Broj: Gž-38/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Heleni Randić, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB ..., iz R., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u R., protiv tuženika G. C., OIB ..., zastupanog po punomoćniku S. R., dipl. iur., zaposlenom kod tuženika, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci,  poslovni broj P-1662/2016-21  od 28. studenoga 2017., dana 11. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci,  poslovni broj P-1662/2016-21  od 28. studenoga  2017. u toč. I. i II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odluka o trošku postupka sadržana u toč. III. izreke presude suda prvog stupnja i rješava:

 

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 7.845,00 kn, u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljeva zahtjeva za naknadu troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.000,00 kn sa zateznim kamatama od 27. listopada 2011.po stopi pobliže opisanoj tom toč. izreke. Toč. II. izreke odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva do zatraženog iznosa naknade štete od 30.000,00 kn sa zatraženim kamatama i kamatnom stopom. Toč. III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Protiv te presude žale se obje stranke.

 

Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu, toč. II. izreke do zatraženog iznosa naknade štete od 30.000,00 kn te u odluci o trošku postupka, toč. III. izreke, pozivom na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Predlaže preinačenje presude udovoljenjem tužbenom zahtjevu u cjelosti, uz naknadu troška parničnog i žalbenog postupka.

 

Tuženik podnosi žalbu u odnosu na dosuđujući dio prvostupanjske presude i na odluku o trošku postupka (toč. I. i III. izreke), također pozivom na sve žalbene razloge, predlažući preinačenje odbićem tužiteljeva zahtjeva podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe tužitelja je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o trošku postupka, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio 7. rujna 2008. koristeći pomorsko dobro (plaža) na području K. u C. tako što je pao u kanalizacijsko okno i pritom zadobio ozljedu u vidu rezne rane lijeve podlaktice.

 

U ovoj fazi postupka sporno je je li tuženik kao jedinica lokalne samouprave odgovoran za štete koje nastaju na pomorskom dobru te visina tužiteljeva zahtjeva.

 

Provedenim dokaznim postupkom prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je tužitelj povrijeđen padom u kanalizacijsko okno koje se nalazi na k.č.br. ...  K.O. S.. J., upisano kao obala, pomorsko dobro, na kojoj nekretnini nije postojala niti  koncesija niti koncesijsko odobrenje u smislu odredbi čl. 7. st. 1. i 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 141/06, 38/09 i 56/16; dalje: ZPD) sljedom čega zaključuje da taj dio obale na kojemu se nalazilo predmetno kanalizacijsko okno nije bio pod posebnom upotrebom. Nastavno, citirajući odredbe čl. 6. st. 2. te čl. 11. ZPD-a, utvrđuje da je na dan tužiteljeva ozljeđivanja, predmetno  kanalizacijsko okno bilo na dijelu pomorskog dobra u općoj upotrebi, i to u sustavu redovnog upravljanja. S tim u vezi citira i odredbu čl. 10. st. 3. ZPD-a, prema kojoj o dijelu pomorskog dobra u općoj upotrebi koje se nalazi na njenom području brigu vodi jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi taj dio pomorskog dobra, sljedom čega otklanja prigovor vezan uz pomanjkanje pasivne legitimacije. 

 

U odnosu na odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja stajališta je da odgovornost tuženika treba procjenjivati po kriteriju pretpostavljene krivnje iz odredbe čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/05, 125/11, 78/15 - dalje ZOO), pa konkretno s obzirom da nedvojbeno utvrđuje da je okno bilo otvoreno, tj. napuknuto, što nije bilo moguće uočiti prije samog nailaska na njega, kao takvo nezaštićeno od mogućeg upadanja ljudi u njega, zaključuje da tuženik nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi da je do štete došlo bez njegove krivnje.

 

Radi utvrđivanja činjenica relevantnih za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud je proveo medicinsko vještačenje, po vještaku specijalisti ortopedije,  koje prihvaća u cjelosti,  na temelju kojeg utvrđuje vrstu, težinu i lokaciju ozljeda tužitelja, trajanje i način liječenja, kao i trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, a sljedom iskaza tužitelja utvrđuje činjenice u vezi nastanka štetnog događaja, liječenja i posljedica koje su se odrazile na njegovo tjelesno i duševno zdravlje. Konačno zaključuje da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti (čl. 19. st. 2. ZOO) na tjelesno i duševno zdravlje u mjeri koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 13.000,00 kn,  sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO, pri čemu je obvezao tuženika i na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete od podnošenja tužbe.  O trošku postupka prosuđuje primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. u vezi čl. 365. st.2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

 

Činjenično stanje za odlučivanje o zahtjevu tužitelja je pravilno i potpuno utvrđeno.

 

U ovom žalbenom postupku, a obzirom na žalbene navode tuženika, sporno je pitanje postojanja isključive pasivne odgovornosti tuženika za nastalu štete tužitelju.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je do povrjeđivanja tužitelja došlo usljed pada u nezaštićeno kanalizacijsko okno, koje se nalazi na plaži kao pomorskom dobru, koja je dostupna općoj upotrebi, za koji dio pomorskog dobra nije postojala niti koncesija niti koncesijsko ovlaštenje, sljedom čega u smislu odredbi čl. 10.st. 3. te čl. 11. st. 3. i 5. ZPD-a za nastalu štetu tužitelju odgovara tuženik, jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi taj dio pomorskog dobra, jer redovito upravljanje nije vršio na pravilan način budući da je dopustio da nesanirano, neodržavano i time opasno kanalizacijsko okno predstavlja opasnost od štete za ljude koji se kreću pomorskim dobrom u općoj upotrebi.

 

Pitanje postojanja možebitne odgovornost hotelskog poduzeća u funkciji kojeg se nalazi ta nekretnina je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjskog presuđenja, a što eventualno može biti predmet raspravljanja neke druge parnice.

 

Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju je do pada te povrjeđivanja tužitelja došlo isključivo iz razloga što napuklo kanalizacijsko okno nije bila ograđeno ili zaštićeno pa je nesumnjivo  postojanje odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužitelju, koji za istu odgovara po načelu krivnje iz čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a, sukladno kojem oštećeni mora dokazati postojanje uzročne veze između nastale štete i postupanja štetnika da bi se onda presumirala krivnja onog koji je štetu učinio. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da tuženi odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a što je također kao pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

 

Pobijajući odbijajući dio prvostupanjske presude tužitelj ističe da naknada štete više ne predstavlja matematički zbog vidova štete i da sagledavajući pretrpljene ozljede i njihove posljedice je tužitelju trebala biti dosuđena cjelokupno zatražena naknada štete.

 

Imajući u vidu sadržaj žalbi, kako se ne osporavaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na kojima se temelji odluka, osporava se primjena materijalnog prava.

 

Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud ne nalazi osnovanim.

 

Naime, neosnovano tužitelj prigovara visini dosuđenog iznosa naknade štete, jer je prvostupanjski sud prosuđujući o njegovu zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlja vodio je računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduju težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri utvrdio relevantne činjenice na temelju nalaza vještaka,  temeljem kojih je opravdano zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete koju je dosudio u jedinstvenom iznosu, dok je u obrazloženju naveo kriterije (kvalifikatorne okolnosti) kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade.

 

Dakle, prvostupanjski sud je imao u vidu sve okolnosti iz odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO – vrstu i težinu zadobivenih ozljeda, trajanje i način liječenja, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, pri tome cijeneći i zaostalo naruženje, kao i okolnosti nastanka štetnog događaja, pri čemu je uzeo u obzir i tužiteljeva osobna svojstva, koji iznos i ovaj sud smatra primjerenom i adekvatnom novčanom naknadom i ne nalazi da bi postojale neke okolnosti koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade u većem iznosu. Pri tome je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava  utvrdio i pravo tužitelja na zateznu kamatu, koja na nastalu  štetu teče od dana podnošenja tužbe do dana isplate, sve uz  primjenu odredbi čl. 29. st. 2., u svezi  čl. 1103. ZOO-a.

 

Osnovano tužitelj žalbom pobija odluku o trošku postupka.

 

Prema stajalištu ovoga suda, prilikom odlučivanja o parničnom trošku kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a treba imati u vidu ne samo kvantitativni, već i kvalitativni uspjeh u parnici. Prema stanju spisa, tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao pasivnu legitimaciju, koji prigovor tuženika je prvostupanjski sud pravilno otklonio kao neosnovan, pri čemu s obzirom na djelomično udovoljenje tužiteljevu zahtjevu, o naknadi parničnog troška u konkretnom slučaju treba odlučiti uzimajući u obzir samo parnični trošak tužitelja, razmjerno njegovu uspjehu u parnici.

 

Tužitelj ima pravo na naknadu troška primjenom odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09, 142/12, 103/114, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) a obzirom na označenu vrijednost predmeta spora te troškovnik (list 141 spisa), pa je tužitelju  trebalo priznati trošak sastava tužbe, sastava žalbe, trošak pristupa na 5 ročišta po Tbr. 9/1 (24.10.12., 24.11.16., 16.02.17., 14.04.17., 20.10.17.), trošak sastava 2 podneska po Tbr. 8/1 (30.08.12., 14.02.17.), sastav 2 podneska po Tbr. 8/3 (28.04.17., 16.06.17.)  te PDV po Tbr. 42. Tarife, što ukupno iznosi 12.187,50 kn. Kako je tužitelj uspio u parnici s 43,33%, trebalo mu je priznati trošak zastupanja u istom omjeru, odnosno u iznosu od 5.280,00 kn. Također tužitelju je u trošak postupka trebalo priznati i trošak uplaćenog predujma za pribavu zdravstvenog kartona od 65,00 kn te predujma za provedeno medicinsko vještačenje, u iznosu od 2.500,00 kn, odnosno sveukupno trošak od  7.845,00 kn.

 

Preostali dio tužiteljeva zahtjeva za naknadu troška postupka, kao neosnovan i nepotreban trebalo je odbiti.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka po stajalištu ovoga suda nije osnovan, jer je tužitelj sa žalbom uspio tek u odnosu na trošak postupka.

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke na temelju odredbi čl. 368. st. 1.,  380. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 11. srpnja 2019.