Broj: Gž R-424/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. & p. iz Z., protiv 1. tuženika Z. e. t. d.o.o. iz Z., OIB: … i 2. tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i 1. tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 19 Pr-3660/18-30 od 24. svibnja 2019., dana 23. rujna 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbićem žalbe 1. tuženika Z. e. t.  d.o.o., a djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice M. D. preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 19 Pr-3660/18-30 od 24. svibnja 2019. u točkama I. i III. izreke i sudi:

 

Nalaže se 1. tuženiku Z. e. t.  d.o.o. i 2. tuženiku C. o. d.d. solidarno platiti tužiteljici iznos od 5.710,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-              5.500,00 kuna od 30. travnja 2018.  do isplate,

-              210,00 kuna od 24. svibnja 2019.  do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadoknaditi tužiteljici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 8.069,52 kuna, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,tekućom od 24. svibnja 2019. do isplate, te se nalaže 2. tuženiku Croatia osiguranje d.d. nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.078,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2019. do isplate, sve u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 2. tuženika, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, te u cijelosti zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu parničnog troška odbijaju kao neosnovani.

 

Odbija se zahtjev 1. tuženika Z. e. t.  za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je 1. tuženiku Z. e. t.  d.o.o. platiti tužiteljici novčani iznos od ukupno 5.710,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedeno točkom 1. izreke citirane presude. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u odnosu na I. tuženika, a točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na II. tuženika u cijelosti.

 

Protiv te presude žale se tužiteljica i I. tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužiteljica citiranu presudu pobija u točki III. izreke, kojom je u cijelosti odbijen njezin tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika C. o. d.d. predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

 

              Prvotuženik Z. e. t.  presudu pobija u njezinom dosuđujućem dijelu (točka I. izreke), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 1. tuženika odbije, podredno ukine, uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, dok žalba 1. tuženika nije osnovana.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je pretrpjela na radu 19. rujna 2016. kao radnica 1. tuženika.

 

Ocjenom provedenih dokaza, iskazom tužiteljice, uvidom u prijavu o ozljedi na radu od 26. rujna 2016., izvješće dispečera prometa tramvaja TP D., S. J. i priložene medicinske dokumentacije sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica 19. rujna 2016. dolaskom na okretište tramvaja S. m., obavljajući poslove vozačice željela izaći iz tramvaja i otići do toaleta te je prilikom izlaska iz vozačke kabine stala na rub stepenice koja se nalazi između vozačke kabine i putničkog prostora, kojom prilikom je tužiteljici noga zapela za rub stepenice, te je iskrenula skočni zglob; da se tužiteljica istoga dana, 19. rujna 2016. oko 18,30 sati obratila dispečeru i zatražila pričuvu zbog uganuća noge, dok iz medicinske dokumentacije nalaza bolnice D. proizlazi da se tužiteljica odmah nakon ozljeđivanja 19. rujna 2016. oko 18,50 sati javila na hitni prijem u Hitnu medicinsku službu kada je izjavila da joj se izvrnuo desni gležanj u tramvaju na radnom mjestu.

 

Slijedom izloženoga, a suprotno žalbenim navodima 1. tuženika pravilno je sud prvog stupnja pozivom na odredbe iz čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 71/14, 118/14 i 154/14 – dalje: ZZR), čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) utvrdio da poslodavac, ovdje 1. tuženik odgovara tužiteljici za predmetnu štetu po kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) koje se može osloboditi ili se njegova odgovornost može umanjiti pod pretpostavkama iz odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radi, podredno sukladno pretpostavkama iz odredbe čl. 1067. ZOO-a.

 

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da navedene pretpostavke iz citiranih zakonskih odredbi za oslobođenje 1. tuženika od odgovornosti nisu ispunjene, jer je provedenim dokazima utvrđeno da tužiteljica ni u čemu nije doprinijela nastanku štetnog događaja, niti je 1. tuženik tijekom postupka dokazao suprotno; naime, iskaz tužiteljice da se je kritične prigode kretala pažljivo bez žurbe i brzine te da je tada na nogama imala službenu obuću tj. radne cipele koje izgledaju kao radne gležnjače, 1. tuženik nije argumentirano osporio, to se u odnosu na zadobivenu ozljedu i njezine posljedice ima za poslodavca, ovdje 1. tuženika smatrati da iste potječu od rada, te pri tome, pravilno cijeneći notornom činjenicu da tužiteljica kao vozačica tramvaja svoje poslove obavlja u skučenom prostoru, vozačkoj kabini, u koji prostor je time otežan ulazak i izlazak u putnički prostor tramvaja.

 

Osnovano pak tužiteljica i 1. tuženik ističu da nije bilo osnove odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika sa kojim je 1. tuženik sklopio policu osiguranja broj 078702000107 od 31. ožujka 2016., a kojom je bilo ugovoreno osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, odnosno odgovornosti prema djelatnicima, što 2. tuženik nije osporio.

 

Naime, suprotno utvrđenju suda prvog stupnja u konkretnom slučaju nisu se ispunile pretpostavke čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti (dalje Uvjeti) 2. tuženika prema kojoj odredbi se osiguranje ne odnosi na odgovornost za štete iz posjedovanja ili korištenja plovila, letjelica, motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih vozila i ostalih vozila) te da je odgovornost za štete koju pričine takva vozila dok obavljaju radnu funkciju pokrivena ugovorom o osiguranju samo ako je to posebno ugovoreno.

 

Ovo stoga jer se ne radi o šteti proizašloj iz posjedovanja ili korištenja nekog od vozila navedenih u citiranom čl. 4. st. 4. Uvjeta 2. tuženika te koju bi takva vozila pričinila u obavljanju radne funkcije, niti bi se, kako se to opravdano ističe predmetnim žalbama, radilo o motornom vozilu u smislu odredbe čl. 2. t. 33. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15 – dalje: ZSPC), prema kojoj odredbi "motorno vozilo" je svako vozilo koje se pokreće snagom vlastitog motora, osim vozila koja se kreću po tračnicama i pomoćnih pješačkih sredstava. Imajući u vidu i sadržaj odredbe čl. 2. Uvjeta kojima je određeno da je predmet osiguranja građansko-pravna izvanugovorna (javna) odgovornost osiguranika, za štetu zbog smrti, povreda tijela ili zdravlja, te oštećenja ili uništenja stvari treće osobe (st. 2.), te da je ovim osiguranjem pokrivena isključivo izvanugovorna (javna) odgovornost osiguranika, koja proizađe iz obavljanja njegove registrirane djelatnosti, vlasništva, posjedovanja ili određenog svojstva stvari, te pravnog odnosa, pa kako je u konkretnom slučaju šteta nastala uslijed obavljanja registrirane djelatnosti 1. tuženika, neosnovan je prigovor nedostatka pasivne legitimacije 2. tuženika.

 

Visina štete pripadajuće tužiteljice također je pravilno utvrđena primjenom odredbi čl. 19. i čl. 1100. st. 1. ZOO-a, cijeneći kvalifikatorne kriterije za određivanje visine štete pripadajuće tužiteljici.

 

Naime, provedenim medicinskim vještačenjem objektivno je utvrđeno da je nakon nesreće tužiteljica trpila bolove jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg intenziteta tri dana, a manjeg intenziteta tri tjedna kumulativno, da je tužiteljica pretrpila primarni strah jačeg intenziteta (kratkotrajan), da je nakon toga za vrijeme daljnjeg liječenja trpila sekundarni strah u vidu zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja, srednjeg intenziteta u trajanju od dva dana, a manjeg intenziteta tijekom dva tjedna kumulativno, te da tužiteljici po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova pripada pravična novčana naknada u iznosu od 3.000,00 kn, a po kriteriju pretrpljenog straha u iznosu od 2.500,00 kn ukupno 5.500,00 kn.

 

Utvrđeno je i da je tužiteljici za vrijeme liječenja kod kuće trebala tuđa pomoć u smanjenom opsegu od dva sata dnevno kroz tjedan dana zbog preporučenog mirovanja, a za obavljanje teških kućanskih poslova, nabavku i pripremu hrane, s koje osnove je na temelju odredbi iz čl. 1095. st. 1. ZOO-a tužiteljici pravilno dosuđena imovinska šteta u iznosu od 210,00 kn, pri čemu su stranke učinile neprijepornim visinu cijene jednog neto sata za pružanje tuđe pomoći u iznosu od 500,00 kn.

 

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, odnosno na temelju odredbi iz čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 161. st. 3. ZPP-a obvezati 2. tuženika da solidarno sa 1. tuženikom nadoknadi tužiteljici parniči trošak prvostupanjskog postupka koji je pravilno utvrđen, osim u odnosu na zahtjev za naknadu troška za pristup na ročište za objavu odluke u visini od 431,25 kn sa PDV-om, budući da punomoćnik tužiteljice nije pristupio na to ročište. Tužiteljici je valjalo priznati i trošak sastava odštetnog zahtjeva koji je podnijela 2. tuženiku, a koji potpuni trošak prema Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj  142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) iznosi 750,00 kn i sastava podneska od 3. rujna 2018. kojim je odgovorila na navode iz odgovora na tužbu 2. tuženika prema Tbr. 8./1. Tarife u iznosu od 750,00 kn, PDV u iznosu od 375,00 kn, tako da potpuni daljnji trošak prvostupanjskog postupka iznosi 1.875,00 kn, od čega tužiteljici prema utvrđenom omjeru uspjeha u sporu od 87 % pripada 1.631,25 kn. Stoga trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku u prvostupanjskom postupku iznosi 6.869,52 kn, čemu valja pridodati u potpunosti trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 1.200,00 kn, tako da u konačnici tužiteljici pripada trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 8.069,52 kn.

 

Tužiteljica je u žalbenom postupku u odnosu na 2. tuženika a prema visini tužbenog zahtjeva od 6.210,00 kn uspjela za iznos od 5.710,00 kn, tj. u omjeru od 92 %, pa joj od potpunog troška sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn prema Tbr 10./1. Tarife i PDV u iznosu od 234,37 kn, ukupno 1.171,87 kn, pripada 92 % od tog iznosa ili 1.078,12 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbijen.

Prvotuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da u konačnici u istom nije uspio.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U preostalom dijelu (točka II. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 23. rujna 2019.