Broj: Gž R-370/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz N. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnima iz Odvjetničkog društva J. i dr. j.t.d. iz N. G., protiv tuženika Zavoda B.-P. županije, S. B., zastupanog po punomoćnici J. A. P., mag. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-2/2017-9 od 5. svibnja 2017., 9. kolovoza 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-2/2017-9 od 5. svibnja 2017.

             

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku Zavodu B.-P. županije, S. B., da tužitelju I. O. iz N. G., OIB: ... na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor isplati iznos od 6.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, koja teče od 17.rujna 2016.g. pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, koja teče od dana presuđenja pa do isplate sve to u roku osam dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Protiv presude suda prvog stupnja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

 

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog povrede prava iz radnog odnosa.

 

              U žalbenom stadiju nije sporno da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika prema Sporazumu o prestanku ugovora o radu od 1. rujna 2016. s danom 16. rujna 2016.god. radi odlaska u mirovinu te da mu je Odlukom tuženika od 15. rujna 2016., zbog odlaska u mirovinu i prestanka ugovora o radu, priznato pravo na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor umjesto korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 8.952,24 kn, kao i da je tuženik navedeni iznos uplatio na tekući račun tužitelja 26. listopada 2016.

             

              U žalbenom stadiju je sporno je li tuženik bio u obvezi isplatiti 2/3 od utvrđene naknade za neiskorišteni godišnji odmor ( 6.000,00 kn) na zaštićeni račun tužitelja te je li zbog toga što to nije učinio odgovoran tužitelju za naknadu štete.

 

              Sud prvog stupnja zauzima stajalište da naknada zbog neiskorištenog godišnjeg odmora, uslijed prestanka radnog odnosa, predstavlja materijalno pravo radnika koje po svojoj strukturi nije stalno te cijeneći da odredba članka 22. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" br.  84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16) u porezno pravnom smislu primitke po osnovi materijalnih prava radnika – primitke po osnovi naknada, regulira kao primitke od nesamostalnog rada, zaključuje da naknada zbog neiskorištenog godišnjeg odmora nije primanje u odnosu na koje postoji ograničenje u smislu odredbe čl. 173. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/2012, 25/13, 93/2014, 55/2016 – dalje: OZ). Utvrđuje da se prema čl. 22. Zakona o doprinosima osnovicom za obračun doprinosa za osiguranika po osnovi radnog odnosa smatraju i iznosi ostalih primitaka od nesamostalnog rada, oporezivih porezu na dohodak, a ostalim primicima iz stavka 1. tog članka, smatraju se između ostalih i primici po osnovi naknada i primici radi prekida radnog odnosa prema stavku 2. istog članka pa je zaključak suda prvog stupnja da je naknada za neiskorišteni godišnji odmor ostali primitak od nesamostalnog rada, a čije je obilježje da ga poslodavac pored redovne plaće isplaćuje radniku i ta primanja nisu stalna mjesečna obveza poslodavca. Zbog toga smatra da je tuženik pravilno izvršio isplatu predmetne naknade tužitelju i da ta naknada ne podliježe ograničenju ovrhe u smislu odredbe čl. 173. OZ-a, zbog čega odbija tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 2.,4.,8.,9. i 11. u vezi s čl. 467 st. 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda pa tako ni povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i moguće ju je ispitati.

 

              Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tužitelj u žalbi ukazuje na odredbu čl. 14. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 177/04, 73/08,  80/10, 114/11,  22/12,  144/12,  43/13,  120/13, 125/13, 148/13,  83/14, 143/14 i 136/15) prema kojoj se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovu radnog odnosa, prema propisima koji uređuju radni odnos, a predmetna naknada da neprijeporno predstavlja primitak koji je tužitelju isplaćen po osnovu radnog odnosa. Nadalje, navodi da se naknada za neiskorišteni godišnji odmor isplaćuje radniku u bruto iznosu te se stoga smatra plaćom zbog čega drži da se i u odnosu na tu naknadu primjenjuju odredbe OZ-a o ograničenju ovrhe zbog čega je bilo uvjeta da se dio naknade isplati na tekući račun, a dio na zaštićeni račun.

 

Protivno iznijetim žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te je u primjeni odredbe čl. 173. OZ-a pravilno utvrdio da predmetno primanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor nije primanje u odnosu na koje postoji ograničenje kod ovrhe.

 

Prema odredbi čl. 173. st. 1. OZ-a propisano je da ako se ovrha provodi na plaći ovršenika, od ovrhe je izuzet iznos u visini dvije trećine prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, a ako se ovrha provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini od jedne polovine prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, osim u slučaju ovrhe radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta u kojem slučaju je od ovrhe izuzet iznos koji odgovara iznosu od jedne četvrtine prosječne mjesečne isplaćene netoplaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako ovršenik prima plaću koja je manja od prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini dvije trećine plaće ovršenika, a ako se ovrha provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini jedne polovine neto plaće ovršenika. Stavkom 4. istog članka propisano je da se odredbe stavaka 1. i 2. ovoga članka primjenjuju i na ovrhu na naknadi umjesto plaće, naknadi za skraćeno radno vrijeme, naknadi zbog umanjenja plaće, mirovini, plaći vojnih osoba te na primanja osoba u pričuvnom sastavu za vrijeme vojne službe i na drugom stalnom novčanom primanju civilnih i vojnih osoba, osim na ovrhu na primanjima iz stavaka 5. i 6. ovoga članka.

 

Iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da je ograničenje ovrhe dopušteno u prvom redu u odnosu na plaću i naknadu plaće kao stalnim novčanim primanjima radnika, dok naknada za neiskorišteni godišnji odmor isplaćena u primjeni odredbe čl. 82. st. 1. ZR-a i sukladno Odluci tuženika od 15. rujna 2016. nema karakter stalnog novčanog primanja jer je poslodavac isplaćuje samo (jednom) u slučaju prestanka ugovora o radu radniku koji nije iskoristio godišnji odmor pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je predmetna naknada kategorizirana u ostale primitke iz radnog odnosa prema Zakonu o doprinosima koje poslodavac isplaćuje uz redovnu plaću (koja je stalna obveza poslodavca). S obzirom da je predmetna naknada isplaćena s osnova prestanka radnog odnosa tužitelja (čl. 82. ZR-a), pogrešno je stajalište tužitelja da to primanje nije u vezi s prekidom radnog odnosa. Ova tražbina nastaje isključivo temeljem prestanka radnog odnosa, dok ostale tražbine naknade za neiskorišteni godišnji odmor koje nisu u vezi s prestankom radnog odnosa (za vrijeme trajanja istog) radnik može potraživati s osnova naknade štete temeljem odredbe čl. 111. ZR-a u vezi s čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a zbog čega je pogrešna žalbena tvrdnja koja sugerira da bi te dvije tražbine bile istovrsne.

 

S druge strane, točna je žalbena tvrdnja da se sukladno poreznim propisima isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor smatra plaćom jer se na istu obračunavaju doprinosi, porez i prirez, međutim sama ta okolnost ne daje joj značaj stalnog novčanog primanja zbog čega bi bilo dopušteno ograničeno provođenje ovrhe prema odredbi čl. 173. OZ-a.

 

Slijedom navedenog, proizlazi da tuženik uplatom naznačene naknade na tekući račun tužitelja nije postupio protupravno, niti proizlazi da je nemogućnost da tužitelj osobno raspolaže utuženim novčanim iznosom (jer mu je zaplijenjen) u uzročnoj vezi s postupanjem tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za tuženikovu odgovornost za naknadu štete tužitelju u smislu odredbe čl. 111. ZR-a u vezi s čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

Iz tih razloga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 9. kolovoza 2019.