Broj: Rev 2949/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. ... d.d. P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. S. i L. T. u P., protiv I-tuženika A. C. iz P., OIB: ..., i II-tuženika I. C. iz P., OIB: ..., zastupani po punomoćnici M. P., odvjetnici u P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1554/2016-2 od 20. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-3062/15 od 22. travnja 2016., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1554/2016-2 od 20. rujna 2017. potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli broj P-3062/15 od 22. travnja 2016. kojom je utvrđeno da kupoprodajni ugovor sklopljen 20. rujna 2012. između prvotuženika kao prodavatelja i drugotuženika kao kupca, ovjeren u potpisu prvotuženika od javnog bilježnika M. P. Č. 24. prosinca 2012., kao i svi budući aneksi i dodaci tog ugovora, a po predmetu 1/4 dijela nekretnine k.č.br. 4945/22 gradilište površine 1220 m², upisane u z.k.ul. 6748 k.o. P. ne proizvodi pravni učinak prema tužitelju u dijelu potrebnim da tužitelj prema prvotuženiku namiri svoje potraživanje po presudi Općinskog suda u Puli broj P-2237/08 od 12. travnja 2010., te je ujedno naloženo tuženicima isplatiti tužitelju iznos 89.143,75 kn na ime troškova postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije prvotuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda, sukladno navodima revidenta sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako su nižestupanjski sudovi, upravo postupajući u skladu s prethodno citiranom odredbom, ocjenom izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka utvrdili činjenice koje su ocijenili odlučnim za ovaj spor, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, pri čemu revizijski navodi prvotuženika kojima prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza i u tom pravcu vrši njihovu preocjenu, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet spora je pobijanje pravnih radnji tuženika i baš kupoprodajnog ugovora sklopljenog između njih 20. rujna 2012., a kojim da je prvotuženik prodao drugotuženiku 1/4 dijela nekretnine označene kao k.č.br. 4945/22 površine 1220 m² upisane u z.k.ul. 6748 k.o. P., gradilište, sve u smislu odredbe čl. 66. i dr. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO). Tužitelj naime tvrdi da je sklapanje pobijanog ugovora učinjeno s ciljem i svrhom da se tužitelja onemogući u namirenju tražbine koju ima prema prvotuženiku, a na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Puli broj P-2237/08 od 12. travnja 2010.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli broj P-2237/08 od 12. travnja 2010. utvrđena tražbina tužitelja prema prvotuženiku u iznosu 350.000,00 kn na ime glavnice + 63.406,50 kn na ime troškova postupka, sve s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 12. veljače 1998. i koji iznos u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu (15. ožujka 2013.) je iznosio oko 1.200.000,00 kn,

 

- da je 20. rujna 2012. između prvotuženika kao prodavatelja i njegovog sina drugotuženika kao kupca sklopljen kupoprodajni ugovor kojim prvotuženik prodaje, a drugotuženik kupuje od prvotužitelja njegov suvlasnički dio od 1/4 na nekretnini označenoj k.č.br. 4945/22 z.k.ul. 6748 k.o. P. površine 1220 m², u naravi gradilište za kupovnu cijenu od 350.000,00 kn,

 

- da drugotuženik nije isplatio prvotuženiku ugovorenu kupovninu,

 

- da se drugotuženik na temelju tog kupoprodajnog ugovora na kojem je potpis prvotuženika ovjeren kod javnog bilježnika M. P. Č. 24. prosinca 2012. uknjižio na predmetnoj nekretnini kao suvlasnik 15. ožujka 2013. sa učinkom uknjižbe od 27. prosinca 2012.,

 

- da je tužitelj pred Općinskim sudom u Puli 26. veljače 2013. pokrenuo ovršni postupak protiv prvotuženika zaveden pod brojem Ovr-723/13 radi prisilne naplate tražbine koja je utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli broj P-2237/08 od 12. travnja 2010., a koja je ovrha postala nemoguća (čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona) nakon što je utvrđeno da je u tijeku tog ovršnog postupka došlo do promjene vlasništva na nekretnini koja je određena kao predmet ovrhe,

 

- da je prvotuženik umirovljenik čija mirovina iznosi cca. 7.200,00 kn od koje otplaćuje kredit s mjesečnom ratom od 2.500,00 kn, da nema drugih nekretnina u vlasništvu, no da ima tražbinu prema D. G. u iznosu 200.000,00 kn sa zateznim kamatama od 2000.,

 

- da je prvotuženik 10. rujna 2002. sklopio darovni ugovor sa drugotuženikom i dvjema kćerkama, a kojima da je svakom od njih darovao 1/3 dijela predmetne nekretnine, a koji darovni ugovor da nije realiziran te nije izvršena realna predaja nekretnina obdarenicima.

 

Na temelju prednjih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši:

 

- da drugotuženik nije na temelju darovnog ugovora sklopljenog 2002. s prvotuženikom stekao vlasništvo na spornoj nekretnini,

 

- da je ugovor nazvan kupoprodajni sklopljen između prvotuženika i drugotuženika 20. rujna 2012. bio prividan, a koji je prikrivao darovni ugovor stvarno sklopljen između prvo i drugotuženika,

 

- da prvotuženik nema dovoljno sredstava ni imovine za namirenje duga kojeg ima prema tužitelju utvrđenog pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli broj P-2237/08 od 12. travnja 2010.,

 

te polazeći od odredbe čl. 66. i dr. ZOO-a ocijenio zahtjev tužitelja za pobijanje predmetnog ugovora kao pravne radnje poduzete na štetu tužitelja u smislu gubitka učinka istog prema tužitelju u dijelu potrebnom da tužitelj namiri svoju dospjelu tražbinu prema prvotuženiku od vrijednosti nekretnine obuhvaćene tim ugovorom.

 

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO-a kod besplatnih raspolaganja i njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

Kako je prethodno rečeno, obzirom na postojanje dospjele tražbine tužitelja prema prvotuženiku, a koji nema dovoljno sredstava i imovine da se od njih tužitelj naplati, a darovanjem predmetne nekretnine je tužitelj onemogućen u naplati svoje tražbine, onda je nužno ocijeniti da su se u ovom slučaju ostvarile zakonske pretpostavke za pobijanje te pravne radnje tuženika.

 

Neosnovano prvotuženik ustraje u prigovoru zastare ovako podnesene tužbe, a kod činjenice da je u postupku utvrđeno da pobijani ugovor sadržajno je bio darovni ugovor, dakle besplatni pravni posao koji je sklopljen 20. rujna 2012., a kako je tužba kojom je započeo ovaj postupak podnesena 15. rujna 2013., jasno je da je podnesena unutar zakonom propisanog roka od tri godine sve u smislu odredbe čl. 71. st. 1. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 3. rujna 2019.