Broj: Rev 3108/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. A. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica N. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-327/18-2 od 9. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1170/16-70 od 15. prosinca 2017., u sjednici održanoj 4. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da su dana 1. siječnja 2009. tužiteljica S. A. iz S., ..., u svojstvu radnika i tuženik HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA, ..., Z., u svojstvu poslodavac sklopili ugovor o radu na neodređeno za obavljanje poslova realizatora koji će radnik obavljati na adresi poslodavca sa početkom rada 1. siječnja 2009. a koji opis posla obuhvaća adaptiranje, obradu i doradu gotovih emisija i priloga, realiziranje slanja i primanja priloga putem trasa, realizaciju izravnih TV prijenosa i priloga, obavljanje i drugih srodnih poslova prema potrebi posla, odnosno nalogu pretpostavljenog, na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, sa svim radničkim pravima koja pripadaju radniku temeljem Zakona o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika te drugim važećim pravnim izvorima kojim se uređuju prava radnika iz te djelatnosti, sa mjesečnom bruto plaćom u iznosu 5.748,02 kuna(slovima: pettisućasedamstočetrdesetosam kuna i dvije lipe) kao i dodatcima na plaću sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta te godišnjim odmorom u trajanju od 4 tjedna i otkaznim rokovima utvrđenim Zakonom o radu.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu iz točke I u roku od 8 dana, što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnične troškove te se odbija i alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da su dana 1. siječnja 2009. tužiteljica S. A. iz S., ..., u svojstvu radnika i tuženik HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA, ..., Z., u svojstvu poslodavac sklopili ugovor o radu na neodređeno za obavljanje poslova realizatora koji će radnik obavljati na adresi poslodavca, sukladno odredbama Pravilnika o radu i opisu poslova utvrđenih Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, sa svim radničkim pravima koja pripadaju radniku temeljem Zakona o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika te drugim važećim pravnim izvorima kojim se uređuju prava radnika iz te djelatnosti, sa osnovnom plaćom radnika koja se utvrđuje prema koeficijentu radnog mjesta koji iznosi K-3,80 kao i dodatcima na plaću sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta te godišnjim odmorom u trajanju od 4 tjedna i otkaznim rokovima utvrđenim Zakonom o radu.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu i iz prethodne točke u roku od 8 dana, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnične troškove."

 

II/Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu drugostupanjskog suda, podredno obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, odnosno drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljice tuženik je predložio istu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga, neosnovano tužiteljica ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Jednako tako, neosnovano tužiteljica sadržajem revizije ukazuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. st. 2. ZPP, a koju drugostupanjski sud nije sankcionirao, pa da je slijedom toga i pred drugostupanjskim sudom učinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Naime, i prema ocjeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud raspravio sva sporna pitanja na koja mu je ukazano rješenjem suda drugog stupnja poslovni broj Gž R-290/16-2 od 3. svibnja 2016. i da je slijedom toga neosnovan žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 377. st. 2. ZPP i kada je pritom naveo da su sve odlučne činjenice o kojima ovisi zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu pravilno utvrđene te da žalbenim navodima tužiteljica nije ukazala na one okolnosti koje bi bile od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane (prvostupanjske) presude.

 

Konačno, neosnovano tužiteljica sadržajem revizije ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP jer pobijane presude nisu donesene primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je 1. siječnja 2009. između stranaka sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova realizatora koje će radnik obavljati na adresi poslodavca s početkom rada 1. siječnja 2009. uz opis posla pobliže naveden u izreci prvostupanjske presude, na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno sa svim radničkim pravima koja pripadaju radniku temeljem Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika te drugim važećim pravnim izvorima sa mjesečnom bruto plaćom u iznosu 5.748,02 kn, kao i dodacima na plaću sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta te godišnjem odmoru u trajanju četiri tjedna i otkaznim rokovima utvrđenim Zakonom o radu, te zahtjev da tuženik tužiteljici izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu pobliže opisan u toč. I., a što će u protivnom zamijeniti presuda. Tužiteljica je istaknula i eventualno kumulirani zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP podneskom od 25. kolovoza 2017. (list 315 i 316 spisa).

 

U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužiteljica kontinuirano iz mjeseca u mjesec od 1. siječnja 2009. do 30. ožujka 2010. kod tuženika obavljala poslove realizatora satelitskog programa, po osnovi pisanih tipskih ugovora o narudžbi autorskog djela, kao i druge poslove prema nalozima nadređenih, da je svakodnevno dolazila na posao i koristila tuženikova sredstva za rad, da je imala svoje mjesto rada koje su koristili i drugi radnici, da je imala dozvolu ulaska i izlaska iz prostora tuženika, da tuženik za tužiteljicu kao vanjskog suradnika nije vodio evidenciju njezine prisutnosti na rad. Utvrđeno je i da su sporni ugovori sklapani radi realizacije precizno određenih projekata i emisija, sve u Satelitskom programu, s jasno definiranim obvezama koje se tužiteljica kao autor obvezala obaviti unutar jednog mjeseca, a za naknadu koja je u različitim iznosima ugovorena po svakom ugovoru, da je sklopljenim ugovorima tužiteljica ugovorila obavljati određene poslove za tuženika koji nisu bili izravno vezani za obavljanje trajne djelatnosti, sve i bez prava na godišnje odmore te bez prava na mirovinsko i invalidsko osiguranje po osnovi radnog odnosa.

 

Imajući na umu da su svi navedeni ugovori odgovarali volji stranaka, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da predmetni ugovori nemaju obilježja ugovora o radu u odnosu na okolnosti na koje upućuje odredba čl. 8. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR).

 

Takvo shvaćanje, osobito imajući na umu utvrđenu pravu volju stranaka, prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Prema odredbi čl. 8. st. 2. ZR, ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada  te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koje se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

 

U konkretnom slučaju pravilno su sudovi ocijenili da sklopljeni ugovori o narudžbi autorskog djela u stvari predstavljaju ugovore o djelu te da uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više mjeseci ne mogu smatrati ugovorom "za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koja se zasniva radni odnos" u smislu odredbe čl. 8. st. 2. ZR. Naime, da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ili djela) mogli smatrati ugovorom o radu trebale bi se ispuniti pretpostavke iz navedene odredbe čl. 8. st. 2. ZR, dakle mora biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovornog rada s ovlastima poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu (kakvo pravno shvaćanje je već prije izneseno u odlukama ovog suda broj Revr 409/13 od 17. prosinca 2013., Revr 648/13 od 9. rujna 2014., Revr 1466/16-2 od 17. siječnja 2018.), o čemu u konkretnom slučaju nije riječ.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova zajednička namjera ugovornih stranaka kod sklapanja navedenih ugovora (čl. 319. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa, već je riječ o ugovoru o djelu u smislu odredbi čl. 590. – 619. ZOO. Prema odredbi čl. 590. st. 1. ZOO ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. U tom smislu bitni sastojci ugovora o djelu su djelo i naknada. Kod ugovora o djelu (kojeg su stranke naručitelj izvođač) za razliku od ugovora o radu (kod kojeg su stranke poslodavac i radnik), između ostalog, postoji dužnost izvođača obaviti određeni posao (bitan je rezultat rada), a ne obavljati preuzeti posao, kao što je to slučaj kod ugovora o djelu (tako i ovaj sud u Revr 1466/16-2 od 17. siječnja 2018. te Revr 577/2018-2 od 11. prosinca 2018.).

 

Sukladno navedenom, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Kako je pravilno ocijenjeno da između parničnih stranaka nije bio sklopljen ugovor o radu, to nisu osnovani niti zahtjevi kojima se traži izdavanje potvrde o sklopljenom ugovoru o radu i isplata naknade plaće te niti eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice, a kako su to uostalom pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

 

Stoga, a jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393.  ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. rujna 2019.