Broj: Gž-1371/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja K. C. iz Č., OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-575/14-47 od 17. siječnja 2018., dana 21. kolovoza 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-575/14-47 od 17. siječnja 2018.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženice potražuje isplatu iznosa od 65.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja zahtjeva Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, odnosno od 19. srpnja 2013. do isplate;

 

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan preko iznosa od 65.000,00 kn do iznosa od 75.000,00 kn (za iznos od 10.000,00 kn) te u točki II. izreke i sudi:

 

"I. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja zahtjeva Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu dana 19. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku iznos od 2.762,65 na ime troškova parničnog postupka."

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženice potraživao isplatu iznosa od 75.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadom troška parničnog postupka (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 8.500,00 kn.

 

Protiv navedene presude pravodobno se žali tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP), predlažući ovom pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti.

 

Tuženica nije odgovorila na žalbu.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na tjelesno i duševno zdravlje te povredu dostojanstva tijekom izdržavanja kazne zatvora, za vremensko razdoblje od 17. ožujka 2009. do 31. listopada 2014., u kojemu je tužitelj boravio u Zatvoru u Osijeku (od 17. ožujka 2009. do 22. rujna 2010.), Zatvoru u Zagrebu, Odjel za dijagnostiku (od 23. rujna 2010. do 21. prosinca 2010.), te u Kaznionici u Lepoglavi (od 21. prosinca 2010. do 29. svibnja 2014.).

 

Sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka odbio tužbeni zahtjev tužitelja, s obrazloženjem da je, glede uvjeta smještaja u Zatvoru u Osijeku, tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, ali kako se radi o potraživanja tužitelja koji se jednim dijelom odnosi na vremensko razdoblje do 19. srpnja 2010., i to od 17. ožujka 2009. do 19. srpnja 2010., to je smatrao da je isto zastarjelo jer je zahtjev za mirno rješavanje spora podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu dana 19. srpnja 2013., dakle tužba da je podnesena nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka.

 

Glede potraživanja tužitelja koji se odnosi na uvjete smještaja u Zatvoru u Osijeku, a u vremenskom razdoblju od 20. srpnja 2010. do 22. rujna 2010., sud prvog stupnja smatrao je da tužitelju uslijed smještaja i života u navedenom zatvoru ne bi bilo povrijeđeno pravo osobnosti u takvoj mjeri koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade, pogotovo s obzirom na kratkoću navedenog razdoblja.

 

Nadalje, glede vremenskog razdoblja u kojem je tužitelj izdržavao kaznu u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku), sud prvog stupnja je smatrao kako, bez obzira na utvrđenu prenapučenost, a posebno imajući u vidu kratkoću vremena koje je tu proveo, tužitelju uslijed uvjeta smještaja i života u navedenom Odjelu ne bi bilo povrijeđeno pravo osobnosti u vidu prava na dostojanstvo i prava na tjelesno i duševno zdravlje u takvoj mjeri koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade.

 

U odnosu na izdržavanje kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava, da je utvrđeno kako je tužitelj u razdoblju boravka u navedenoj Kaznionici bio smješten u sobama manje površine i volumena od onih propisanih odredbom članka 74. st. 3. Zakon o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj: 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13. - dalje: ZIKZ), a što da proizlazi iz iskaza tužitelja, iskaza svjedoka Z. M. te iz pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj IK-I-569/13-4 od 21.kolovoza 2013. Međutim, da je navedeni nedostatak u vidu smanjene površine i volumena spavaonica nadoknađen kroz ublaženi dnevni ritam, i to na način da su zatvorenici mogli boraviti izvan sobe u razdoblju od 07:00 sati do 19:00 sati, da je istima bio povećan broj kontakata s vanjskim svijetom putem telefona, posjeta i izlazaka, kao i broj slobodnih aktivnosti (bavljenje nogometom, boćanjem, košarkom, trčanjem, teretana i stolni tenis na otvorenom). Jednako tako, da je tužitelj bio jedno vrijeme i radno angažiran, pratio je TV program i dnevni tisak, te je povremeno sudjelovao i u sportskim aktivnostima.

 

Slijedom naprijed navedenog, sud prvog stupnja smatrao je, a imajući u vidu odredbe članka 23. st. 1., članka 25. st. 1. i članka 30. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14.; dalje: Ustav), odredbu članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 14/02., 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija) i odredbu članka 19. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO), da tužitelju uslijed uvjeta smještaja i života u Kaznionici u Lepoglavi nije povrijeđeno pravo osobnosti u vidu prava na dostojanstvo u takvoj mjeri koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade. Ovo stoga što tužitelj nije dokazao da bi se radilo o povredi njegovog dostojanstva u mjeri u kojoj bi ista povreda opravdano mogla izazvati duševnu bol takvog intenziteta i trajanja koja premašuje neizbježnu razinu trpljenja koju i inače prati lišenje slobode zbog izdržavanja kazne zatvora.   

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto dijelom pravilno primijenio materijalno pravo.

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da tuženica nije osigurala tužitelju primjeren smještaj u odnosu na veličinu sobe u kojoj je bio smještan za vrijeme boravka u Zatvoru u Osijeku, u kojem je boravio od 17. ožujka 2009. do 22. rujna 2010., u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku), u kojem je boravio od 23. rujna 2010. do 21. prosinca 2010., te u Kaznionici Lepoglava, u kojoj je boravio od 21. prosinca 2010. do 29. svibnja 2014.

 

Sporno je je li za dio potraživanja tužitelja koji se odnosi na vrijeme tužiteljevog boravka u Zatvoru u Osijeku, odnosno od 17. ožujka 2009. do 22. rujna 2010., nastupila zastara, kao i je li zbog činjenice što tuženica nije osigurala tužitelju adekvatan smještaj za vrijeme boravka u Zatvoru u Osijeku, Zatvoru u Zagrebu (Odjelu za dijagnostiku), Kaznionici Lepoglava te u Zatvoru u Varaždinu, povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na dostojanstvo u mjeri da bi to opravdavalo dosuđenje pravične novčane naknade.

 

Sud prvog stupnja smatrao je da je u zastari potraživanje tužitelja na ime naknade neimovinske štete zbog uvjeta smještaja u Zatvoru u Osijeku (u kojem je tužitelj boravio od 17. ožujka 2009. do 22. rujna 2010.).

 

Ovo stoga što se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan u odredbi članka 230. st. 1. ZOO-a, obzirom da je tužitelj zahtjev za mirno rješavanje spora podnio Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu 19. srpnja 2013., slijedom čega da je potraživanje tužitelja za razdoblje do 19. srpnja 2010. u zastari.

 

Nadalje, da bi u konkretnom slučaju bilo opravdano dosuditi naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tijekom izdržavanja kazne zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, potrebno je raspraviti činjenice:

 

a) je li površina ćelija/soba u kojima je tužitelj boravio bila ispod standarda od 3 m2, određenog Konvencijom;

 

b) je li tužitelj mogao redovito zadovoljavati svoje higijenske potrebe;

 

c) je li tužitelj mogao boraviti na svježem zraku i koristiti slobodno vrijeme (bilo na otvorenom ili u prostorijama samog zatvora),

 

te, uz sve naprijed navedeno, i utvrditi jesu li i koliko čimbenici pod b) i pod c) eventualno kompenzirali smještaj tužitelja u ćelijama s površinom manjom od 3m2 po osobi (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-181/2017 od 19. travnja 2018.).

 

Neosnovano tužitelj u žalbi opetovano ističe činjenice koje bi se odnosile na propust tuženice da osigura adekvatan smještaj tuženiku za vrijeme boravka u Zatvoru u Osijeku, Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku) i u Kaznionici u Lepoglavi.

 

U konkretnom slučaju nije sporno, kako je to naprijed navedeno, da za vrijeme boravka tužitelja u navedenim zatvorskim ustanovama prostorni uvjeti nisu udovoljavali standardima propisanim odredbom članka 74. st. 3. ZIKZ-a.

 

Međutim, prema stajalištu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda RH, čiju nužnost primjene i tužitelj u žalbi ističe, za ocjenu postojanja povrede prava osobnosti na dostojanstvo zatvorenika (u konkretnom slučaju tužitelja), odlučno je utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi.

 

Činjenica da tuženica nije osigurala smještajne uvjete kako to nalaže odredbe članka 74. st. 3. ZIKZ-a, sama po sebi nije dovoljna pretpostavka za dosuđenje te naknade, kako to pogrešno smatra tužitelj.

 

Nije sporno da zatvorenik u smislu odredbe članka 3. st. 1 ZIKZ-a uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom RH, međunarodnim ugovorima i tim Zakonom.

 

Odredba članka 23. Ustava RH određuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a članak 25. Ustava RH proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

 

Odredba čl.3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.

 

Nadalje, odredba članka 14. st. 1. ZIKZ-a  propisuje da svaki zatvorenik ima pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, a smještaj zatvorenika prema članku 74. st. 1 ZIKZ-a, treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama i prostorije u kojima borave zatvorenici. Prema stavku 3. iste odredbe, prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

 

Prema tome, država je dužna osigurati osobi lišenoj slobode uvjete koji su sukladni s poštivanjem njezinog ljudskog dostojanstva, tako da ju način i metoda izvršenja kazne zatvora ne podvrgava trpljenju takvog intenziteta koji premašuje neizbježnu razinu trpljenja inherentnu lišenju slobode i da, obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće osigurani.

 

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja su rezultat pravilne ocjene svih, a ne samo nekih od provedenih dokaza, kako to neosnovano smatra tužitelj, dnevni raspored tužitelja za vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku) bio je takav da mu je u vrijeme dnevnog odmora omogućen boravak u prostoriji za organizirano korištenje slobodnog vremena, te mu je bilo omogućeno korištenje knjižnice, čitanje dnevnog i tjednog tiska, praćenje radio i TV programa, kulturno-umjetničkih priredbi te mu je bilo omogućeno zadovoljavanje vjerskih potreba i dušebrižništvo dva puta mjesečno. Nadalje proizlazi da su zatvorenici mogli u šetnji biti 2 sata dnevno te da su u sobama imali stalno dostupnu toplu i hladnu vodu, kao i da im se za vrijeme slobodnih aktivnosti dozvoljavalo da igraju društvene igre, tj. šah, jamb i sl. Jednako tako, zdravstvena zaštita bila im je dostupna cijelo vrijeme, kao i pristup u zatvorsku trgovinu, a iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi se tužitelj žalio na bilo kakve probleme niti je tražio sudsku zaštitu za vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu. Upravo suprotno, sam tužitelj je iskazao da se ne može požaliti na postupanje pravosudnih policajaca te da u navedenom zatvoru nije imao problema sa zdravstvenom zaštitom.

 

Jednako tako, glede uvjeta u Kaznionici Lepoglava, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj zaista jest bio smješten u sobama manje površine i volumena od onih propisanih odredbom članka 74. st. 3. ZIKZ-a. Međutim, navedeni propust bio je nadoknađen kroz ublaženi dnevni ritam, na način da su zatvorenici mogli boraviti izvan sobe u razdoblju od 07:00 sati do 19:00 sati, istima je bio povećan broj kontakta s vanjskim svijetom putem telefona, posjeta i izlazaka, kao i broj slobodnih aktivnosti: bavljenje nogometom, boćanjem, košarkom, trčanjem, teretana i stolni tenis na otvorenom. Jednako tako, tužitelj je jedno vrijeme bio i radno angažiran, pratio je TV program i dnevni tisak, te je povremeno sudjelovao i u sportskim aktivnostima.   

 

Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete glede boravka u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku) i Kaznionici u Lepoglavi, jer i prema ocjeni ovoga suda konkretni uvjeti boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku) i u Kaznionici u Lepoglavi u utuženom razdoblju ne ukazuju da je tužitelj bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode, pa tužitelju niti ne pripada pravo na naknadu štete.

 

Uz to, za istaknuti je kako je, glede smještaja u navedenim zatvorskim ustanovama, boravak tužitelja u sobama neodgovarajuće veličine kompenziran ostalim čimbenicima glede ostalih uvjeta boravka, a koje su naprijed navedeni.

 

Međutim, glede zatvorskih uvjeta u Zatvoru u Osijeku, u kojem je tužitelj boravio od 17. ožujka 2009. do 22. rujna 2010., sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da je potraživanje zastarjelo. 

 

Trajno stanje koje je tužitelj trpio zbog smještaja u Zatvoru u Osijeku za njega je završilo nakon što je premješten u Zatvor u Zagrebu, Odjel za dijagnostiku, dakle 23. rujna 2010., te su tek tada za tužitelja postali konačno poznati opseg i visina štetnih posljedica zbog smještaja u Zatvoru u Osijeku.

 

Kako je zahtjev za mirno rješavanje spora podnesen 19. srpnja 2013., dakle prije isteka zastarnog roka od tri godine od saznanja za štetu, propisanog odredbom članka 230. st. 1. ZOO-a, to je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da je u zastari navedeni dio potraživanja tužitelja.

 

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u navedenom razdoblju tužitelj boravio u sobama manje površine i volumena od onih propisanih odredbom članka 74. st. 3. ZIKZ-a, koje su bile zaključane 23 sata, tuševi su se mogli koristiti jedan put tjedno, a posteljina je mijenjana jednom u dva tjedna.

 

Stoga nedostatak odgovarajućeg smještaja u odnosu na površinu i volumen sobe nije bio kompenziran ostalim čimbenicima (redovitim zadovoljavanjem higijenskih potreba, boravkom na svježem zraku i zadovoljavanjem higijenskih potreba), te tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u Osijeku.

 

Obzirom da je tužitelj u navedenom zatvoru boravio ukupno 555 dana, iz navedenog osnova tužitelju bi, prema stavu ovog drugostupanjskog suda,pripadala naknada u iznosu od 10.000,00 kn.

 

Slijedom navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 368. st. 1. ZPP-a, djelomično odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja, a pozivom na odredbu članka 373. toč. 3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužitelja te preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

U odnosu na žalbene navode o nužnosti  i vezanosti suda u ovom postupku na odluke Ustavnog suda RH i presude Europskog suda za ljudska prava za koje žalitelj ističe da predstavljaju izvor prava u Republici Hrvatskoj, valja reći kako je  sud  u građanskom parničnom postupku dužan  raspraviti sva činjenična i pravna pitanja u konkretnom postupku te nakon ocjene rezultata raspravljanja donijeti odluku o osnovanosti  tužiteljeve tvrdnje da mu pripada pravo na određenu pravnu zaštitu.

 

Slijedom navedenog, činjenični supstrat u ni jednom drugom predmetu  bez obzira da li se radi o presudi Ustavnog suda ili Europskog suda za ljudska prava, ne može biti obvezujući za sud u ovom konkretnom parničnom postupku.

             

Točno je da Konvencija te Protokoli broj 1, broj 4, broj 6 i broj 7 uz tu Konvenciju, koja je preuzeta u Republici Hrvatskoj Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predstavlja izvor prava u Republici Hrvatskoj, sukladno članku 141. Ustava, kao i da temeljne odrednice Konvencije obvezuju Republiku Hrvatsku.

 

Međutim, pretpostavka dosude određene pravične novčane naknade zbog neke od povreda obvezujućih odrednica Konvencije, pretpostavlja postojanje određene činjenične osnove iz koje proizlazi konkretna povreda prava zaštićena Konvencijom u svakom pojedinom slučaju. 

 

Obzirom na tužiteljevo pozivanje na odluke Europskog suda za ljudska prava  u vezi dosuđenih naknada štete radi neadekvatnih uvjeta smještaja u Kaznionici u Lepoglavi, valja tužitelja uputiti na odluku tog suda od 26. studenog 2009.g. u predmetu Dolenc protiv RH  (zahtjev br.25282/06), kojom je taj sud utvrdio da okolnost što je podnositelj zahtjeva dijelio ćeliju površine 9,12 m2 s još trojicom zatvorenika koja ćelija ne odgovara utvrđenju Europskog odbora za sprečavanje mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) o tome da su 4 m2 po zatvoreniku odgovarajuća i poželjna orijentacijska vrijednost kad je riječ o površini zatvorske ćelije, nije došlo do povrede članka 3. Konvencije, jer je ograničenost prostora u spavaonicama bila nadoknađena slobodom kretanja što ju je podnositelj zahtjeva uživao tijekom dana, s time da kod podnositelja nije utvrdio i neke druge otežavajuće okolnosti osim neadekvatne površine ćelije, pa stoga podnositelju nije dosudio nikakvu naknadu štete.

 

Kako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je, temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o trošku.

 

Odredbom članka 154. st. 2. ZPP-a propisano je da sud može, ako stranka djelomično uspije u parnici, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

 

Obzirom na dosuđeni iznos naknade štete od 10.000,00 kn, tužitelj je u sporu (u osnovu i visini) uspio sa približno 20 %, a tužena je u sporu uspjela sa približno 80 %.

 

Tako je tužitelju valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva za naknadu parničnog troška te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa ), za sastav zahtjeva za mirno rješavanje spora 250 bodova (Tbr. 28. u vezi sa Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za sastav tužbe od 18. veljače 2004. 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 9. siječnja 2015. 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 5. studenog 2015. 62.5 bodova (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), za zastupanje na ročištu od 11. ožujka 2016. 125 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu od 16. svibnja 2016. 125 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), za podnesak od 18. svibnja 2016. 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), za zastupanje na ročištu od 9. rujna 2016. 50 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu od 18. studenog 2016. 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 14. rujna 2017. 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 4. prosinca 2017. 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te za pristup na roćište za objavu presude od 17. siječnja 2018. 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) odnosno ukupno 1.487,5 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn (Tbr. 50 OT) i uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. OT) iznosi ukupno 18.593,75 kn. Ovome valja pribrojati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.593,00 kn.

 

Imajući na umu da je tužitelj u sporu uspio sa približno 20%, to bi mu, u skladu sa odredbom članka 154. st. 2. ZPP-a, pripadao trošak parničnog postupka u iznosu od 4.037,35.

 

Tužitelju nije priznat trošak ovog žalbenog postupka obzirom da isti nije ni zatražio.

 

Parnični trošak tuženika, koji je u sporu uspio sa približno 80%, iznosio bi 6.800,00 kn (80% od 8.500,00 kn), obzirom da ovaj sud prihvaća izračun suda prvog stupnja glede parničnog troška tuženika prema poduzetim parničnim radnjama.

 

Kad se parnični trošak tužitelja i tuženika prebiju, proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi iznos od 2.762,65 na ime parničnog troška postupka.

 

Glede pozivanja žalitelja na presudu Europskog suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., za navesti je slijedeće. 

 

Prema članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Prema testu razmjernosti koji se nužno ima provesti radi ocjene je li postupanjem tuženice u konkretnom parničnom postupku došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja (u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška) prije svega je za zaključiti da podmirenje troškova prema kojem bi tužitelj bio obvezan naknaditi troškove zastupanja države u državni proračun svakako predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva.

 

Nadalje, kod činjenice da bi obveza naknade parničnog troška tuženici proizlazila iz naprijed citirane odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, to ovaj drugostupanjski sud cijeni da je miješanje države u mirno uživanje vlasništva tužitelja u konkretnom slučaju zakonito.

 

Načelo iz odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokol br. 1. (tako i odluka Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske br.zahtjeva 28963/10) pa bi i država (čiji proračun nije neograničen i njime treba pažljivo gospodariti) trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica, slijedom čega potraživanje, a potom i obvezivanje na naknadu troškova tužitelja tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

 

Konačno, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola br.1., sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je ovdje pitanje naknade štete, glede kojega je ovaj sud zauzeo stajalište da je tuženica odgovorna za štetu nastalu tužitelju iz svih naprijed iznijetih razloga. Odgovornost tuženice je djelomično utvrđena pa se stoga ne može tvrditi da bi predmetna tužba tužitelja bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna. Ovdje tuženicu zastupa Državno odvjetništvo, i njegovi troškovi procjenjuju se na temelju Tarife, iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik.

 

Međutim, tijekom postupka tužitelj (na kojem je teret dokaza) nije dokazao da bi isti bio osoba slabijeg imovinskog stanja, odnosno da bi bio bez ikakvih primanja i sredstava za život, te da bi mu plaćanje iznosa od 2.762,65 na ime parničnog troška predstavljalo teret.

 

Ovdje je za istaknuti kako tužitelj nije ni zatražio oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, slijedom čega je za zaključiti da iznos troškova kojega bi tužitelj trebao naknaditi tuženici ne predstavlja nerazmjeran teret za njega, stoga plaćanje parničnog troška tuženiku ne bi predstavljalo povredu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 21. kolovoza 2019.