Broj: Gž-2596/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sucu toga suda Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz K. S., OIB: …, koga zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d. iz S., protiv tuženika H. O. d.o.o. H.,  OIB: …, koga zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-51/15 od 2. prosinca 2016., dana 6. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-51/15 od 2. prosinca 2016. u dijelu pod točkom I. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 33.397,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1. srpnja 2008. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2. Odbija se djelomično tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-51/15 od 2. prosinca 2016. u dijelu pod točkom II. izreke.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 12.753,20 kuna, dok se ostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.565,00 kuna odbija kao neosnovan.

 

4. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom održano je na snazi rješenje o ovrsi javnog bilježnika Z. P. iz S. poslovni broj Ovrv-14/11 od 4. ožujka 2011. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 33.397,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče od 31. svibnja 2008. do isplate (točka I. izreke). Nadalje je istom presudom utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju (točka II. izreke). Istom presudom je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita poslovni broj Ovrv-14/11 od 4. ožujka 2011. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 878,20 kuna te je pored toga tuženiku naloženo da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.440,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/15, u daljnjem tekstu: ZPP) te je predložio da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno preinači sukladno žalbenim navodima.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana. Zahtijeva da mu tuženik nadoknadi trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U ovoj pravnoj stvari je u povodu prigovora tuženika kao ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je rješenje o ovrsi pobijano u cijelosti, u smislu odredbe članka 54. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), kojeg ovdje treba primijeniti, ovršni sud trebao staviti izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje te postupak nastaviti kao u povodu prigovora  protiv platnog naloga. Međutim, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju svojom odlukom - rješenjem poslovni broj Povrv-974/11 od 26. svibnja 2011. stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Z. P. iz S. poslovni broj Ovrv-14/11 od 4. ožujka 2011. i ukinuo sve provedene radnje, dakle, ukinuo je navedeno rješenje  u cijelosti, a ne samo u dijelu kojim je određena ovrha, pa više ne postoje uvjeti za nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga (članak 451. ZPP-a). Zato prvostupanjski sud više nije mogao u odluci o glavnoj stvari u smislu članka 451. stavka 3. ZPP-a odlučiti da navedeno rješenje o ovrsi održava na snazi, jer je, kako je rečeno, rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u cijelosti već u prijašnjem stadiju postupka. Stoga je prvostupanjski sud mogao odlučivati samo o osnovanosti tužiteljeva tužbenog zahtjeva. Na to je ovaj sud već upozorio prvostupanjski sud svojim rješenjem poslovni broj Gžo-689/13 od 7. siječnja 2015. No unatoč tome prvostupanjski sud tako nije postupio, čime je počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Prema odredbi članka 373.a stavka 1. ZPP-a drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (stavak 2. članka 373.a ZPP-a). U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona (stavak 3. članka 373.a ZPP-a).

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja ispunjene su pretpostavke za donošenje presude iz članka 373.a stavka 1. ZPP-a, iako postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer u jednom dijelu bitne činjenice među strankama nisu sporne, a one koje su sporne moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu neplaćene zakupnine za mjesece travanj, svibanj i lipanj 2008.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je dana 14. prosinca 2006. između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupnika sklopljen ugovor o zakupu u pogledu zemljišta površine 800 m2 i skladišno-prodajnog prostora površine 220 m2 smještenog na adresi S., TTS,  na određeno vrijeme od godine dana, time da zakupni odnos počinje s danom 15. siječnja 2007., uz ugovorenu mjesečnu najamninu od 1.500,00 EUR uvećanu za pripadajući PDV, a plativo u kunama po srednjem tečaju S. B. d.d.

 

Na temelju iskaza tužitelja te iskaza svjedoka, N. P., N. P., P. Š., S. J. i N. J. koje iskaze ovaj sud ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim, utvrđeno je da tuženik po isteka ugovora o zakupu nije predao tužitelju predmetni poslovni postor i zakupljeno zemljište, nego ga je koristio sve do 30. lipnja 2008. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da su stranke nakon isteka ugovora o zakupu sklopile usmeni ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora pod istim uvjetima što se tiče zakupnine, dakle, plaćanje je ugovoreno za svaka tri mjeseca unaprijed, time da svaka sljedeća tromjesečna rata dospijeva petog u mjesecu za naredno tromjesečje. U prilog toga da je tuženik i nakon isteka ugovora o zakupu na temelju usmenog ugovora o zakupu nastavio koristiti predmetni poslovni prostor govori i činjenica da je tuženik dana 18. ožujka 2008. na ime zakupnine za mjesece siječanj, veljaču i ožujak platio tužitelju iznos od 26.571,60 kuna. Nadalje tome u prilog govori i činjenica da je tuženik bio pretplatnik telefonskog priključka 021/326-452 sve do 30 lipnja 2008., a kojega je prije 17. siječnja 2007. koristila tužiteljeva punica sada pok. A. J., te SMS poruka koju je tuženik poslao dana 8. rujna 2008. u 19:48:28 tužitelju.

 

Nadalje iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije platio tužitelju ugovorenu zakupninu za korištenje predmetnog poslovnog prostora za mjesece travanj, svibanj i lipanj 2008. u ukupnom iznosu od 4.500,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Splitske banke d.d., a koju je bio dužan platiti do 5. travnja 2008.

 

Kako je ovdje mjerodavan srednji tečaj S. B. d.d. za 1 EUR na 5. travnja 2008. iznosio 7,273767 kuna, proizlazi da je tuženikovo dugovanje na ime zakupnine za predmetni poslovni prostor, bez PDV-a, iznosilo 32.731,95, a s PDV-om (22 % = 7.201,02) 39.932,98 kuna, dakle, i više nego je tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom.

 

S obzirom na navedeno trebalo je na temelju odredbe članka 5. stavka 1. i članka 17. stavka 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj 91/96,124/97, 174/04, 38/09) naložiti tuženiku da plati tužitelju iznos od 33.397,50 kuna sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. stavkom 2. ZOO-a od 31. svibnja 2008. do isplate.

 

Prema odredbi članka 229. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tražbina zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.

 

Kako je tražbina zakupnine u konkretnom slučaju dospjela 5. travnja 2008., a prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave odnosno tužba u ovom predmetu je podnesena 4. ožujka 2011., proizlazi da nije protekao trogodišnji rok zastare do podnošenja tužbe. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od tuženika.

 

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu u pogledu glavne stvari i presuditi kao u točki 1. izreke ove presude.

 

Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja tražbine koju tužitelj ima prema njemu po osnovi zakupnine s tražbinom koju tuženik ima prema tužitelju s osnove uređenja i adaptacije predmetnog poslovnog prostora. Takav navod tuženika ne predstavlja prigovor radi prebijanja, jer nije naveden iznos tražbine koji se stavlja o prijeboj, a o postojanju kojeg  bi sud, u smislu odredbe članka 338. stavka 3. ZPP-a, u izreci presude mogao odlučiti. Prigovor radi prebijanja ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne i ako određeno ne navede koje potraživanje stavlja u prijeboj (jednako pravno stajalište zauzeto je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-3027/90 od 23. svibnja 1991. i Rev-1324/09 od 4. svibnja 2011.). Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

 

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti djelomično tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP-a.

 

Tužitelju su, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 33.397,50 kuna, kao troškovi koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka priznati sljedeći troškovi, računajući i PDV: za sastavljanje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, prema popisu troška (str. 42. spisa), iznos od 878,20 kuna (Tbr. 11. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 1. 2. 2102., 20. 12. 2012., 17. 9. 2013., 18. 3. 2015., 28. 4. 2015., 2. 3. 2016., 27. 5. 2016. i 24. 10. 2016. po 1.250,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za pristup na ročišta od 6. 3. 2013. i 24. 4. 2012. po 312,50 kuna (Tbr. 9. t. 5. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 7. 9. 2012., 4. 1. 2013., 10. 4. 2015. i 28. 5. 2015. po 312,50 kuna  (Tbr. 8. t. 3. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife) odnosno ukupno 12.753,20 kuna. Tužitelj nije popisao trošak sudskih pristojbi u smislu odredbe članka 164. stavka 2. ZPP-a pa mu taj trošak nije priznat.

 

Iako je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, po ocjeni ovoga suda, tuženik nije u žalbenom postupku uspio u pogledu glavne stvari, jer mu je u konačnici naloženo da plati isti iznos kao i u prvostupanjskoj presudi, zbog čega tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 6. svibnja 2019.