Broj: Gž-953/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. A. D. iz Z., OIB: …, 2. E. B. iz L., BIH, OIB: …, zastupanih po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu – Građansko upravni odjel, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2468/17-12 od 1. ožujka 2019., dana 21. kolovoza 2019.,  

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2468/17-12 od 1. ožujka 2019.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici pod 1. iznos od 5.000,00 kn i tužiteljici pod 2. iznos od 5.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiteljicama nadoknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. 

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženica, pobijajući istu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga iz odredbe članka 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu presudu preinačiti.

 

Tužiteljice pod 1. i pod 2. (dalje: tužiteljice) su u odgovoru na žalbu osporile žalbene navode.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljica spram tuženice za isplatom iznosa od po 5.000,00 kn svakoj tužiteljici, na ime deset mjesečnih stipendija za akademsku godinu 2012./2013., temeljem Ugovora o stipendiranju zaključenih 8. studenog 2013., koji da su raskinuti jednostranom Odlukom o poništenju odluke o dodjeli stipendija, Klasa: 016-04/13-04/01, Urbroj: 537-02-03-14-06.

 

Sud prvog stupnja je, pošavši od utvrđenja da su stranke zaključile Ugovor o stipendiranju, prema kojima je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljima iznos od 5.000,00 kn svakom do kraja 2013., da niti jednom odredbom tih ugovora nije ugovorena mogućnost i uvjeti pod kojima bi se isti mogli jednostrano raskinuti, da je tuženica Odluku o poništenju Odluke o dodjeli stipendija kao i Izjave o jednostranom raskidu Ugovora o stipendiranju za tužiteljice donijela tek u 2014. (nakon dospijeća obveze iz ugovora o stipendiranju), prihvatio tužbeni zahtjev, s obrazloženjem da predmetni Ugovori o stipendiranju nisu prestali, tj.da tuženikov jednostrani raskid nema pravni učinak, sukladno odredbi članka 369. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO).  

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

Ovaj sud utvrđuje kako tijekom prvostupanjskog postupka nisu ostvarene povrede odredbi parničnog postupka iz odredbi članka 354. st. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj sud u postupku u sporovima male vrijednosti pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a).

 

Neosnovano tuženica u žalbi ponavlja navode koje je isticala i tijekom postupka,  da je Odluka o dodjeli stipendija donesena u formi općeg akta, radi čega ne mora sadržavati obrazloženje, te da je radi toga istu bilo moguće poništiti samo u cijelosti, a ne djelomično, na temelju Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., dalje: ZUP), kao i navode da je zbog navedenog i Odluka o poništenju Odluke o dodjeli stipendija bila donesena u formi općeg akta i nije morala biti obrazložena, a da su time raskinuti svi ugovori o stipendiranju.

 

To stoga što u Ugovorima o stipendiranju nije ugovorena mogućnost i uvjeti pod kojima bi se takvi ugovori mogli jednostrano raskinuti, pa se isti  jednostrano mogu raskinuti samo na načine propisane odredbama ZOO-a, odnosno u slučaju kad druga strana ne ispuni svoju obvezu (čl. 360. ZOO-a) i u slučaju promijenjenih okolnosti (čl. 369. ZOO-a).

 

Samim tim što je donesena Odluka o poništenju Odluke o dodjeli stipendija od 16. siječnja 2014. godine, tuženica nije bila ovlaštena jednostrano raskinuti ugovore, već je mogla sukladno odredbi čl. 369. ZOO-a zahtijevati da se ugovori o stipendijama izmijene ili raskinu, s tim da bi o tome sud trebao donijeti konstitutivnu odluku.

 

Napominje se da je uvjete natječaja propisala tuženica, da je provedbu natječaja izvršila tuženica, kao i da je ugovore sačinila tuženica, a ako je i bilo materijalnih i postupovnih propusta u dodjeli stipendija, riječ je o okolnostima koje su se pojavile na strani tuženice i za iste je sama odgovorna, te one ne mogu ići na štetu tužitelja, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

S obzirom da Ugovori o stipendiranju za sve tužitelje nisu prestali na načine propisane ZOO-om, a niti su sukladno navedenom propisu izmijenjeni, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženica dužna ispuniti svoju Ugovorima preuzetu obvezu i to sukladno načelu pacta sunt servanda sadržanom u odredbi članka 9. ZOO-a.

 

Odluka o zateznim kamatama pravilno je utemeljena na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

Nadalje, odluka o parničnim troškovima je pravilna i zakonita.

 

Slijedom svega navedenog, obzirom da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, a materijalno pravo pravilno je primijenjeno, valjalo je, temeljem odredbe članka 368. st.1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi  pobijanu presudu.

 

Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu obzirom da isti nije ni bio nužan za vođenje ovog žalbenog postupka.

 

U Splitu 21. kolovoza 2019.