Broj: Gž-853/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, kao sucu pojednicu, u pravnoj stvari tužiteljice A. (A.) Ž., čiji OIB glasi …, iz D., zastupane po punomoćniku D. K., odvjetniku iz R., protiv tuženika Ureda iz Z., čiji OIB glasi …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. i L. iz Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-301/2016-6 od 29. prosinca 2016. godine, dana 29. kolovoza 2019. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-301/2016-6 od 29. prosinca 2016. godine, u točkama I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 44.700,00 kn uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 18.422,50 kn (točke I. i III. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice (točke II. i IV. izreke).

 

Protiv točke I. i III. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka l. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

             

              Žalba nije osnovana.

                                                       

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi štetu iz štetnog događaja iz 06. veljače 2009. godine u ukupnom iznosu od 74.500,00 kn.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je dana 06. veljače 2009. godine u Č. došlo do prometne nesreće u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao putnica na stražnjem sjedalu, iza vozača, u osobnom vozilu marke Honda Civic, koje u času nastanka te prometne nesreće nije bilo registrirano, niti osigurano, te kojim je upravljao A. V. bez položenog vozačkog ispita, u alkoholiziranom stanju, s koncentracijom od 1,14 alkohola u organizmu, te je tužiteljica u opisanom štetnom događaju zadobila teške tjelesne ozljede u vidu stabilnog prijeloma lijevog luka šestog vratnog kralješka, prijeloma gornje i donje grane desne stidne kosti, natuka glave, te gnječne razderotine čela. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da odgovornost tuženika proizlazi iz odredbe čl. 21. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; u daljnjem tekstu: ZOOUP) budući da vozilo marke Honda Civic na dan nastanka štetnog događaja nije imalo sklopljen ugovor o osiguranju putnika. U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 23. st. 1. t. 4. ZOOUP-a, prvostupanjski sud utvrđuje da isključenje iz osiguranja postoji u odnosu na onog suputnika koji je dragovoljno ušao u neosigurano vozilo kojim je uzrokovana šteta ako tuženik dokaže da je ova okolnost suputniku bila poznata, te da je stoga teret dokaza u pogledu toga da je tužiteljici bilo poznato da ulazi u neosigurano vozilo bio na tuženiku, a tuženik da ovu okolnost nije dokazao niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti. Prvostupanjski sud utvrđuje da se ne može očekivati od maloljetnice od 16 godina, koliko je godina u momentu nastanka predmetnog štetnog događaja imala tužiteljica, da obraća pozornost na okolnosti kao što su ima li vozilo tablice, a posebno je li vozilo osigurano. Kada se iskazi saslušanih svjedoka promatraju u svojoj ukupnosti, tada da se zaključuje da tužiteljica nije znala da ulazi u neosigurano vozilo, a upravo da je njezina svijest o tome potrebna da bi se, pozivom na odredbu čl. 23. st. 1. t. 4. ZOOUP-a, tuženik mogao s uspjehom ekskulpirati svoje odgovornosti za štetu. Tužiteljica da je bila stara 16 godina, dakle bila je maloljetna osoba, pubertetske dobi, a niti od jedne takve prosječne osobe da se ne može očekivati da provjerava je li vozilo u koje se ukrcava osigurano od automobilske odgovornosti jer se može postaviti pitanje zna li uopće bilo koja osoba te dobi što znači osiguranje od automobilske odgovornosti. Tužiteljica da je bila prosječna srednjoškolka kojima nije svojstveno da vode brigu o tome je li vozilo kojim se prevoze osigurano i ima li tablice, a posebno im nije imanentno da znaju na koji bi način ove okolnosti uopće mogle provjeriti. Zbog svega prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti dokazao da je tužiteljici bilo poznato da ulazi u neosigurano vozilo, a time da ne postoji niti okolnost iz odredbe čl. 23. st. 1. t. 4. ZOOUP-a koja bi tuženika mogla osloboditi odgovornosti za štetu koja je nastala tužiteljici.

 

Jednako tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao niti postojanje okolnosti iz odredbe čl. 23. st. 1. t. 3. ZOOUP-a, dakle da je tužiteljici bilo poznato da vozilom u koje ulazi upravlja neovlašteni vozač, a takvim da se smatra vozač bez položenog vozačkog ispita i to stoga jer niti jedan izvedeni dokaz ne svjedoči o tome da je tužiteljica znala da A. V. nema položen vozački ispit na dan nastanka štetnog događaja budući da svi provedeni dokazi ukazuju da tužiteljica nije bila prijateljica A. V., pa da bi, kao takva, znala ima li on ili nema položen vozački ispit, nego, naprotiv, ti dokazi da upućuju na to da je tužiteljica A. V. poznavala samo iz viđenja, s time što se od takvih osoba, dakle onih koje se znaju iz viđenja, ne može očekivati da znaju okolnost kakva je ona vezana uz to ima li netko položen vozački ispit.

 

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da tuženik ni na koji način nije dokazao da je tužiteljica pridonijela da šteta nastane time što je ušla u neosigurano vozilo jer da nema dokaza o tome da je ona znala da ulazi u takvo vozilo, a, s druge strane, tuženik da nije dokazao da je to što je vozilo kojim je upravljao A. V. bilo neosigurano u uzročno-posljedičnoj vezi s činjenicom da je upravo tim vozilom došlo do nastanka štetnog događaja u kojemu je tužiteljica ozlijeđena. Za zaključak u tom pravcu u postupku da je bilo potrebno provesti dokaz prometnim vještačenjem, a taj dokaz tuženik da nije predložio. Naime, tuženik da se pozivao na nevezivanje tužiteljice sigurnosnim pojasom, na pristanak na vožnju s osobom pod utjecajem alkohola i na pristanak na vožnju s osobom bez položenog vozačkog ispita, ali da niti jednu od tih okolnosti tuženik nije dokazao u mjeri koja bi dovela do toga da tužiteljica ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu, po odredbi čl. 1092. st. 1. ZOO-a/05.

 

Vodeći računa o mišljenju vještaka dr. Z. K., prvostupanjski sud utvrđuje da po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, vezano uz fizičke bolove tužiteljici pripada iznos od 13.000,00 kn, iznos od 15.000,00 kn da joj pripada za pretrpljeni strah, a s obzirom na postotak invalidnosti (8 do 9%) tužiteljici da pripada iznos od 10.000,00 kn, dok joj zbog ožiljka u području iznad lijevog pripada pravična novčana naknada u visini od 5.000,00 kn. S osnove potrebe za tuđom pomoći i njegom prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio iznos od 1.200,00 kn. Troškove puta i liječenja prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici u zatraženom iznosu od 500,00 kn, uzevši u obzir nalaz i mišljenje vještaka koji ukazuje na indiciranost realiziranih 8 specijalističkih pregleda i 7 dana realiziranih u vidu dnevno-bolničkog liječenja, vodeći računa o udaljenosti prebivališta tužiteljice od bolnice u R. (otprilike 10 km u jednom smjeru), odnosno od Odjela za dječju rehabilitaciju na K. (otprilike 15 km u jednom smjeru), na kojim lokacijama je tužiteljica obavljala preglede i terapije. Stoga je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu štete u ukupnom iznosu od 74.500,00 kn.

 

Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 23. stavak 1. točke 3. i 4. ZOOUP-a, te 1092. stavak 1. i 1100. stavak 2. ZOO-a, odlučujući o tužbenom zahtjevu za što je dao opravdane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud (članak 375. stavak 5. ZPP-a). Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Također nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je tuženik imao mogućnost raspravljanja i predlaganja dokaza, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša svjedok A. V. što je razvidno iz sadržaja zapsinika sa glavne rasprave održane dana 22. studenog 2016. godine kada je tuženik izričito izjavio da ne predlaže provođenje daljnjih dokaza, nego predlaže zaključenje glavne rasprave. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članak 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da nije dokazao ekskulpacijske razloge iz članka 23. stavka 1. točke 3. i 4. ZOOUP-a valja reći, a radi izbjegavanja ponavljanja, da ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda koji se pravilno fokusirao na element svjesnosti i pravilno utvrdio da nije dokazano da je tužiteljica znala (imala svjest o tome) što znači neosigurano vozilo. 

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije mogao tužiteljici dosuditi troškove puta i liječenja u situaciji kada je ona njihovo postojanje dokazala isključivo vlastitim iskazom. Naime, vještak medicinske struke očitovao se o broju odlazaka tužiteljice kod liječnika, pa je prvostupanjski sud, vodeći računa o udaljenosti medicinskih ustanova u kojima je provodila liječenje od prebivališta tužiteljice, pravilno, primjenom odredbe članka 223. ZPP-a, dosudio tužiteljici naknadu s navedene osnove.

 

Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio zatezne kamate na neimovinsku štetu od dana podnošenja tužbe jer da ih je trebao dosuditi od dana presuđenja. Naime, kamata na neimovinsku štetu pravilno je dosuđena primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a. 

 

U odnosu na žalbeni navod tuženika glede odluke o troškovima parničnog postupka ističe se da je isti neosnovan jer iz cjelokupnog sadržaja odredbe članka 154. ZPP-a proizlazi kao osnovno načelo da je stranka koja izgubi spor u obvezi naknaditi parnični trošak drugoj stranci, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a priznao trošak tužiteljici prema uspjehu u sporu, a uspjeh tuženika valorizirao je kroz neuspjeh tužiteljice. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu za sastav odštetnog zahtjeva jer je riječ o izdatku koji je učinjen u povodu postupka (članak 151. ZPP-a), te su neosnovani žalbeni navodi tuženika da tužiteljici ne pripada navedena naknada.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. u vezi s odredbom 375. stavka 5. ZPP-a.

             

              Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmjenjena u točkama II. i IV. izreke.

 

U Rijeci 29. kolovoza 2019. godine