Broj: Gž-938/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja V. I. K. d.o.o. iz S., OIB: …, protiv tuženika: 1. R. M. iz S., zastupanog po punomoćnici N. L., odvjetnici u S., 2. Ž. M. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. F. Ž., odvjetniku u S., 3. B. M. iz S., OIB: …, 4. I. M. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. F., odvjetniku u S., 5. O. M. S. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku J. C., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-1846/18 od 18. siječnja 2019., dana 21. kolovoza 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1846/18 od 18. siječnja 2019.:

 

a)      preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 34.316,45 kn do iznosa od 37.007,93 kn (za iznos od 2.691,48 kn) te glede odluke o trošku i sudi:

"I. Nalaže se tuženicima pod 1., 2., 4. i 5. isplatiti tužitelju u roku od 8 dana svatko po 672,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2017. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tuženicima pod 1., 2., 4. i 5. u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 225,00 kn na ime troškova postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1., 2., 4. i 5. za naknadom troška postupka, kao i zahtjev tuženika pod 4. za naknadom troška sastava odgovora na žalbu."

 

b) ukida u pobijanom dijelu točke  I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj potraživao od tuženika pod 1., 2., 4. i 5. isplatu preko iznosa od 2.691,48 kn do iznosa od 37.007,93 kn (iznos od 34.316,45 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj potraživao od tuženika da mu isplate iznos od 37.007,93 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknade troškove postupka (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku pod 1. trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn, tuženiku pod 2. iznos od 625,00 kn, tuženiku pod 4. iznos od 500,00 kn te tuženiku pod 5. iznos od 500,00 kn.

 

Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 3.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

 

Tuženik pod 4. je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud pronalazi ostvarenje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, smatrajući u bitnom da tužitelj, koji je povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 3., nakon čega je tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen u visini prema preostalim suvlasnicima, nije predložio izvođenje drugih dokaza na temelju kojih bi se na nesumnjiv način mogla utvrditi stvarna visina dugovanja tuženika za sporno razdoblje i stvarnih korisnika usluga.

 

Ovakav pravni pristup suda prvog stupnja ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.  

 

Iz stanja spisa u bitnom proizlazi slijedeće:

- da je predmet postupka, prije donošenja rješenja o razdvajanju postupka, bio zahtjev tužitelja kao trgovačkog društva koje obavlja djelatnost opskrbe pitkom vodom, spram 55 tuženika, kao suvlasnika stambene zgrade u S., za isplatu ukupnog iznosa od 37.007,93 kn s pripadajućim kamatama na ime naknade za potrošenu vodu, koji je tužitelj zatražio od 55 tuženika na jednake dijelove;

-da je sud prvog stupnja donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na tuženike u ovom parničnom postupku, nakon kojega tužitelj nije uredio tužbeni zahtjev, iz čega proizlazi kako egzistira prvotno postavljeni tužbeni zahtjev;

- da su tuženici pod 1., 2., 4. i 5. tijekom postupka naveli da su podmirili svoj dio obveze u utuženom razdoblju na način da su dugovanje podmirili tada ovlaštenom predstavniku predmetne stambene zgrade M. P. koji je prikupljena sredstva, bez znanja ostalih suvlasnika, prestao uplaćivati tužitelju, dok je tuženik pod 3. naveo da je stan prodao u listopadu 2005. (nakon čega je tužitelj povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 3.);

- da su tuženici naveli da je protiv M. P. podnesena kaznena prijava;;

- da iz navoda stranaka nije sporno da su računi za predmetnu stambenu zgradu izdani skupno uz naznaku adrese i imena predstavnika stanara (P.).

 

Odmah uvodno je za istaknuti kako je sud prvog stupnja zauzimanjem pogrešnog pravnog pristupa glede visine tužbenog zahtjeva, prilikom donošenja pobijane presude ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je nerazumljiva te proturječi sama sebi i razlozima presude.

 

Naime, iz postavljenog tužbenog zahtjeva (listovi 5-7 spisa) proizlazi kako je tužitelj zahtijevao od 55 tuženika na jednake dijelove isplatu ukupnog iznosa od 37.007,93 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Tuženici navedenu činjenicu nisu osporili, iz čega proizlazi da je tužitelj od svakog suvlasnika zahtijevao isplatu iznosa od 672,87 kn.

 

Obzirom da je sud prvog stupnja rješenjem broj P-307/17 od 28. ožujka 2018., razdvojio postupak u odnosu na tuženike u ovoj pravnoj stvari, to se tužbeni zahtjev nakon razdvajanja postupka, u konkretnom slučaju odnosi na zahtjev tužitelja spram tuženika 1., 2., 4. i 5. na isplatu ukupnog iznosa od 2.691,48 kn na jednake dijelove (dakle, od svakog suvlasnika isplatu iznosa od 672,87 kn).

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zauzeo je pogrešan pravni pristup kada je smatrao da se tužbeni zahtjev, i nakon donošenja rješenja o razdvajanju postupka, odnosi na isplatu ukupnog iznosa od 37.007,93 kn.

 

Stoga je valjalo, uslijed ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke I. izreke, i to preko iznosa od 2.691,48 kn do iznosa od 37.007,93 kn (za iznos od 34.316,45 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno riješiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja. 

 

Dakle, predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja, kao trgovačkog društva koje obavlja komunalnu djelatnost opskrbe pitkom vodom, spram tuženika pod 1., 2., 4. i 5., kao suvlasnika stambene zgrade u S., za isplatom ukupnog iznosa od 2.691,48 kn na jednake dijelove na ime isporučene vode, za vremensko razdoblje u mjesecu prosincu 2015., te od veljače 2016. do srpnja 2016.

 

Tužitelj u tužbi navodi kako tuženici nisu postigli sporazum o načinu plaćanja predmetne usluge, te da o eventualnom sporazumu nisu izvijestili tužitelja, te je zatražio isplatu pozivom na odredbu članka 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO), kojom je regulirano pitanje djeljive obveze.

 

Odredbom članka 11. stavka 2. Odluke o vodoopskrbi Grada S. (Službeni glasnik Grada S. broj 6/00) propisano je da ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Prema stavku 2. istog članka ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu stavka 1. ovog cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

 

U konkretnom slučaju, nije sporno da su tuženici vlasnici svaki svog stana kao posebnog dijela navedene zgrade, pa se njihova obveza prema davatelju komunalnih usluga u vezi troškova nastalim uporabom posebnog dijela nekretnine ravna po odredbama članka 84. ZV-a u suglasju s odredbom čl. 41. ZOO-a.

 

Naime, temeljem članka 84. stavka 1. ZV-a suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine održava taj dio o svom trošku te snosi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom tog dijela, ako nije što drugo zakonom određeno. Stavkom 2. toga članka kada dužnik obveze na povremena davanja za komunalne usluge u svezi s uporabom nekog posebnog dijela nekretnine, nije neka druga osoba, suvlasnik na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo tog posebnog dijela nekretnine duguje te naknade dobavljačima, odnosno davateljima usluge.

 

Nadalje, temeljem članka 7. stavka 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

Osnovano tužitelj u žalbi ističe da se, kod činjenice da tuženici nisu podmirili svoja dugovanja prema tužitelju, te spisu ne prileži dokaz o postignutom sporazumu o plaćanju usluga vodoopskrbe, obračun vrši u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste tu uslugu.

 

Dakle, teret dokaza u tom dijelu je na tuženicima, slijedom čega je sud prvog stupnja zauzeo pogrešan pravni pristup smatrajući da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi stvarna visina dugovanja tuženika za sporno razdoblje i stvarnih korisnika usluga, a obzirom da je isti povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 3., nakon čega je tužbeni zahtjev i dalje ostao neizmijenjen u visini prema ostalim suvlasnicima.

 

Sukladno članku 11. stavku 1. i 2. Odluke o vodoopskrbi Grada Splita i pozivom na čl. 20. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, dalje ZKG), kod nesporne činjenice da tuženici nisu podmirili svoja dugovanja prema tužitelju te spisu ne prileži dokaz o postignutom sporazumu o plaćanju usluga vodoopskrbe, obračun se vrši u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste tu uslugu. 

 

Teleološkim tumačenjem odredbe članka 11. Odluke, a kad je u pitanju zajednički račun s više korisnika, te ne postoji njihov međusobni sporazum iz stavka 1. članka 11. Odluke, dug se dijeli među njima na jednake dijelove i svaki odgovara za svoj dio duga, kako to propisuje odredba članka 41. stavka 2. ZOO-a.

 

Obveza tuženika proizlazi iz priloženih računa tužitelja o neplaćenim računima za potrošak vode.

 

Tijekom postupka tuženici pod 1., 2., 4. i 5. nisu osporili ni osnov ni visinu potraživanja tužitelja, već su naveli kako su svoje dugovanje podmirili uplatama predstavniku stanara M. P., te kao dokaz podmirenja obveze priložili dokumentaciju, odnosno interne uplatnice izdane od strane predstavnika stanara P., odnosno osobe koja se navodi u izvodu otvorenih stavaka za kupce i u priloženim računima.

 

Naime, računi koji se odnose na utuženo razdoblje i priloženi su u spis naslovljeni su na stambenu zgradu …, S. s naznakom prezimena stanara P.

 

Iz navedenih internih uplata može se eventualno utvrditi da je predstavnik stanara  P. preuzeo obvezu ispunjenja ugovorne obveze, odnosno predmetnog dugovanja tužitelju. No, iz navedenih internih uplatnica ne proizlazi da su tuženici ispunili svoju obvezu prema tužitelju.

 

Štoviše, iz navoda stranaka nesporno proizlazi da je predstavnik stanara M. P. imao ovlasti za podmirenje dugovanja po osnovi potrošnje vode u ime i za račun tuženika kao suvlasnika te da je isti prikupljao novac za potrošenu vodu u predmetnoj stambenoj zgradi.

 

Člankom 103. stavkom 1. ZOO-a propisano je da se ispunjenje preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku. Stavkom 2. propisano je da on odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

 

I ono što je relevantno za konkretan slučaj, stavkom 3. citiranog članka propisano je da isti ne preuzima dug, niti pristupa dugu, te vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

 

Dakle, pored nesporne činjenica da predmetno potraživanje tužitelja nije podmireno, da iz stanja spisa ne proizlazi da je predstavnik stanara preuzeo dug, to je jasno da u takvim okolnostima tuženici snose rizik eventualnog ne ispunjenja obveze od strane trećeg.

 

Pravilno tužitelj navodi kako interne uplatnice u navedenim okolnostima mogu biti relevantne u eventualnom postupku ovdje tuženika spram treće osobe, odnosno M. P.

 

Navedeno, ne mijenja činjenicu da tuženici kao suvlasnici predmetne stambene zgrade imaju obveza prema davatelju komunalnih usluga u vezi troškova nastalim uporabom posebnog dijela nekretnine ravna po odredbama članka 84. ZV-a.

 

Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj potraživanje temelji na izdanim računima:

-          broj 1511062980 od 29. prosinca 2015., sa datumom dospijeća 28. siječnja 2016., u iznosu od 4.790,10 kn;

-          broj 1610151068 od 25. veljače 2016., sa datumom dospijeća 26. ožujka 2016., u iznosu od 5.531,64 kn;

-          broj 1610253334 od 30. ožujka 2016., sa datumom dospijeća 29. travnja 2016., u iznosu od 4.987,37 kn;

-          broj 1610327140 od 25. travnja 2016., sa datumom dospijeća 25. svibnja 2016., u iznosu od 4.720,48 kn;

-          broj 1610437394 od 31. svibnja 2016., sa datumom dospijeća 30.lipnja 2016., u iznosu od 5.558,66 kn;

-          broj 1610527853 od 29. lipnja 2016., sa datumom dospijeća 29. srpnja 2016., u iznosu od 5.817,28 kn;

-          broj 1610625008 od 29. srpnja 2016., sa datumom dospijeća 28. kolovoza 2016., u iznosu od 5.602,40 kn;

odnosno sveukupno iznos od 37.007,93 kn.

 

Iz tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj potražuje kamatu na navedeni iznos tekuću od dana podnošenja tužbe, iako mu pripada kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate.   

 

Kako je to naprijed navedeno, obveza plaćanja potroška vode je djeljiva obveza.

 

Tužitelj u tužbi navodi kako predmetna zgrada ima 55 suvlasnika, a tuženici navedenu činjenicu nisu osporili, iz čega proizlazi da je 55 suvlasnika dužno platiti iznos od 37.007,93 kn, odnosno svaki suvlasnik iznos od 672,87 kn.

 

Ovdje je za istaknuti kako bi tužitelju pripadala zakonska zatezna kamata na navedeni iznos od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka, međutim, obzirom da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. ZPP-a), a tužitelj je tražio kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe (tražio je manje), valjalo mu je istu i dosuditi.

 

Stoga je valjalo uvažiti žalbu tužitelja i temeljem odredbe članka 369. st. 1. ZPP-a, djelomično ukinuti prvostupanjsku presudu, a temeljem odredbe članka 373. st. 3. ZPP-a, istu djelomično preinačiti.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o trošku.

 

Tuženicima ne pripada trošak parničnog postupka obzirom da isti nisu uspjeli u postupku. Jednako tako, tuženiku pod 4. ne pripada trošak sastava odgovora na žalbu obzirom da isti nije ni bio potreban za vođenje ovog žalbenog postupka.

Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom žalbenom postupku, te koji nije bio zastupan po odvjetniku kao svom punomoćniku, pripada trošak sudske pristojbe tužbe i sudske pristojbe na žalbu, odnosno iznos od 100,00 kn na ime sudske pristojbe tužbe te iznos od 125,00 kn na ime sudske pristojbe na žalbu, sve temeljem Tbr. 1. i 3. Tarife sudskih pristojbi prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.).

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 21. kolovoza 2019.