Broj: Rev 2323/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. K. iz K., OIB: …, zastupane po punomoćniku T. M., odvjetniku u M., protiv tuženika J. K. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnicima u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-315/13-5, od 1. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-41/12 od 10. prosinca 2012., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 50.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama obračunatima od 1. siječnja 2012. do isplate (točka I. izreke) uz naknadu parničnih troškova od 20.720,00 kn (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući prihvaćanje revizije i ukidanje te presude i presude prvostupanjskog suda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Neosnovano tuženik u reviziji upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana presuda, kao i presuda suda prvog stupnja, sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP). Pritom se ne može prihvatiti navod u reviziji da je drugostupanjski sud nepravilno ocijenio da je prigovor da se radi o simuliranom pravnom poslu po prvi put tek istaknut u žalbi, jer iz sadržaja navoda odgovora na tužbu te drugih navoda tuženika tijekom postupka ne proizlazi da bi tuženik istaknuo i obrazložio prigovor da se radi o simuliranom pravnom poslu. Stoga ovaj prigovor ne može biti razmatran niti u revizijskoj fazi postupka.

Protivno navodima revizije, prvostupanjski je sud dao iscrpne, logične i uvjerljive razloge iz kojih je moguće provjeriti osnovanost njegove prosudbe o razlozima prihvaćanja iskaza svjedoka B. K. kao i sadržaja Ugovora o darovanju nekretnina od 19. lipnja 2009. (dalje: Ugovor o darovanju). U tom smislu, revident neosnovano ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. ZPP, jer je drugostupanjski sud, prosuđujući ovaj žalbeni navod, pravilno ocijenio da je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu na temelju Ugovora o darovanju iznosa od 50.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja s pripadajućim zateznim kamatama.

Polazeći od utvrđenja proizašlih iz sadržaja Ugovora o darovanju, a koja tuženik nije tijekom postupka s uspio s uspjehom osporiti, nižestupanjski su sudovi zaključili da je između stranaka nastao obveznopravni odnos prema kojem je za tuženika proizašla obveza tužiteljici isplatiti utuženi iznos najkasnije do 31. studenoga 2011., a koju obvezu tuženik nije u roku ispunio, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

Što se pak tiče pogrešne primjene materijalnog prava, a koju revident vidi u činjenici da se obveza tuženika prema tužiteljici nije mogla nastati na temelju odredbe unesene u Ugovor o darovanju jer je to strogo formalan ugovor, reguliran odredbom čl. 479. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) treba reći da prema odredbi čl. 484. ZOO uglavkom o nametu može se obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži.

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 16. srpnja 2019.