Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Rev 1032/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - predlagatelja osiguranja Z. N. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., protiv tuženika - protivnika osiguranja D. Š. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u O., radi povrata zajma, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-283/2012-31 od 6. svibnja 2014., u sjednici održanoj 27. kolovoza 2019.,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015., u pogledu drugopostavljenog revizijskog pitanja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015. i presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-283/2012-31 od 6. svibnja 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015., u pogledu prvopostavljenog revizijskog pitanja, odbacuje se kao nedopuštena.
III. Revizija predlagatelja osiguranja protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku,
poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015. odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015. odbijena je žalba tužitelja te potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-283/2012-31 od 6. svibnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.960 € sa zatraženim zateznim kamatama te iznos od 49.571.25 kn sa zatraženim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 10.625,00 kn (točka II. izreke).
Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4669/14-2 od 19. studenoga 2015. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-283/12-31 od 6. svibnja 2014. kojim je odbijen prijedlog tužitelja za osiguranje privremenom mjerom.
Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj - predlagatelj osiguranja je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovno pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te da su ta pitanja važna stoga što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka prvostupanjskog i drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske odluke te tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, kao i prijedlog za donošenje privremene mjere.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija protiv presude je u pogledu drugopostavljenog pitanja dopuštena i osnovana, dok je u pogledu prvopostavljenog pitanja nedopuštena. Revizija protiv rješenja nije dopuštena.
U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev upravljen je na isplatu iznosa od 5.950 € i 49.571,25 kn sa zatraženim zateznim kamatama, a na ime povrata zajma kojeg je tužitelj dao tuženiku.
Prema čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Tužitelj u reviziji postavlja slijedeća postupovnopravna pitanja koje se odnose na primjenu odredbe čl. 221.a ZPP:
„1. Ima li sud temelja o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a Zakona o parničnom postupku, ukoliko je tužitelj u tužbu i tijekom postupka predložio dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a sud je propustio ocijeniti provedene dokaze?,
2. U slučaju kada tuženik priznaje da je primio od tužitelja određeni iznos novca na ime pozajmice, ali tvrdi da je taj iznos tužitelju i vratio, je li teret dokazivanja o vraćanju tog iznosa i o visini traženog iznosa na tužitelju ili tuženiku te ukoliko se ne može sa sigurnošću utvrditi u kojem je iznosu pozajmica vraćena da li u takvoj situaciji sud ima temelja u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev navodeći kako je prema čl. 221.a Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja na tužitelju?“
Revident se u reviziji, obrazlažući razloge važnosti iznesenog pitanja, poziva na pravna shvaćanja izražena u odluci ovog suda poslovni broj Rev-631/07 od 24. ožujka 2009., kao i u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4322/09 od 4. svibnja 2010. te Pž-3050/03 od 23. kolovoza 2006., a koja su zauzeta o pitanju primjene pravila o teretu dokazivanja.
U odnosu na reviziju protiv presude:
Odlučujući o dopustivosti revizije, u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, valja reći da to pitanje sadržajno upućuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 8. i čl. 221.a ZPP od strane nižestupanjskih sudova pri odlučivanju o tužbi te se ovako postavljena pitanja ne mogu se smatrati pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, i samo zbog toga se ne može donijeti revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Nadalje, odgovor na takvo pitanje ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja (vrsta i kvaliteta predloženih i izvedenih dokaza) time da pritom treba imati na umu da sudovi imaju pravo na slobodnu ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, iako revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da već i na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi, drugostupanjski sud nije povrijedio postupovno pravne norme.
Slijedom navedenog ovo pitanje nije važno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je u odnosu na njega o reviziji tužitelja valjalo odlučiti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
U pogledu drugo postavljenog revizijskog pitanja ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP odnosno naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tog pitanja, pa je odlučeno o osnovanosti revizije.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je da su stranke bile u dugogodišnjim prijateljskim odnosima, da je tuženik od tužitelja u više navrata pozajmljivao i vraćao pozajmljeni novac, da stranke nisu o tome sklapale pisane ugovora o zajmu niti sačinjavale pisane potvrde o primljenim i vraćenim iznosima zajma. S obzirom na navedeno, a kako tužitelj nije dostavio materijalne dokaze iz kojih bi se nedvojbeno utvrdila osnovanost i visina zahtjeva, prvostupanjski je sud (a što je drugostupanjski sud prihvatio pravilnim) primjenom odredbe čl. 221.a ZPP o teretu dokazivanja utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu svog potraživanja na ime povrata zajma u utuženom iznosu te je primjenom odredbe čl. 399. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) tužbeni zahtjev odbio.
Revident je u pravu kada u reviziji ističe da nižestupanjske odluke nisu utemeljene na pravnom shvaćanju suglasnom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci ovog suda Rev-631/07 od 24. ožujka 2009. Naime, u toj je odluci revizijski sud izrazio shvaćanje:
„... svođenje zaključka o neosnovanosti zahtjeva tužitelja samo na obrazloženje da je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja uzeo da sporne tvrdnje tužitelja na koje se pozivao tijekom postupka, nisu istinite, ne pruža neophodnu osnovu za kontrolu pravilnosti stajališta prvostupanjskog suda u odnosu na neosnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu štete, jer odlučivanje primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a) ZPP ne mora, samo po sebi, dovesti do neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
... da je postojala mogućnost odlučivanja slijedom predloženih dokaza u postupku proizlazi i iz samih navoda tuženika koji, uz ostalo, ne spori da je bio organizator „B. koncerta“, ali osporava visinu zatraženog obeštećenja (npr. glede visine zatraženih dnevnica – list 18 spisa), što znači da sam tuženik nije osporavao osnovanost makar samo pojedinih zahtjeva iz tužbe i njihovu makar djelomičnu visinu.“
Naime, u obrazloženju prvostupanjske presude donesene u ovom predmetu sud utvrđuje da iz iskaza tuženika saslušanog kao stranke slijedi da mu je tužitelj dao tri pozajmice navodeći iznose od 2.800,00 €, 1.500,00 € te 4.500,00 €, a nadalje navodi kada je i koliko vraćao tužitelju na ime tih zajmova, ističući da mu je ukupno vratio 70.730,00 kn te da „nije bilo kamata dug bi podmirio u cijelosti i još ga preplatio 5.000,00 kn...“
Odredbom čl. 221. st. 1. ZPP propisano je da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, ali sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (čl. 3. st. 3). Dakle, dokazivanje, uz propisane iznimke, obuhvaća činjenice koje je suprotna stranka osporila. Nadalje, prema odredbi čl. 221.a ZPP, tek ako sud na temelju izvedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP ne može sa sigurnošću utvrditi neku odlučnu činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
U procesnopravnoj situaciji kakva je konkretna, kada je sud izveo dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, između ostalog i dokaz saslušanjem tuženika u kojem je on priznao primitak određenih iznosa zajma, ali je tvrdio da je te iznose i vratio, odredba čl. 221.a ZPP nije se mogla primijeniti u pogledu utvrđivanja primitka dijela zajma čiji je primitak tuženik priznao (jer tu priznatu činjenicu ne treba dokazivati), već je teret dokazivanja, da je priznati iznos zajma vraćen i u kojem iznosu, prešao na tuženika pa je njegov iskaz u tom dijelu valjalo ocijeniti u smislu odredbe čl. 8. ZPP, a što je sud prvog stupnja propustio učiniti, drugostupanjski sud propustio sanirati.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, odlučne činjenice za rješenje spora među strankama nisu raspravljene. Stoga je valjalo presude sudova prvog i drugog stupnja ukinuti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, nakon što raspravi i utvrdi sve činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, ponovno odlučiti o predmetnom tužbenom zahtjevu te o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova.
U odnosu na reviziju protiv rješenja:
Predmet ovog postupka je privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine tužitelja - predlagatelja osiguranja protiv tuženika - protivnika osiguranja, zabranom tuženiku - protivniku osiguranja da otuđi ili optereti svoje osobno vozilo marke Audi A4, godina proizvodnje 2003, reg. oznake ….
Nižestupanjski sudovi su ocijenili da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke predviđene čl. 344. i 345. OZ za određivanje predložene privremene mjere (vjerojatnost potraživanja, kao i vjerojatnost da će tuženik svoju imovinu otuđiti), radi čega su prijedlog tužitelja - predlagatelja osiguranja odbili.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP, a koja revizija je jedino i dopuštena u postupcima osiguranja (čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona - "Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14), revident ne postavlja pitanje izravno usmjereno na pobijanje rješenja kojim je prijedlog za izdavanje privremene mjere odbijen, već ranije navedena pitanja usmjerena na odluku o glavnoj stvari.
Po shvaćanju ovoga suda od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi odluka o prijedlogu za izdavanje privremene mjere jer se pitanja ne odnose na mogućnost određivanja privremene mjere, a što je predmet postupka osiguranja, radi čega je valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.