Broj: Kž 191/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirne Mavriček kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. C. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - dalje: KZ/97), odlučujući o žalbama opt. V. C. i opt. Ž. H. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 18. siječnja 2019. br. Kv I-2/2019 (K-8/2014-1540), u sjednici održanoj 8. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe opt. V. C. i opt. Ž. H. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola, na temelju čl. 557.e st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08), produljene su privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u odnosu na opt. V. C. i opt. Ž. H., određene rješenjem Županijskog suda u Puli - Pola od 15. travnja 2011. br. Kio-60/2011 te produljene rješenjem toga suda od 13. veljače 2018. br. Kv I-41/2018 (K-8/2014), potvrđenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. rujna 2018. br. I Kž-309/2018, kojima se nalaže P. b. Z. d.d. da opt. V. C. ili trećoj osobi na temelju njezine punomoći ili naloga uskrati s računa iz toč. I. izreke isplatu i raspolaganje novčanim iznosom naznačenim u toj točki, Z. b. d.d. da opt. Ž. H. i opt. R. H. ili trećoj osobi na temelju njihove punomoći ili naloga uskrati s računa iz toč. II. izreke, za koji je opunomoćena opt. R. H., isplatu i raspolaganje novčanim iznosom naznačenim u toj točki, te Z. b. d.d. da opt. Ž. H. ili trećoj osobi na temelju njegove punomoći ili naloga uskrati s računa iz toč. III. i IV. izreke, za koji su opunomoćeni Ž. H. i M. H., isplatu i raspolaganje novčanim iznosima naznačenim u tim točkama.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela opt. V. C. po branitelju G. M., ne navodeći izrijekom žalbene osnove, s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači na način da se ukine u odnosu na opt. V. C. određena privremena mjera, podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi na ponovno odlučivanje.

 

Optužena V. C. žali se i po branitelju D. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i "ostalih razloga navedenih u čl. 467. ZKP", s prijedlogom drugostupanjskom sudu da "prihvati žalbu i da povodom žalbe rješenjem preinači ili ukine pobijano rješenje". Budući da se obje žalbe sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna žalba opt. V. C.

 

Optuženi Ž. H. žali se po braniteljici Z. Z. L., zbog povrede prava na pravičan postupak iz čl. 6. st. 1., 2. i 3. toč. a), b) i c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) te "povrede prava na kontradiktoran postupak odlučivanja o daljnjoj potrebi trajanja mjera opreza", pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede načela razmjernosti iz čl. 16. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav) i čl. 4. st. 2. ZKP/08, s prijedlogom da se žalba prihvati i prvostupanjsko rješenje preinači na način da se ukinu produljene privremene mjere iz toč. II., III. i IV. toga rješenja, podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi na ponovno odlučivanje.

 

Spis je, sukladno čl. 495. u vezi sa čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Nije u pravu opt. V. C. kada u žalbi tvrdi da pobijano rješenje ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Naime, protivno žalbenim navodima opt. V. C. da je stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 70/17.), u konkretnom slučaju prestalo ovlaštenje državnog odvjetnika da predlaže osiguranje oduzimanja imovinske koristi, to se ovlaštenje temelji na čl. 557.a st. 1. ZKP/08. Međutim, kad je jednom privremena mjera određena, ona se, sukladno čl. 557.e st. 3. ZKP/08, koji se pozivom na odredbu čl. 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem primjenjuje, preispituje od strane suda svaka tri mjeseca, kao što je to u predmetnom slučaju. Stoga nije osnovan prigovor opt. V. C. da iz pobijanog rješenja nije vidljivo da bi se državni odvjetnik očitovao prije sjednice vijeća predlaže li produljenje trajanja ranije predložene privremene mjere budući da to nije ni morao.

 

Također nije osnovana tvrdnja opt. V. C. da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja trebao procjenjivati postojanje zakonskih uvjeta za daljnju primjenu privremene mjere prema odredbama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17. – dalje: OZ), u smislu Direktive 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL L 127, 29.4.2014. – dalje: Direktiva) koja je čl. 1.a toč. 8) ZKP/08 prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske, jer takvo što Direktivom nije predviđeno.

 

Jednako tako, u smislu odredbe čl. 557.b st. 1. ZKP/08, u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja se postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena, dok primjena odredbi Ovršnog zakona u postupcima oduzimanja imovinske koristi, sukladno čl. 563. st. 1. ZKP/08, dolazi u obzir tek podredno, ako u odredbama Glave XXVIII. ZKP/08 (Postupak za oduzimanje predmeta i imovinske koristi), kao ni u ostalim odredbama ZKP/08 nije što drugo propisano.

 

Stoga su neutemeljeni žalbeni prigovori optuženice da pobijano rješenje ne sadrži dostatno obrazloženje o postojanju opasnosti iz odredbe čl. 344. st. 1. OZ-a, koju prvostupanjski sud s obzirom na odredbu čl. 557.b st. 1. ZKP/08 nije bio dužan obrazlagati.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi opt. V. C. da se postojanje opasnosti, u smislu odredbe čl. 557.b st. 1. ZKP/08, pretpostavlja samo u odnosu na tražbinu Republike Hrvatske, a da u konkretnom slučaju takve pretpostavke opasnosti nema jer je oštećenik privatna pravna osoba pa se pobijanim mjerama faktički daje zaštita oštećeniku kako bi osigurao naplatu imovinskopravnog zahtjeva. Naime, s obzirom na to da se u predmetnom slučaju ne radi o osiguranju imovinskopravnog zahtjeva, već o situaciji kada se produljenom privremenom mjerom osigurava oduzimanje imovinske koristi koja se oduzima u korist Republike Hrvatske, nije osnovan niti ovaj postupovni prigovor opt. V. C.

 

Upirući na postojanje postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 žaliteljica također navodi da prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije dao razloge o razmjeru između protupravne imovinske koristi i predmeta čije se raspolaganje ograničava u svrhu osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom što je protivno čl. 4. ZKP/08, pa da se ono ne može ispitati jer je nejasno kako je prvostupanjski sud ocijenio razmjer između "blokiranih nekretnina" i visine protupravne imovinske koristi.

 

Međutim, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama o kojima ovisi daljnja primjena privremene mjere.

 

Obrazlažući zašto produljuje privremenu mjeru, prvostupanjski sud navodi da iz potvrđene optužnice proizlazi osnovana sumnja da je opt. V. C. počinila optužena kaznena djela i na taj način pribavila izuzetno visoku imovinsku korist, a da je iz podataka Ureda za sprječavanje pranja novca, Ministarstva ... razvidno da je u vrijeme počinjenja kaznenih djela preko računa s kojeg je privremenom mjerom opt. V. C. uskraćena isplata novčanog iznosa izvršen veći broj transakcija i da se radi o iznosu koji znatno premašuju iznose njezinog prijavljenog dohotka.

 

Stoga, a kada se ima u vidu da je privremenom mjerom optuženici uskraćena isplata i raspolaganje oročenim novčanim iznosom od 175.000,00 EUR-a te s tim u svezi visinu protupravne imovinske koristi u iznosu od oko 23 milijuna kuna za koju se u ovom postupku osnovano sumnjiči da ju je stekla počinjenjem kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZ/97, neosnovan je žalbeni navod optuženice o izostanku razloga o postojanju nerazmjera između navodno pribavljene protupravne imovinske koristi i vrijednosti blokirane imovine.

 

Optužena V. C. nije u pravu ni kada u žalbi tvrdi da je određivanje, odnosno produljenje privremene mjere nezakonito jer da, u smislu odredbe čl. 557.e st. 2. ZKP/08, privremena mjera do potvrđivanja optužnice može trajati najdulje dvije godine, koji rok da je u konkretnom slučaju protekao, s obzirom na to da je privremena mjera određena još 18. travnja 2011., a optužnica potvrđena tijekom 2015.

 

Naime, do stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem koji u čl. 2. propisuje da će se postupci započeti po Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10. – dalje: ZOPOIK) dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, trajanje privremene mjere procjenjivalo se prema tada važećim odredbama ZOPOIK-a, dok se od tada procjenjuje prema odredbama ZKP/08, iz čega proizlazi da je isključena retroaktivna primjena odredbe čl. 557.e st. 2. ZKP/08.

 

              Neosnovano žaliteljica dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da je počinila predmetna kaznena djela pozivajući se na nepravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Pazinu od 11. siječnja 2017. br. P-1461/2015, jer osnovana sumnja da su počinjena kaznena djela kojima je ostvarena imovinska korist radi čijeg eventualnog oduzimanja je privremena mjera produljena, proizlazi iz potvrđene optužnice br. K-DO-66/10 od 11. ožujka 2014. Županijskog državnog odvjetništva u Puli - Pola.

 

              Nije osnovana ni žalbena tvrdnja opt. V. C. da je prvostupanjski sud odlukom o oduzimanju imovinske koristi ili predmeta prekoračio ovlast koju ima po zakonu i time ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08 jer da se, u situaciji kada još nije donijeta odluka kojom se utvrđuje da je ostvarena protupravna radnja, imovina za koju se sumnja da izravno ili neizravno potječe od kaznenog djela, može samo "zamrznuti", odnosno privremeno oduzeti.

 

              Naime, optuženica zanemaruje da definicija "zamrzavanje", u smislu čl. 2. toč. 5. Direktive podrazumijeva privremenu zabranu prijenosa, uništenja, konverzije, raspolaganja ili premještanja imovine odnosno privremeno čuvanje i nadzor imovine, što svakako uključuje i produljenu privremenu mjeru kojom je P. b. Z. d.d. naloženo da optuženici ili trećoj osobi na temelju njezine punomoći ili naloga uskrati isplatu i raspolaganje novčanim iznosom iz toč. I. izreke pobijanog rješenja pa je neosnovan i taj žalbeni navod.

 

              Optuženi Ž. H. žalbom nastoji osporiti pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju zakonskih uvjeta za daljnju primjenu privremenih mjera iz toč. II., III. i IV. izreke navodeći da se one zapravo produljuju radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva ošt. K. u. d.o.o. za koji prvostupanjski sud uopće nije utvrdio da li je postavljen i u kojem iznosu, a da se imovinska korist može oduzeti samo u dijelu u kojem nije obuhvaćena imovinskopravnim zahtjevom pa da je na taj način privremenim mjerama njegovo pravo vlasništva, iako zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava, ograničeno protivno zakonu i Ustavu.

 

              Međutim, protivno takvim žalbenim navodima, u situaciji kada je izostao prijedlog oštećenika za određivanje privremene mjere osiguranja imovinskopravnog zahtjeva ili je taj prijedlog odbijen, nema zakonske zapreke da se, neovisno o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu, radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi odredi privremena mjera jer se njezinim donošenjem ne prejudicira meritorna sudska odluka o osnovanosti postavljenog imovinskopravnog zahtjeva.

 

              Nisu osnovani niti žalbeni navodi opt. Ž. H. da se prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije vodio načelom razmjernosti iz čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 4. st. 2. ZKP/08 s obzirom na to da su privremene mjere određene još u travnju 2011., a da se postupak vodi samo u formalnom smislu jer je u konkretnom slučaju ograničenje njegovog prava na raspolaganje novčanim iznosima s privremenim mjerama blokiranih računa razmjerno naravi potrebe za ograničenjem, odnosno sprječavanju osujećivanja oduzimanja imovinske koristi.

 

              Jednako tako, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je pobijano rješenje doneseno protivno jamstvima pravičnog postupka iz čl. 6. Konvencije i čl. 8. st. 1., 6. i 7. Direktive jer je prvostupanjski sud ispitujući postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu privremenih mjera u njegovoj odsutnosti, povrijedio načelo kontradiktornosti i njegovo pravo na obranu, odnosno iznošenje argumenata osobno i po odvjetniku u postupku pred sudom koji odlučuje o privremenoj mjeri.

 

              Naime, Direktiva, kao i ZKP/08 razlikuju, s obzirom na njihov doseg, odluku o privremenim mjerama koje su vremenski ograničenog karaktera u odnosu na konačno oduzimanje imovine koje je odredio sud u vezi s kaznenim djelom i u skladu s tim različiti postupak koji im prethodi. Protivno žalbenim navodima, čl. 8. st. 6. i 7. Direktive odnose se na slučaj konačnog oduzimanja imovine, dok države članice, u smislu čl. 8. st. 4. Direktive, osiguravaju učinkovitu mogućnost osobe čija je imovina zahvaćena nalogom za zamrzavanje osporavanje pred sudom, u skladu s postupcima predviđenima u nacionalnom pravu. S tim u svezi odredba čl. 557. e st. 3. ZKP/08 propisuje obvezu suda da po službenoj dužnosti svaka tri mjeseca preispituje postojanje zakonskih uvjeta za daljnju primjenu već određenih mjera, bez propisivanja dužnosti održavanja stranačke sjednice izvanraspravnog vijeća prilikom odlučivanja o primjeni privremenih mjera osiguranja, dakle bez aktivne radnje bilo koje stranke u postupku, s pravom stranke i osobe čija su prava povrijeđena na podnošenje žalbe. Stoga žalitelju nije povrijeđeno njegovo pravo na učinkovita pravna sredstva i na pravično suđenje zajamčeno čl. 8. st. 1. Direktive, odnosno pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije.

 

              Neosnovani su i žalbeni navodi opt. Ž. H. da je u ovom postupku blokirana "golema" imovina optuženika u postupku, a da nikada nije preispitana razmjernost ovih mjera u smislu da je procijenjena ukupna imovina svih suoptuženika u pogledu koje su određene privremene mjere.

 

              Naime, žalitelj zanemaruje da su optuženici osnovano sumnjivi da su počinjenjem kaznenih djela za koja se terete pribavili protupravnu imovinsku korist u iznosu od preko 77 milijuna kuna, pri čemu su neke od privremenih mjera određene u odnosu na dio imovine glede koje su osnovano sumnjivi da su ih pribavili počinjenjem kaznenog djela pranja novca iz čl. 279. st. 1. KZ/97, a da se novac, predmeti i imovinska korist stečeni na taj način, u smislu čl. 279. st. 6. KZ/97, obvezno oduzimaju.

 

Slijedom navedenog, a kako žalbama nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 8. svibnja 2019.