Broj: Revt 98/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. P. S., OIB: ..., R., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom uredu P.-G. i dr. u R., protiv tuženika S. d.o.o., N. V., OIB: ..., Z. 2, zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4884/2014-2 od 20. rujna 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2536/12-13 od 28. ožujka 2014., u sjednici održanoj 23. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4884/2014-2 od 20. rujna 2016. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2536/12-13 od 28. ožujka 2014. u dijelu toč. I. izreke kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-3189/11 od 29. ožujka 2011. javnog bilježnika V. P. u R. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 642.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 1. svibnja 2008. do isplate, te iznos 14.083,50 kn na ime troškova ovršnog postupka, te u toč. III. izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 20.062,50 kn na ime parničnih troškova, dok je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju pripadajuću zateznu kamatu na iznos 642.000,00 kn za razdoblje od 9. travnja 2008. do 30. travnja 2008. ukidanjem u tom dijelu platnog naloga iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. broj Ovrv-3189/11 od 29. ožujka 2011., te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te je ujedno odbijen zahtjev tuženika da mu tužitelj isplati iznos 10.031,25 kn na ime troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda je jasna i razumljiva jer sadrži razloge o svim, za ovaj spor odlučnim činjenicama, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, što znači da ista nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju se u reviziji upire. U tom pravcu neosnovano tuženik u reviziji i dalje prigovara nižestupanjskim presudama i to:

 

- prvostupanjskoj presudi u kojoj je pozivom na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a taj sud ocijenio da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o postojanju dospijeća tužiteljeve tražbine (a koje po navodima tuženika da je bilo vezano uz naplatu troškova potraživanja prema H. N. d.o.o.), te obvezao tuženika na isplatu; smatrajući da su u tom pravcu izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pred prvostupanjskim sudom;

 

- drugostupanjskoj presudi, a kojom da je drugostupanjski sud propustio ove procesne nedostatke iz prvostupanjske presude sankcionirati potvrđujući je, a u čemu nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjenu i pred drugostupanjskim sudom.

 

Vezano uz ove revizijske navode tuženika treba reći slijedeće:

 

Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Kako tuženik u prigovoru na platni nalog te u daljnjem postupku nije osporio činjenicu da je tužitelj izveo radove u odnosu na koje potražuje isplatu utuženog iznosa sukladno ispostavljenom računu broj ... od 31. ožujka 2008., kao i visinu tog iznosa, već osporio dospijeće te tražbine, tvrdeći da je u tom pravcu postojao dogovor stranaka koji bi odgađao dospijeće te tražbine dok se tuženik ne naplati od H. N. d.o.o., to je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je u tom pravcu teret dokaza bio na tuženiku.

 

Ocjenjujući na te okolnosti izvedene dokaze: iskaze saslušanih zakonskih zastupnika obih stranaka i sagledavajući ih u kontekstu činjeničnog supstrata ovog predmeta, nižestupanjski sudovi su ocijenili da na temelju istih nije moguće utvrditi da bi između stranaka bio postignut sporazum o odgodi dospijeća tražbine tužitelja, a čemu je to tuženik prigovarao, a na kome je bio u tom pravcu teret dokaza, zbog čega su pravilno, a polazeći od odredbe čl. 221.a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenili da takva činjenica u postupku nije dokazana. U takvim okolnostima je i ovaj sud vezan takvim činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, zbog čega revizijski navodi tuženika, a kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti nižestupanjskih presuda u dijelu kojim je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrđeno relevantno činjenično stanje, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

 

- da za obavljene radove iskopa, utovara i odvoza materijala na gradilištu sportska dvorana Z. tužitelj od tuženika potražuje iznos 642.000,00 kn, sve prema računu broj ... od 31. ožujka 2008., a u kojem

 

- da nije određen rok za ispunjenje te novčane obveze tuženika kao dužnika,

 

pravilno je pobijanom presudom, a primjenom tada važeće odredbe čl. 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) naloženo tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos, pri čemu je kao dan dospijeća te tražbine određen 30. travnja 2008., zbog čega tužitelja pripada potraživati i zateznu kamatu na taj iznos od 1. svibnja 2008. nadalje. Naime, tom odredbom propisano je da ako trgovačkim ugovorom ili ugovorom između trgovaca i osoba javnog prava nije predviđen rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove ispuniti tu obvezu u roku od 30 dana.

 

Kako  su stranke bile u poslovnom odnosu o kojem govori odredba čl. 174. st. 1. ZOO-a, time da ugovorom sklopljenim između njih nisu odredili rok za dospijeće novčane obveze tuženika iskazane u računu ispostavljenom 31. ožujka 2008., to je u smislu citirane odredbe tuženik bio dužan obvezu ispuniti u roku od 30 dana, tj. zaključno sa 30. travnja 2008., a kako on to nije učinio, to je pravilno pobijanom presudom tuženiku naloženo isplatiti taj iznos sa zateznom kamatom od 1. svibnja 2008. do isplate.

 

Potpuno je nejasno pozivanje tuženika u reviziji na odredbu st. 2. i 3. čl. 174. ZOO-a, a koja govori o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovoren duži rok za ispunjenje novčane obveze, a kod činjenice da ugovorom sklopljenim između stranaka bilo kakav rok dospijeća novčane tražbine tužitelja nije bio ugovoren. U svakom slučaju pozivati se na odredbu iz st. 2. i 3. čl. 174. ZOO-a bi, a pod uvjetom da je bio ugovoren duži rok za ispunjenje novčane obveze od onog iz stavka 1. tog članka, jedino imao razloga se pozivati tužitelj, a svakako ne tuženik.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 23. srpnja 2019.