Broj: Gž-1082/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužiteljice M. R. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. o. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici M. V., dipl. iur. kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude od 9. prosinca 2014. ispravljena točkom I/ izreke rješenja od 28. siječnja 2019. i žalbi tužiteljice protiv točke II/ izreke rješenja od 28. siječnja 2019. Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10329/09, dana 19. srpnja 2019,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1. Uvažava se žalba tuženika G. o. d.d. i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10329/09 u točki I/ i III/ njezine izreke tako da se odbija tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 5.600,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i nalaže tužiteljici M. R. da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 400,00 kuna u roku od 15 dana, s time da u odbijajućem nepobijanom dijelu pod točkom II/ prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

2. Utvrđuje se da je žalba tužiteljce protiv točke II/ izreke prvostupanjskog rješenja od 28. siječnja 2019. bespredmetna, s time da u nepobijanom dijelu pod točkom I/ rješenje ostaje neizmijenjeno i da se ujedno odbija njezin zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

 

"I/ Nalaže se tuženiku G. o. d.d. isplatiti tužiteljici M. R. iznos od 5.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena počevši od 29.09.2009. do isplate, sve u roku 15 dana.

 

II/ Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku G. o. d.d. isplatiti tužiteljici M. R. iznos od 4.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 29.09.2009. do isplate.

 

III/ Svaka strana snosi svoj trošak parničnog postupka."

              Protiv dosuđujućeg dijela gornje presude i odluke o trošku žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, uz prijedlog da se u tom dijelu presuda preinači ili ukine.

              U odgovoru na žalbu osporeni su svi žalbeni navodi i predloženo odbijanje žalbe.

              Žalba je osnovana.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

- da je uvidom u Policu, Opće uvjete, Posebne uvjete i Tablicu utvrdio da su tuženik kao osiguratelj i PBZ Cardd.o.o. (u čijem je sastavu i American express kartica tužiteljice) kao ugovaratelj osiguranja dana 24.11.2006. zaključili ugovor o osiguranju određenih vrsta korisnika kreditnih kartica i to na iznos od 70.000,00 kn za trajni invaliditet uslijed nezgode, ali uz samopridržaj od 20%. Iz sadržaja te ugovorne odredbe nije jasna pravna volja ugovornih strana, odnosno nije jasno znači li takav samopridržaj da osiguratelj (ovdje tuženik) nije dužan isplatiti naknadu za svaku štetu koja ne prelazi 20% trajnih posljedica prema Tablicama ili da je osiguratelj (ovdje tuženik) dužan svaku pa i najmanju štetu od 1% isplatiti, ali prethodno umanjenu za 20%. Slijedom navedenog, a kako je riječ o fiksnom ugovoru sastavljenom po tuženiku, ova se ugovorna odredba mora tumačiti na način koji je najpovoljniji za ugovaratelja osiguranja, sve sukladno čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO/05) prema kojem će se nejasne odredbe ugovora, u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kada je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, uvijek tumačiti u korist druge strane. Za ugovaratelja osiguranja i osiguranika (ovdje tužiteljicu) je svakako povoljnije ovu odredbu tumačiti na način da je tuženik dužan isplatiti svaku štetu po Tablici, pa i onu najmanju, samo što ima pravo zadržati 20% tog iznosa, te isplatiti samo ostatak jer bi u tom slučaju ovdje tužiteljica imala pravo makar na preostalih 80% iznosa naknade iz Tablice, dok u slučaju drugačijeg tumačenja ne bi imala pravo na nikakvu naknadu, te je time utvrđen osnov tužbenog zahtjeva,

 

- da je uvidom u medicinsku dokumentaciju te poglavito iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. M. F., ortopeda utvrdio da je kod tužiteljice prema Tablici zaostao trajni invaliditet prema toč. 157. Tablica od 10%, to je razvidno da joj temeljem čl. 943. st. 1. ZOO/05 pripada pravo na razmjerni dio naknade za trajni invaliditet u iznosu od 7.000,00 kn (10% od osigurane svote od 70.000,00 kn). Međutim, ovaj iznos iz Tablica se sukladno ugovorenom samopridržaju ima umanjiti za daljnjih 20% pa tužiteljici stoga pripada pravo na iznos od 5.600,00 kn, te je time utvrđena visina duga,

 

- da je uvidom u Odštetni zahtjev (list 19 spisa) utvrdio da je tužiteljica nakon predmetne nezgode podnijela tužitelju Odštetni zahtjev dana 28. rujna 2009., a iz usmenog očitovanja stalnog sudskog vještaka dr. M. F., ortopeda na ročištu dana 15. listopada 2014. (list 118 spisa) sud je utvrdio da je tuženik tada mogao utvrditi trajnu invalidnost tužiteljice pa je stoga temeljem čl. 943. st. 1. i 4. ZOO/05 dužan isplatiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.600,00 kn počevši od dana podnošenja Odštetnog zahtjeva tuženiku, tj. 28. rujna 2009. do isplate, te je time utvrđen tijek zakonskih zateznih kamata. Međutim, kako tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zakonske zatezne kamate potražuje od kasnijeg dana, tj. počevši od 29. rujna 2009. do isplate to joj sud temeljem čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jedino i može dosuditi zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 5.600,00 kn počevši od zatraženog kasnijeg dana, tj. 29. rujna 2009. do isplate, da je potrebno reći kako je sud uvidom u Očitovanje PBZ Carda d.o.o. (list 114 spisa) i Letak (list 115-116 spisa) utvrdio da je PBZ Card d.o.o. uz račune za troškove po karticama za listopad 2004. svojim korisnicima slao i navedeni zajednički Letak tuženika i PBZ Carda d.o.o. iz kojeg je razvidno da su se tuženik kao osiguratelj i PBZ Card d.o.o. kao ugovaratelj osiguranja najkasnije prilikom slanja Letka takvim zajedničkim sastavljanjem Letka konkludentnim radnjama zapravo sporazumjeli kako se riječ samopridržaj iz ugovora ima tumačiti kao pravo tuženika da ne isplaćuje osiguranicima naknade za trajne posljedice koje prema Tablici ne prelaze 20%, međutim, kako je sud uvidom u Policu utvrdio da je predmetni ugovor o osiguranju sklopljen tek 24. studenoga 2006. to je razvidno da se navedeni sporazum ugovornih strana iz listopada 2004. ne odnosi na predmetnu Policu nego na neki drugi raniji ugovor koji nije predmet ovog postupka pa time utvrđeni sporazum ugovornih strana iz listopada 2004. ne može ni utjecati na odluku u ovoj stvari,

 

- da je potrebno reći kako je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ortopeda M. F. kao i njegovo usmeno očitovanje na ročištu obzirom je isti dan po stručnoj osobi nakon izvršenog uvida u medicinsku dokumentaciju i predmetni sudski spis, a nalaz i mišljenje je valjano obrazložen i dan u suglasju sa suvremenim dostignućima medicinske znanosti, te ni stranke nisu imale prigovora na isti. Slijedom navedenog usvojen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 5.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 29. rujna 2009. do isplate, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na što se opravdano ukazuje u žalbi i na koju primjenu ovaj drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti u smislu citirane procesne odredbe.

 

Naime, predmet spora je isplata osigurnine na temelju ugovora o osiguranju kojim su ugovorne stranke predmetnog ugovora o osiguranju ugovorile način obračuna naknade iz osiguranja u slučaju nastanka osiguranog slučaja, s time da je sporno i u ovoj fazi postupka da li je tužiteljica stekla pravo na naknadu obračunatu u smislu toga ugovora zbog nesretnog slučaja u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Zagrebu 30. svibnja 2006.

 

Kod takvog ugovora o dobrovoljnom kolektivnom osiguranju prava i obveze stranaka proizlaze iz sadržaja samog ugovora, Općih i Posebnih uvjeta i Tablice koji su sastavni dio ugovora o osiguranju pa i u pogledu određivanje stupnja invaliditeta osiguranika kada ima pravo na isplatu osigurnine.

 

Tuženik je tijekom postupka navodio, a sada ponavlja i u žalbi, da tužiteljici to pravo ne pripada ističući prigovor samopridržaja osiguranika (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Rev 18/1994).

 

Ovaj drugostupanjski sud ocijenjuje da je osnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer prvostupanjski sud nije u ovom slučaju primijenio odredbu čl. 942. i čl. 943. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje - ZOO/91) koji zakon se ovdje primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1.  ZOO/05 jer je polica sklopljena 27. listopada 2005. kojim odredbama je određeno da se u ugovorima o osiguranju osoba (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote koju je osiguratelj dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj utvrđuje u polici prema sporazumu ugovornih strana kad nastupi osigurani događaj od kojeg ovisi pravo na isplatu osigurnine.

Kraj nesporne činjenice da je kod tužiteljice nastupila invalidnost u omjeru od 10% to je sud prvog stupnja pogrešno primijenio citirane odredbe jer je Policom, Općim i Posebnim uvjetima i Tablicom koji su sastavni dio ugovora o osiguranju sasvim jasno stipulirano da se ne isplaćuje naknada ako je invaliditet manji od 20%, dok je kod tužiteljice utvrđen stupanj invaliditeta od 10%, s time da pravo na isplatu osigurnine tužiteljici ne pripada ni po izmijenjenim pravilima tuženika iz ožujka 2008. (list spisa 104 i 105) pa ni u razmjernom dijelu jer ni tada ne postoji obveza isplate osigurnine ako je stupanj invaliditeta 10% ili manji.

Stoga sud prvog stupnja pogrešno spekulira o pravoj volji ugovornih strana koja bi bila izražena navodno na konkludentan način pozivajući se na Letak (list spisa 115 i 116) jer je i u njemu sasvim jasno navedeno da invalidnost od 20% nije nastup osiguranog slučaja.

Činjenica na koju se ukazuje u žalbi da je nakon isteka kolektivnog ugovora o osiguranju promijenjen osiguratelj koji je ponudio povoljnije uvjete nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke jer se očito radi o tržišnoj utakmici osiguratelja.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu, a i odluku o trošku temeljem, čl. 166. st. 2. ZPP-a, s time da se dosuđeni trošak odnosi na plaćenu sudsku pristojbu.

 

Stoga je odlučeno kao u točki 1. izreke zbog čega je posljedično žalba tužiteljice protiv točke II/ pobijanog rješenja kojim je odbačen prijedlog tužiteljice za donošenjem dopunskog rješenja o trošku kao nepravovremen bespredmetna, dok je odluka o trošku žalbenog postupka donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

U Zadru, 19. srpnja 2019.