Broj: Gž-420/19-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu ovoga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici I. M., odvjetnici iz O. D. M. i P. iz R., protiv tuženika D. Š. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz O. U. D., R. & M. iz Z., radi isplate, utvrđenja ništetnosti i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 12. studenog 2018. poslovni broj P-889/2018, dana 10. travnja 2019.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tužitelja M. Z. d.d., Z., kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 12. studenog 2018. poslovni broj P-889/2018, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

          Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog radi određivanja privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja tako da sud naloži predaju u posjed bjanko zadužnice izdana 27. travnja 2017. koja je ovjerena kod javnog bilježnika B. J. pod brojem ovjere Ov-6303/17 dana 27. travnja 2017. i bjanko zadužnice izdane 27. travnja 2017. koja je ovjerena kod javnog bilježnika B. J. pod brojem ovjere Ov-6305/17 dana 27. travnja 2017. i zabrani protivniku osiguranja postupanja, raspolaganje i podnošenje na naplatu bjanko zadužnica te da se naloži Financijskoj agenciji (Fini) da uskrati protivniku osiguranja isplatu ili naplatu po zadužnicama.             

Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se donese odluka povodom žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da u prijedlogu za izdavanje privremene mjere tužitelj navodi da je tuženik već podnio na naplatu zadužnicu broj Ov-6303 i na temelju nje se naplatio u iznosu od 225.369,40 kuna pa je iz tog razloga podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari radi povrata naplaćenog iznosa temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18),

- da je mišljenja kako nije osnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere u dijelu u kojem se predlaže zabrana tuženiku kao protivniku osiguranja postupanje, raspolaganje i podnošenje na naplatu zadužnice broj Ov-6303 iz razloga što se tuženik već naplatio po navedenoj zadužnici u iznosu od 225.369,40 kuna, a povrat naplaćenog iznosa je predmet ovog spora, o kojem zahtjevu će sud donijeti meritornu odluku nakon provedenog dokaznog postupka i zaključenja glavne rasprave,

- da je u odnosu na zadužnicu broj Ov-6305 mišljenja kako niti u tom dijelu prijedlog za izdavanje privremene mjere nije osnovan, jer je prema odredbi čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje OZ) propisano da se privremena mjera može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i tako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, a osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna radi sprječavanja nasilja ili nastanka nenadoknadive štete koja prijeti,

- da tužitelj u prijedlogu za izdavanje privremene mjere ističe kako postoji opasnost da tuženik raspolaže zadužnicom broj Ov-6305 koja je ispunjena na iznos do 500.000,00 kuna, a obzirom na dosadašnje ponašanje tuženika postoji opasnost da će se bez određivanja privremene mjere tuženik naplatiti po zadužnici broj Ov-6305 do iznosa od 500.000,00 kuna i na taj način pribaviti sebi protuzakonito novčana sredstava, ali da ne navodi razloge niti je učinio vjerojatnom opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna radi sprječavanja nasilja ili nastanka nenadoknadive štete koja prijeti, da u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom da sud utvrdi ništetnost zadužnice broj Ov-6305 izdane dana 27. travnja 2017. i da istu tuženik preda u posjed tužitelju. Uvidom u bjanko zadužnicu broj Ov-6305 od 27. travnja 2017. (list 15-21 spisa) utvrđeno je kako je ista ovjerena od strane javnog bilježnika B. J. ali ista nije popunjena na ime tuženika kao vjerovnika. Tužitelj nije dostavio dokaze niti je učinio vjerojatnom opasnost da bi bez predložene privremene mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna radi sprječavanja nasilja ili nastanka nenadoknadive štete koja prijeti.

Ispitujući pobijano rješenje ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP).

              Isto tako, rješenje nije rezultat ni pogrešne primjene materijalnog (ovršnog) prava jer što se tiče predaje zadužnica, kao stvari, u posjed prema recentnoj sudskoj praksi to nije moguće dok se zadužnice nalaze kod Fine.

Nadalje, samo iznimno je dopušteno privremenom mjerom zabraniti naplatu po zadužnici budući je zadužnica isprava koja ima specifična svojstva - da je apstraktni pravni posao, da ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi te da je ujedno i sredstvo osiguranja, na čemu se inzistira u žalbi - zbog kojih navedenih svojstava zadužnice intervencija suda u naplatu po zadužnici mora imati naročito opravdani razlog kako mjerama ne bi bilo dovedeno u pitanje funkcioniranje instituta zadužnice.

              Da bi sud privremenom mjerom intervenirao u postupak naplate po zadužnici predlagatelj osiguranja koji je izdavatelj zadužnice mora prije svega učiniti vjerojatnom svoju tražbinu usmjerenu na vraćanje zadužnice ili trajnu zabranu naplate iznosa iz zadužnice, pri čemu se zahtjev može temeljiti na različitim osnovama.

S jedne strane to su nedostaci koji se tiču same zadužnice kao isprave ili pribavljanja zadužnice, na primjer: ako zadužnica nema propisani sadržaj, ako je neovlašteno popunjen sadržaj zadužnice od strane trećega ili ako je vjerovnik iz zadužnice pribavio ispravu o zadužnici silom, potajno ili prijevarom.

              U žalbi se ističe da je tužitelj dokazao u potrebnom stupnju vjerojatnosti postojanje svojih potraživanja iz kumuliranog tužbenog zahtjeva kako kondikcijski zahtjev radi isplate tako i deklaratorni radi utvrđenja ništetnosti zadužnica u smislu čl. 49. u vezi s čl. 41. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima («Narodne novine», broj 146/09 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/15) koje odredbe su prisilne naravi s posljedicom ništetnosti, što znači da se takav ugovor smatra kao da nije bio niti sklopljen i bez učinka je.

Naime, tuženik je bio prokurist (zastupnik po zakonu) tužitelja koji ne bi mogao bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupiti kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da zastupnik po zakonu ne smije bez posebne ovlasti društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati, između ostalog, ugovore u svoje ime i za svoj račun, ali i izdavati bjanko zadužnice radi osiguranja novčanog potraživanja iz ugovora o zakupu.

Međutim, sve da je to točno i po ocjeni ovog suda nije dokazano kumulativno postojanje daljnje zakonske pretpostavke da bi se odredila privremena mjera radi osiguranja (ne)novčane tražbine koja se tiče subjektivne opasnosti iz čl. 344. st. 1. i čl. 346. st. 1. OZ-a, tj. da će se bez takve mjere spriječiti ili znatno otežati ostvarenje (ne)novčane tražbine, odnosno da je potrebna da se sprijeći nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Naime, iako zadužnice glase na iznos od 500.000,00 kuna iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik aktivirao zadužnice radi naplate potraživanja u iznosu od 225.369,40 kuna koji iznos je utužen u točki 1. petita što samo po sebi znači da nije ugrožena naplata potraživanja u tom iznosu s tezom, koja se ponavlja i u žalbi, da postoji mogućnost da će Fina nastaviti postupati po zadužnicama do potpune naplate iznosa koji su navedeni u zadužnicama jer ih evidencijski drži u očevidniku sve dok se naplata ne ostvari u potpunosti i za preostali iznos koji eventualno ne bi pripadao tuženiku, jer taj iznos nije i procesno gledajući ne može biti predmet ove parnice pa ga nema potrebe ni osiguravati.

Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za određivanje privremene mjere odbio kao neosnovan.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda, s time da je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 10. travnja 2019.