Broj: Gž R-108/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja Agencija, OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. G., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnici Z. B., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1482/15-29 od 20. prosinca 2016., 28. kolovoza 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1482/15-29 od 20. prosinca 2016. i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku G. G. iz Z., da tužitelju Agenciji iz Z., isplati iznos od ukupno neto 31.261,42 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2014. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana"

 

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.250,00 kn u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od neto 31.261,42 kn sa zateznom kamatom od 28. veljače 2014. do isplate kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navvoda i predlaže da se potvrdi presuda suda prvog stupnja.

 

Žalba je osnovana.

             

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 31.261,42 kn koji je tuženiku isplaćen zbog pogrešno primijenjene osnovice prilikom obračuna plaće.

 

              U postupku je utvrđeno da je tuženik bio predsjednik Vijeća Agencije za razdoblje do zaključno 1. listopada 2009., te da je bio zamjenik predsjednika Vijeća Agencije za razdoblje od 2. listopada 2009. do 22. veljače 2013.. Utvrđuje da je nalazom Državnog zavoda za reviziju utvrđeno da su neispravno primijenjen osnovice za obračun plaća predsjednika, zamjenika predsjednika i članova tužiteljeva Vijeća i to na način da je za razdoblje od kolovoza 2009. do veljače 2013. primjenjivana osnovica iz Odluke Vlade RH od 1. travnja 2009. (4.873,83 kn bruto), umjesto ispravne osnovice po naprijed navedenoj Odluci Vlade RH od 11. srpnja 2009. (4.639,14 kn bruto).  Nadalje, utvrđuje da je predsjednik Vijeća Agencije na temelju suglasnosti Vijeća Agencije dana 29. studenog 2013. donio Odluku kojom se utvrđuje da je od 1. kolovoza 2009. do 16. rujna 2009. i od 2. listopada 2009. do 22. veljače 2013. prilikom obračuna plaće tuženiku G. G., koji je u navedenim razdobljima obnašao dužnost predsjednika Vijeća tužitelja i zamjenika predsjednika Vijeća tužitelja, propustom primjenjivana osnovica za obračun plaća državnih dužnosnika iz Odluke Vlade RH od 1. travnja 2009. umjesto osnovice za obračun plaća državnih dužnosnika iz Odluke Vlade RH od 11. srpnja 2009., te mu je u navedenom razdoblju prekomjerno isplaćen neto iznos od 30.411,01 kn te je pozvao tuženika da u roku od 30 dana od dana primitka te Odluke uplati na račun tužitelja iznos od 30.411,01 kn ili da u istom roku potpiše s tužiteljem sporazum o obročnoj otplati prekomjerno isplaćenog iznosa.             

 

              Slijedom takvih utvrđenja, sud prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) cijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan uz zaključak da tuženik u postupku nije dokazao da je tužitelj znao da isplaćuje nešto što nije dužan. Pri tome je pravno stajalište suda prvog stupnja da odredba čl. 1112. st.1. ZOO-a pravi jasnu razliku između pojma "znajući da je dužan" i "morao znati da je dužan" te ako je kod tužitelja došlo do nesvjesnog nesklada između volje i očitovanja, odnosno do zablude, to se ne može smatrati znanjem tužitelja da plaća nešto što nije dužan platiti pa smatra neosnovanim prigovore tuženika o nepostojanju prava tužitelja da traži vraćanje utuženog novčanog iznosa.

 

              Visinu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrđuje temeljem provedenog financijskog vještačenja te tužitelju dosuđuje neto iznos od 31.261,42 kn uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana podnošenja tužbe.

 

              Pri tome je sud prvog stupnja otklonio kao neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku s obzirom na utvrđenje da je tužitelj tek nakon provedene revizije i nadzora iz izvješća o reviziji došao do saznanja o pogrešno izvršenim obračunima i isplatama plaće tuženiku pa utvrđuje da do podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok.

 

              Odluku o parničnom trošku, sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda pa ni povreda iz toč. 11. citirane zakonske odredbe na koju se tuženik poziva budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju novčani iznos od 31.261,42 kn sa zateznim kamatama prema pravilima o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a.

 

Naime, odredbom članka 1112. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

Za primjenu citirane zakonske odredbe potrebno je, osim umanjenja imovine na strani tužitelja i povećanja imovine na strani tuženika, i postojanje svijesti kod tužitelja da plaća ono što nije dužan platiti, odnosno da tužitelj nije bio u ispričivoj zabludi ili neznanju.

Stoga, iako je u konkretnom slučaju došlo do povećanja imovine tuženika i smanjenja imovine tužitelja s obzirom da je tuženik u naznačenim razdobljima primao veću plaću od one koja je bila propisana Odlukom Vlade RH od 11. srpnja 2009., do umanjenja imovine došlo je pogreškom samog tužitelja koji nije koristio propisanu osnovicu. Takva pogreška se ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom tužiteljeve službe prilikom obračuna plaće tuženika, za koju pogrešku tuženik ne može snositi posljedice i takav propust je razlog iz odredbe članka 1112. ZOO-a da tužitelj nema pravo na vraćanje isplaćenog iznosa, a naknadno donošenje Odluke tužitelja od 29. studenog 2013. kojom je utvrđen taj propust ne može imati učinak pridržaja prava zahtijevati natrag onog što je dano.

Budući da je iz navedenih razloga zahtjev tužitelja utvrđen neosnovanim, ostali žalbeni navodi tuženika više nisu pravno odlučni.

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zahtjev tužitelja za povrat predmetnog novčanog iznosa odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja primjenom odredbe čl. 373. toč 3. ZPP-a.

Kako je presuda suda prvog stupnja preinačena, to je u primjeni odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo odlučiti o troškovima cijelog postupka. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripada pravo na naknadu zatraženih troškova postupka, za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 8. rujna 2014., 9. veljače 2016., 22. studenog 2016. u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1.), te za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. t. 1.), dok mu nije priznat trošak zastupanja na ročištu 12. studenog 2015. jer je ročište odgođeno uz suglasnost stranaka na prijedlog tuženika.

 

U Rijeci 28. kolovoza 2019.