti nije mogla koristiti stan jer je istog u cijelosti koristio tuženik čime se on bezrazložno obogatio  i to za iznos najamnine koju bi inače morao plaćati za korištenje polovine stana.

 

Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio:

 

- da je u ostavinskom postupku vođenom iza smrti majke stranaka pok. M. P., umrle ..., dana 2. siječnja 2007. doneseno rješenje kojim je prekinut ostavinski postupak te je tuženik upućen na parnicu protiv tužiteljice radi utvrđenja sastava ostavinske imovine, sukladno njegovom očitovanju da predmetni stan ne predstavlja ostavinu ostaviteljice jer je u cijelosti plaćen njegovim novcem,

 

- da je tuženik tu parnicu pokrenuo, te da je ista okončana pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj I P-356/07 od 25. ožujka 2010., potvrđenom  presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžst-115/10 od 28. travnja 2011., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja M. P. (sada tuženika),

 

- da predmetni stan predstavlja ostavinu iza smrti pok. M. P., što je i utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-1502/10 od 12. prosinca 2011. kojim su stranke proglašene nasljednicima ostaviteljice temeljem zakona tako da ostavina, predmetni stan, pripada strankama za po 1/2 dijela,

 

- da tužiteljica u utuženom razdoblju nije stanovala u predmetnom stanu jer je stan kroz čitavo to vrijeme koristio tuženik, koji je u stanu do majčine smrti stanovao  s majkom,

 

-da tuženik ne želi dopustiti tužiteljici stupanje u suposjed stana,

 

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da tužiteljici temeljem odredbe članka  1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) pripada  naknada u visini koristi koju je tuženik stekao koristeći se bez valjane pravne osnove i njezinim suvlasničkim dijelom stana, radi čega je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i to od dana podnošenja tužbe u ovom postupku, jer je smatrao da je od tada tek tužiteljica  tuženiku očitovala svoju volju da „unovči“ svoj dio stana.

 

Prije svega treba reći da je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sporni odnos među strankama treba razriješiti primjenom odredaba članka  1120. ZOO-a koja uređuje institut stjecanja bez osnove.

 

Naime, u konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).

 

Ako je  određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari,  tek u takvoj situaciji  valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba  koja je upotrijebila tuđu stvar  u svoju korist dužna  vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. listopada 2009. ( Su-IV-188/09-7).

 

Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2013. kada je navedeno:

 

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164 st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima,  prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

 

Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se  prema odredbi članka 164. i članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( «Narodne novine» broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst  - u daljnjem tekstu: ZV), ali samo u slučaju kada tužitelj uz isplatu  koristi tužbenim zahtjevom traži predaju nekretnine u posjed.

 

Nije prijeporno da tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uz isplatu naknade koristi koju je tuženik imao od uporabe njezinog suvlasničkog dijela stana nije zatražila i predaju suposjeda predmetnog stana, niti je tijekom postupka tvrdila da je protiv tuženika pokrenula neki drugi  sudski  postupak za predaju  suposjeda tog stana, pa u takvoj situaciji  tužiteljici  ne pripada tražena naknada.

 

Stoga je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

Slijedom naprijed iznesenog trebalo je na temelju odredbe članka 368.st.1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je pod točkom I. izreke odbijen njezin tužbeni zahtjev preko iznosa od 39.000,00 kuna do iznosa od 120.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je trebalo prihvatiti žalbu tuženika i na temelju odredbe članka 373. točka 3,. ZPP-a preinačiti  prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 39.000,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom  i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Kako je prvostupanjska presuda djelom preinačena, te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen trebalo je na temelju odredbe članka  166.st.2. ZPP-a, u svezi sa člankom 154.st.1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

Tuženiku  na ime troškova prvostupanjskog postupka temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) za sastav odgovora na tužbu  pripada iznos od 100  bodova,  temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife na ime zastupanja na  3  ročišta ( 6.3.2013., 11.9.2013. i 14.11.2013,) tuženiku pripada po 100  bodova,  te temeljem istog Tbr. na ime zastupanja na  4 ročišta (15.9.2016., 14.2.2017., 16.3.2017. i 12.9.2017.)  po 250 bodova. Za zastupanje na ročištima od 10.9.2015. i 11.11. 2015. tuženiku temeljem Tbr. 9. točka 5. Tarife pripada po 25 bodova, a za zastupanje na ročištu održanom 27.01. 2016.  temeljem Tbr. 9. točka 2. Tarife 125 bodova. Na ovaj način tuženiku na ime troškova prvostupanjskog postupka pripada ukupno 1575 bodova, što uvećano za vrijednost boda i iznosi 15.750,00 kuna. Tuženiku je proznat i trošak sudskih pristojbi na odgovor na tužbu u iznosu od 635,00 kuna, pa ukupni trošak tuženika iznosi 16.385,00 kuna.

 

Tuženik nije popisao trošak žalbenog postupka, tako da mu je tužiteljica dužna naknaditi parnični trošak u iznosu od 16.385,00 kuna, kako je to i navedno u izreci.

 

U Splitu 4. srpnja 2019.