Broj: Gž Ovr-457/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. L. E., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. H. i T. Z. iz V., protiv ovršenika: 1. A. B., S., OIB: …, 2. S. M., Z., OIB: …, 3. R. A., S., OIB: …, svi zastupani po punomoćnici A. P., odvjetnici iz B., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 167 Ovr-411/17-35 od 20. rujna 2018., dana 8. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba ovrhovoditelja te preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 167 Ovr-411/17-35 od 20. rujna 2018. i sudi:

 

"Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem P-903/15."

 

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odgođena je ovrha do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem P-903/15.

 

Protiv tog rješenja pravovremeno se žali ovrhovoditelj, pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.; dalje: OZ), predlažući ovom sudu pobijano rješenje preinačiti. 

 

Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

 

Iz stanja spisa proizlazi da su ovršenici dana 18. listopada 2017. podnijeli prijedlog za odgodu ovrhe, temeljem odredbe članka 6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17. – dalje: Zakon o ništetnosti), te da su uz prijedlog dostavili preslik tužbe koju su podnijeli radi utvrđenja ništavim Ugovora o davanju kredita broj računa 10.479.111 od 19. listopada 2011. te Isprave o zasnivanju založnog prava od 19. listopada 2011., sve ovjereno kod javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. pod brojem OV-9986/11 od 31. listopada 2011. zalogu te brisanja založnog prava na nekretnini, a koje isprave se odnose na ovršnu ispravu iz predmetnog ovršnog postupka te koji postupak se vodi pred Općinskim sudom u Varaždinu pod brojem P-903/2015.

 

Sud prvog stupnja je pobijanim rješenjem odgodio ovrhu u predmetnoj pravnoj stvari, pozivom na odredbu članka 6. st. 1. Zakona o ništetnosti. U obrazloženju se sud pozvao na pravno shvaćanje doneseno na zajedničkoj sjednici predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda od dana 15. lipnja 2018., na kojemu je prihvaćeno pravno stajalište da je u ovršnom postupku u kojem se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništavom ugovoru, za odlučivanje o prijedlogu za odgodu ovrhe, dovoljna  činjenica da je dužnik, kako ga definira članak 2. Zakona o ništetnosti, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti. 

 

Ispitujući pobijano rješenje, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a i člankom 21. st. 1. OZ-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, međutim nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Nije sporno da je glede pravnog pitanja treba li sud u ovršnom postupku u kojem se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništetnom ugovoru, utvrđivati je li ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljen u Republici Hrvatskoj i je li ovrhovoditelj "neovlašteni vjerovnik" ili je za odlučivanje o takvom prijedlogu dovoljna činjenica da je "dužnik" kako ga definira članak 2. toč. 1. Zakona o ništetnosti, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, upravo na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog dana 15. lipnja 2018., prihvaćeno pravno stajalište da je u ovršnom postupku u kojem se traži ostvarenje tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, prilikom odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe, do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništavom ugovoru, za odlučivanje o prijedlogu za odgodu ovrhe, dovoljna  činjenica da je dužnik, kako ga definira članak 2. Zakona o ništetnosti, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti. 

 

Međutim, Sud Europske unije u Luksemburgu je u predmetu broj C-630/17, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci – Stalna služba u Rabu, dana 14. veljače 2019. donio presudu koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU-a i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

 

U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci-Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU-a, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda društva R. S. S. –J. - W. na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona.

 

U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU-a zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge (presuda od 18. srpnja 2013., Citroën Belux, C-265/12, t. 35. i navedena sudska praksa).

 

Sud se proglasio nadležnim za razmatranje usklađenosti Zakona o ništetnosti od 14. srpnja 2017. sa slobodnim pružanjem usluga jer ugovor nastavlja proizvoditi učinke i nakon tog datuma.

Stoga zaključuje da, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, valja zaključiti da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici.

 

U hrvatskom pravnom poretku ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom istodobno je propisana odredbama Zakona o ništetnosti i odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16.; dalje: ZPK). Međutim, područje primjene tih dvaju zakona nije istovjetno.

 

Stoga, budući da se Zakonom o ništetnosti uspostavlja derogativno uređenje za određene financijske usluge s obzirom na okolnost ima li pružatelj sjedište u državi članici različitoj od one u kojoj se pruža usluga, Sud EU zaključuje da se do 30. rujna 2015. hrvatskim pravom provodila izravna diskriminacija prema vjerovnicima s poslovnim nastanom izvan Republike Hrvatske, a nakon toga je datuma ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih s neovlaštenim vjerovnikom proširena na ugovore s vjerovnicima s poslovnim nastanom u toj državi članici. Budući da je nakon tog datuma uređenje ništetnosti bilo jednako primjenjivo na sve neovlaštene vjerovnike, Zakon o ništetnosti ugovora, glede tog razdoblja, ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga.

 

Obzirom da su ograničavajući učinci navedenog Zakona o ništetnosti na slobodno kretanje kapitala tek neizbježna posljedica ograničenja nametnutog u pogledu pružanja usluga (presuda od 3. listopada 2006., Fidium Finanz, C-452/04, EU:C:2006:631, t. 48. i navedena sudska praksa), Sud EU nije razmatrao njegovu usklađenost s člankom 63. i sljedećima UFEU-a.

 

Pravni učinak citirane odluke u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su bez učinka odredbe Zakona o ništetnosti, odražava se i na ovršne postupke pokrenute na temelju ovršne isprave – solemniziranog ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima i založnog prava na nkeretninama upisanog na teret dužnika radi osiguranja predmetne ugovorne tražbine (u konkretnom slučaju na prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe temeljem odredbe članka 6. st. 1. Zakona o ništetnosti).

 

Jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud EU u Luksemburgu je doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima.

 

Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava, bez obzira na to koje razine i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije.

 

Za slučaj da Sud EU u Luksemburgu utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU.

 

Slijedom svega naprijed iznijetog, a obzirom da je Sud EU utvrdio kako odredbe Zakona o ništetnosti nisu u skladu sa člancima 56. i 63. UFFU, ovaj sud je prilikom odlučivanja o žalbi ovrhovoditelja dužan isključiti primjenu navedenog Zakona.

 

Ispitujući prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe prema odredbama OZ-a, ovaj sud utvrđuje kako isti nije osnovan.

 

Na prijedlog ovršenika sud može (dakle nije dužan) odgoditi ovrhu samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjene dvije pozitivne pretpostavke.

 

Prva pretpostavka je ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, a koja pretpostavka proizlazi iz odredbe članka 65. stavka 1. OZ-a.

 

Nadalje, druga pretpostavka je postojanje koje od taksativno određenih okolnosti kojima zakon pridaje značenje specifičnih razloga za odgodu (arg. članak 65. stavak 1. toč. 1-10. OZ-a). 

 

Naime, prilikom odlučivanja o odgodi ovrhe sud je dužan voditi računa o vrednovanju interesa svih subjekata involviranih u ovršnom postupku, vjerojatnost nastupanja, kvalitetu i kvantitetu štete koju bi uslijed (ne)odgode pretrpjeli, slijedom čega sud cijeni navode ovršenika da su podnijeli tužbu radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave temeljem koje je određena ovrha, čime bi bila ispunjena jedna od pretpostavki koje su uvjet za odgodu (članak 61. stavak 1. točka 4. OZ-a), dok u odnosu na vjerojatnost nastanka štete ili sprečavanja nasilja, ovršenik na te okolnosti nije priložio dokaz.

 

Slijedom, navedenog nisu kumulativno ispunjene obje pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavka 1. OZ-a.

 

Naime, kad se ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da bi provođenjem ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, težište ispitivanja treba usmjeriti u prvom redu na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja.

Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ovršenik u svom prijedlogu nije pružio niti jedan dokaz na okolnost da se ne bio u mogućnosti namiriti od ovrhovoditelja.

Dakle, kako su presudom Suda EU utvrđene diskriminirajućima odredbe Zakona o ništetnosti te obzirom da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke iz citirane odredbe OZ-a za odgodom ovrhe, jer ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odgodio ovrhu.

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 380. toč. 3. ZPP-a u vezi sa odredbom članka 21. st. 1. OZ-a, uvažiti žalbu ovrhovoditelja, preinačiti pobijano prvostupanjsko rješenje i odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 8. travnja 2019.