Broj: Gž-856/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

              Županijski sud u Zadru, po sucu Eugenu Škunci, kao sucu pojedincu, u pravnoj tužitelja H. M. d.o.o., ranije E. h. d.o.o., OIB … Z., K. …, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu „H. i p.“ d.o.o. Z., R. …, protiv tuženika R. Č., OIB …, Š. B. …, radi naplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Povrv-641/16 od 6. srpnja 2017., dana 19. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se žalba tužitelja H. M. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Povrv-641/16 od 6. srpnja 2017.

 

           2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 390,62 kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda, suđeno je:

 

              "U cijelosti se ukida rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-3847/2015  koje je dana 23. studenog 2016. godine donijela javni bilježnik u Š. … Lj. …, a kojim je naloženo tuženiku R. Č., OIB …, platiti tužitelju H. M. d.o.o., ranije E. h. … d.o.o., OIB: …, na ime pružene usluge isporuke tiskovina, ukupan iznos od 635,54 kune (šesto trideset pet kuna i 54/100 lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na dio navedenog iznosa od 320,52 kune od dana 14. kolovoza 2012. godine, a na dio od 315,02 kune od dana 16. rujna 2012. godine, uključivo sa 806,25 kuna (osamsto šest kuna i 25/100 lipa) ovršnog troška sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 23. studenog 2016. godine, pa se navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan."

 

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se održi na snazi predmetni platni nalog i obveže tuženika da mu naknadi troškove postupka sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi, da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada na temelju izvedenih dokaza nije sa sigurnošću mogao utvrditi odlučnu činjenicu da su stranke zaključile predmetni ugovor na daljinu (telefonom) za predmetnu uslugu, jer iz priloženih računa proizlazi da je tužitelj tuženiku dostavljao dnevne novine J. l. i S. D. u razdoblju od 1. do 31. kolovoza 2012. i 1. do 30. rujna 2012. Isto proizlazi i iz izjave trgovačkog društva T. d.d. iz kojih slijedi da je započeo dostavom dnevnih tiskovina 7. veljače 2012., a da je kraj bio 20. rujna 2012., odnosno da je tužitelj tuženiku ispostavljao predmetnu uslugu devet mjeseci, a da je 20. rujna 2012. zaustavio isporuku tiskovina, jer tuženik nije platio račune za kolovoz i rujan. Nadalje, ističe da je sa tuženikom zaključio ugovor na daljinu (telefonom), što slijedi i iz računa za mjesece koji su prethodili utuženima, a koje je tuženik plaćao, kao i iz navoda tuženika s ročišta od 1. lipnja 2017., kada je naveo da je obavijestio tužitelja, odnosno njegova pravnog prednika, da je spreman platiti sve ono što je potpisao, ali da od tužitelja nije dobio nikakav dokument, već da je uslijedila ovrha. Isto tako, navodi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da knjigovodstvena evidencija tužitelja ne može biti dokaz o toj činjenici, jer je račun sukladno važećem Ovršnom zakonu vjerodostojna isprava u kojoj su naznačeni vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze, pa nije na sudu da ispituje vjerodostojnost isprave.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1.ZPP.

 

              Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Dakle, tužitelj u konkretnom slučaju u postupku u sporu male vrijednosti ne može isticati u žalbi žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

             

              Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer je pobijano rješenje razumljivo i može se ispitati, budući je razumljivo i nije proturječno. 

 

              Također, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP.

 

 

              Iz spisa predmeta slijedi da je tužitelj, kao ovrhovoditelj, dana 28. srpnja 2015. protiv tuženika, kao ovršenika, podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave i to računa broj 12/0145107 na iznos od 320,52 kuna i računa broj 12/0161405 na iznos od 315,02 kuna, javnoj bilježnici L. M. iz Š., koja je dana 23. studenog 2016. donijela rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-3847/2015, kojim je odredila predloženu ovrhu. Protiv tog rješenja tuženik je pravovremeno izjavio prigovor pa je Općinski sud u Šibeniku rješenjem od 29. prosinca 2016. pod poslovnim brojem Povrv-641/2016 stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odredio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              Nadalje, slijedi da iz priloženih računa (l.s. 3-4) da tužitelj od tuženika potražuje iznos od 635,54 kuna na ime izvršene usluge dostave dnevnih novina i to „J. l.“ i „S. D.“ u razdoblju od 01. do 31. kolovoza 2012. iznos od 320,52 kuna, za kolovoz 2012. te u vremenu od 01. do 30. rujna 2012.  iznos od 315,02 kuna, za rujan 2012. s uključenim PDV-om i priznatim rabatom u cijeni usluge.

 

              Također, iz izjave trgovačkog društva T. d.d. od 17. siječnja 2017., slijedi  da je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik T. d.d., neopozivo potvrdio da je T. d.d.u ime i za račun trgovačkog društva H. M. d.o.o vršio dostavu dnevnih tiskovina fizičkoj osobi R. Č. u razdoblju od 7. veljače 2012. do 20. rujna 2012 tiskovine J. l. i S. D. prvog stupnja zaključuje da se iz supstrata dokaznog postupka nije sa sigurnošću moglo utvrditi da su stranke zaključile ugovor na daljinu (telefonom) za isporuku predmetnih tiskovina, jer o tome nije tužitelj nije predložio i priložio spisu predmeta niti jedan dokaz, a da knjigovodstvena evidencija tužitelja ne može biti dokaz o toj činjenici, pa niti priloženi računi, a niti Izjava Trgovačkog društva T. d.d. kao pravnog slijednika Trgovačkog društva A. D. d.o.o. s nadnevkom od 17. siječnja 2017., te se nije sa sigurnošću moglo utvrditi za koje vrijeme je isti ugovor bio sklopljen, odnosno u kojem razdoblju je tužitelj  pružao tuženiku predmetnu uslugu. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da na temelju osobne iskaznice tuženika (podataka iz JRO MUP-a RH) proizlazi da tuženik ima prijavljeno prebivalište na adresi B. …, u Š. od dana 11. veljače 2016., a kraj činjenice da tužitelj tvrdi da je tuženiku spornu uslugu izvršavao na istu adresu tijekom 2012., pa zaključuje da nije nemoguće sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenica, da li je među strankama zaključen predmetni ugovor i na koje vrijeme, te da li je tužitelj tuženiku izvršavao dostavu predmetnih tiskovina.

 

              Prvostupanjski sud je               sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, savjesno  i  brižljivo cijeneći  izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje obveze tuženika da tužitelju platiti utuženi iznos, pa je temeljem odredbe čl. 221. a. ZPP u svezi čl. 219 ZPP primjenom pravila o teretu dokaza, ukinuo predmetno rješenje o ovrsi u cijelosti i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              Dakle, tužitelj je za osnovanost tužbenog zahtjeva trebao dokazati da je s tuženikom sklopio Ugovor na daljinu, kao i to da je prije sklapanja predmetnog Ugovora na daljinu dostavio tuženiku prethodnu obavijest iz čl. 43. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13-dalje u tekstu ZZP/07)  kojom trgovac mora obavijestiti u primjerenom roku prije sklapanja ugovora potrošača o:

              – imenu, tvrtki ili nazivu, matičnom broju i sjedištu trgovca ili osobe kojoj potrošač može iznijeti svoje

prigovore,

              – proizvodu ili usluzi koji se nude te njihovu nazivu,

              – glavnim svojstvima proizvoda ili usluge,

              – cijeni proizvoda ili usluge, uključujući sva porezna i druga davanja,

              – troškovima dostave proizvoda,

              – načinu plaćanja te načinu i roku isporuke proizvoda ili pružanja usluge,

              – uslugama koje se nude nakon prodaje (servisiranje i prodaja zamjenskih dijelova),

              – jamstvima koja se daju uz proizvod ili uslugu,

              – pravu potrošača na raskid ugovora iz članka 45. ovoga Zakona i roku za raskid,

              – situacijama u kojima je isključeno pravo potrošača na raskid ugovora,

              – pretpostavkama i postupku otkaza ugovora sklopljenog na neodređeno vrijeme ili za razdoblje dulje od godinu dana,

              – troškovima uporabe sredstava daljinske komunikacije kada se taj trošak ne zaračunava po osnovnoj tarifi,

              – razdoblju u kojem ponuda ili cijena vrijede,

              – ako je riječ o ugovorima o kontinuiranoj prodaji proizvoda ili ugovorima o kontinuiranom pružanju usluga, najkraćem vremenu na koje trgovac pristaje sklopiti ugovor.

              (2) Obavijest iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati jasno istaknutu komercijalnu namjeru trgovca, te mora biti jednoznačna, jasna, lako razumljiva i prilagođena sredstvu daljinske komunikacije koja se koristi.

              (3) U slučaju uporabe telefona, identitet trgovca, kao i komercijalna svrha poziva moraju biti izričito navedeni prilikom započinjanja razgovora.

              (4) Obavijest iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati upozorenje da ugovor u ime i za račun maloljetnika ili potpuno poslovno nesposobne osobe mogu sklopiti samo njihovi zakonski zastupnici, odnosno upozorenje da djelomično poslovno sposobne osobe mogu sklopiti ugovor samo uz suglasnost njihova zakonskog zastupnika, pa je prema tome prvostupanjski sud opravdano ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, s obzirom da ga tužitelj temelji isključivo na računima na ime tužitelja, dok nije dostavio dokaze i to prethodnu obavijest iz čl. 43. st. 1. ZZP/07, budući da je prema odredbi čl. 55. ZZP/07 teret dokaza na trgovcu, odnosno na operateru sredstava daljinske komunikacije, a niti je na naprijed navedene okolnosti predložio saslušanje tuženika kao stranke, na okolnost da li su se isti suglasili o bitnim sastojcima ugovora i to predmetu i cijeni (čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

              Naime, ističe se kako računi na ime tuženika ne predstavlja dokaz iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da su stranke sklopile predmetni Ugovor na daljinu za isporuku tiskovina, da su tuženiku iste dostavljene za utuženo razdoblje za mjesece kolovoz i rujan 2012., po kojoj cijeni proizvoda, uključujući sva porezna davanja, načinu plaćanja, pa da bi se moglo utvrditi da tuženik duguje sporne iznose, budući da su to jednostrane isprave tužitelja, a ne javne isprave iz čl. 230. st. 1. ZPP, kojim se dokazuje istinitost što se u njima potvrđuje ili određuje.

 

              Pri čemu se ističe da je predmetno dugovanje tuženik osporio i to putem prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, te je u konkretnom slučaju teret dokazivanja navoda iz tužbe na strani tužitelja sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, a što tužitelj nije učinio.

 

              Kako tužitelj nije uspio u postupku povodom žalbe, ne pripada ga parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 390,42 kuna.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Zadru 19. srpnja 2019.