Broj: Gž-861/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. K., OIB: …, iz Z., …, koju zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u Z., protiv tuženog A. o. d.d., OIB: …, Z., …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2103/2015 od 11. veljače 2019., 26. srpnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2103/2015 od 11. veljače 2019.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 7.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbenog zahtjeva do isplate i iznosa od 500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do konačne isplate, dok je u dijelu pod točkom II. izreke naloženo tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 8.625,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2019. do isplate.

              Protiv navedene presude žali se tužiteljica pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 12/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

              Žalba tužiteljice nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.000,00 kuna na ime naknade štete i to 7.500,00 kuna na ime naknade neimovinske štete i 500,00 kuna na ime naknade imovinske štete u vezi s prometnom nezgodom od 5. studenoga 2013.

              S obzirom na vrijednost predmeta spora (8.000,00 kuna) radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 460. ZPP-a, a odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a propisano je da se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iz čega proizlazi da presudu kojom završava spor u postupcima male vrijednosti nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Iz spisa predmeta i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je prednica tužiteljice A. Ž. 4. travnja 2014. podnijela tužbu radi naknade štete koju da je pretrpjela 5. studenog 2013. kao pješakinja kada ju je udario automobil osiguranika tuženika i to vozeći unatrag, da je postupak nakon smrti A. Ž. preuzela njena nasljednica-sada tužiteljica, da se vozilo kretalo brzinom od 5 do 10 km/sat, da je osiguranik tuženika mogao uočiti tužiteljicu ako se ona kretala u istom smjeru kao i vozilo, ali da je nije mogao uočiti ako je tužiteljica izašla na kolnik između parkiranih automobila, da u predmetnoj nezgodi tužiteljica nije pretrpjela nikakve ozljede, odnosno da nalazi neurologa i internista ne pokazuju nikakve traume te da je u prekršajnom postupku osiguranik tuženika oslobođen krivnje.

              Na tako utvrđeno činjenično stanje, u čiju ocjenu i pravilnost ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ulaziti jer se radi o sporu male vrijednosti, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica, na kojoj je teret dokazivanja, nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva.

              Takav stav prvostupanjskog suda je pogrešan, ali presudu je trebalo potvrditi iz drugih razloga, a sve kako slijedi.

              Odredbom članka 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) propisano je da se za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a odredbom članka 1064. ZOO-a propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

              Odredbama članka 1067. ZOO-a propisano je, među ostalim, da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

              Iako ZOO izričito ne određuje što se smatra opasnom stvari, očito je da pod tim pojmom Zakon razumije motorno vozilo u pogonu. Naime, odredbe o odgovornosti za štete izazvane motornim vozilom u pogonu (članak 1068. do 1072. ZOO-a) svrstane su u odsjek 4. koji nosi naziv Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

              Zanemarujući prethodno citirane zakonske odredbe, prvostupanjski sud je smatrao da je na tužiteljici teret dokazivanja u ovom konkretnom slučaju, a da ista nije uspjela dokazati istinitost navoda iz tužbe.

              Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, u slučaju štete nastale u vezi s opasnom stvari, uzročnost se predmnijeva, pa je na oštećeniku samo teret dokazivanja da je stvar sudjelovala u štetnom događaju, a što je u konkretnom slučaju nesporno.

              U tom trenutku teret dokazivanja prelazi na vlasnika opasne stvari koji, da bi se oslobodio odgovornosti, mora dokazati da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

              U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je tužiteljica izašla na kolnik između parkiranih automobila i da je osiguranik tuženika nije mogao uočiti, odnosno da nije mogao izbjeći predmetnu nezgodu.

              Međutim, kako je već naprijed navedeno, prvostupanjsku presudu trebalo je potvrditi iz drugih razloga.

              Jedna od osnovnih pretpostavki za naknadu štete je i nastanak (postojanje) štete. Do štete može doći povredom imovinskih interesa oštećenika, ali i povredom nekih pravno priznatih interesa koji u prirodi nisu opredmećeni kao stvar ili drugo materijalno dobro. Osoba kojoj se ta šteta dogodila, istu ne osjeća izravno na svojoj imovini, već kao fizičke ili duševne boli.

              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužiteljica u predmetnoj nezgodi nije pretrpjela nikakve ozljede, odnosno da joj predmetnom nezgodom nije povrijeđeno pravo na tjelesno i duševno zdravlje, a prvostupanjski sud nije utvrdio niti da bi joj nastala šteta u smislu potrebe za tuđom njegom i pomoći.

              U situaciji kada nedostaje osnovna pretpostavka za naknadu štete, a to je uopće postojanje štete, tužbeni zahtjev za naknadom iste je neosnovan.

              Prvostupanjski sud je donio pravilnu i zakonitu odluku o troškovima postupka, sukladno odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

              Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Split, 26. srpnja 2019.