Broj: Gž-468/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao izvjestiteljice i člana vijeća i Ivanke Pilon-Vukelić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R., OIB:…, iz O., zastupane po punomoćnicima iz O. društva B. & B., j.t.d. iz V., protiv tuženika  B.-T. d.o.o. O., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz O., radi naplate prenesene tražbine, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Poslovni broj: 4. P-615/2017-17 od 22. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj  17. rujna 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

   Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, Poslovni broj: 4. P-615/2017-17 od 22. ožujka 2018., u cijelosti, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je suđeno:

 

I/ Odbija se tužiteljica  s tužbom i tužbenim zahtjevom  koji glasi:

 

"I. Prihvaća se zahtjev ovrhovoditelja S. R. za  naplatom novčane tražbine prenesene pravomoćnim  rješenjem o ovrsi broj Ovr-3790/2016-2 od 18. listopada 2016. godine.

 

II. Nalaže se ovršenikovu dužniku B.-T. d.o.o. O. da zaplijenjeni iznos položi kod  Općinskog suda u Osijeku u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju  naknadi parnične  troškove u roku od 15 dana."

 

u  c i j e l o s t i.

II/ Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku  na ime troška parničnog postupka iznos od 12.500,00 kn  u roku 15 dana.

 

                              Protiv ove presude, pravovremeno je žalbu izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila da drugostupanjski sud žalbu uvaži, te pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.               

 

                         U navodima žalbe tužiteljica u bitnome ističe da tuženik prema tužiteljici može isticati prvenstveno prigovore na koje je ovlašten prema odredbama Ovršnog zakona, te da se u predmetnoj  pravnoj stvari ne može primijeniti odredba materijalnog prava koju je prvostupanjski sud primijenio odlučujući o zahtjevu tužiteljice.

 

                        Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba je osnovana.

                           

Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju, u smislu istaknutih žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 dalje u tekstu: ZPP) na koji tužiteljica u žalbi ukazuje, budući pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne mogla ispitati, a nisu počinjene ni druge bitne povrede parničnog postupka na koje, u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. 

 

Međutim ovaj drugostupanjski sud smatra da je navodima žalbe dovedeno u sumnju po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje, kao i pravilna primjena materijalnog prava.

 

                          Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi;

 

-          da je tužiteljica, u svojstvu ovrhovoditelja, na temelju ovršne isprave, pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1937/1997 od 4. listopada 2000., protiv ovršenika M. R., dana 10. listopada 2016., podnijela prijedlog za ovrhu pljenidbom novčane tražbine ovršenikovog  dužnika, ovdje tuženog,

-          da je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi brojem Ovr-3790/2016 od 18. listopada 2016., protiv kojeg je žalbu izjavio ovršenikov dužnik, te je njegova žalba pravomoćno odbačena kao nedopuštena 

-   da je navedeno rješenje o ovrsi pljenidbom novčane tražbine ovršenikovog      

     dužnika, postalo pravomoćno,

-    da je tužiteljica upućena na pokretanje ovog parničnog postupka radi donošenja                 

     odluke kojom se prihvaća njezin zahtjev radi naplate novčane tražbine prenesene                      pravomoćnim rješenjem o ovrsi.

 

                  - da iz spisa prvostupanjskog suda br. Ovr-1724/2016 proizlazi kako je na  prijedlog ovrhovoditelja M. R. , protiv ovršenika M. R., također određena ovrha pljenidbom iste novčane tražbine ovršenikovog dužnika B.-T.-a d.o.o., ovdje tuženika, da je rješenje o ovrsi pravomoćno, te je ovrhovoditelj M. R. rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-1724/16 od 2. ožujka 2017.g. upućen  pokrenuti parnični postupak  protiv ovršenikovog dužnika radi donošenja odluke kojom se prihvaća njegov zahtjev radi naplate novčane tražbine prenesene pravomoćnim rješenjem o ovrsi  od  16. svibnja 2016.g.

 

                               Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice, jer nalazi osnovanim prigovor zastare koji je tuženik istakao glede tražbine tužiteljice iz ovršne isprave, presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1937/1997 od 4. listopada 2000.

 

                                 Međutim, osnovano u žalbi tužiteljica dovodi u sumnju stav prvostupanjskog suda, po kojemu temeljem odredbe članka 84. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05,41/08,125/11 i 78/15 dalje: ZOO) tuženik, kao ovršenikov  dužnik, može uspješno tužiteljici istaknuti prigovor zastare njezine tražbine prema ovršeniku.

 

                                   Prije svega odredbe članka 80. do 89. ZOO uređuju  institut ustupa tražbine (cesiju) kao ugovorni odnos vjerovnika i treće osobe kojim tražbina prema dužniku prelazi sa dosadašnjeg vjerovnika na novog vjerovnika, što ovdje ne bi bio slučaj.

 

                                   Kod ustupa tražbine između novog vjerovnika i dužnika uspostavlja se odnos koji je ranije bio između starog vjerovnika kao ustupitelja i dužnika, pri čemu se ustupom tražbine položaj dužnika ne smije pogoršati.

 

                                   Dakle, kada bi se i radilo o ustupu tražbine, položaj tuženika time ne bi bio pogoršan, jer on i ne osporava da ovršenik M. R., prema njemu ima tražbinu temeljem presude Visokog trgovačkog suda RH,  za koju tražbinu  tuženik ne prigovara da je  u zastari.

 

                                     S druge strane, odredbom članka 189. stavka 3. Ovršnog zakona (NN br.  112/12, 25/13 i 93/14, 55/16 dalje OZ) izričito je propisano da ovrhovoditelju na koga je prenesena tražbina radi naplate, što je ovdje slučaj, ovršenikov dužnik može istaknuti samo prigovore koje bi mogao istaknuti ovršeniku.

 

                                   Budući su odredbe OZ-a lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava, osnovano tužiteljica ističe da ih prvostupanjski sud nije mogao zanemariti prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari.

 

                      Kako prvostupanjski sud nije imao u vidu ranije navedeno, te je tužbeni zahtjev odbio držeći osnovanim prigovor tuženika da je potraživanje tužiteljice prema ovršeniku M. R. zastarjelo, a koji prigovor po stavu ovog suda tuženik kao ovršenikov dužnik ne bi mogao uspješno isticati prema tužiteljici, te kako zbog toga nisu razmotreni i ostali prigovori koje je tuženik u postupku isticao, među kojim je i tvrdnja tuženika da je  na istoj tražbini već provedena ovrha temeljem Rješenja o ovrsi br. Ovr-1724/2016, time je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, što bi moglo biti od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava.

                      Radi svega iznesenog valjalo je riješiti kao u izreci.

                                         

Požega, 17. rujna 2019.