Broj: Rev 1919/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. F. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. C. C. d.o.o. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1997/2018-2 od 23. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2596/17-8 od 25. rujna 2018., u sjednici održanoj 8. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-4725/16 od 13. rujna 2016. te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 6.187,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2018. do isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je navedena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se predmetna ovrha proglasi nedopuštenom te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.812,50 kn.

 

              Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivajući se na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se navedena drugostupanjska presuda ukine ili preinači.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

              Rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-4725/16 od 13. rujna 2016. određena je ovrha radi naplate iznosa od 40.027,31 kn, na plaći ovršenika, na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Iv-11862/97 od 10. srpnja 1997., u dijelu kojim je tužitelju naloženo platiti tuženiku navedeni iznos od 40.027,31 kn sa zateznom kamatom i troškovima postupka.

 

              Protiv rješenja o ovrsi od 13. rujna 2016. žalbu je podnio tužitelj (tamo ovršenik) ističući prigovor zastare tuženikova potraživanja, te je sud uputio tužitelja na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je rješenje od 10. srpnja 1997. postalo pravomoćno dana 13. studenog 1997., te da je spis arhiviran 16. prosinca 2000., iako je utvrđeno da ovrha nije dovršena, a nije utvrđeno da je ovrha bila obustavljena niti zbog kojih razloga je spis arhiviran.

 

              Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući osnovanim prigovor zastare ocjenjujući da je „rok u kojem se mora tražiti ovrha, promjena sredstva ovrhe i sve druge aktivnosti trajala 10 godina i to do 13. studenog 2007.“, a kako nije bilo nikakve aktivnosti u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem Iv-11862/97 do 4. prosinca 2015. kada je stavljen prijedlog za promjenu sredstava ovrhe (nakon čega je utvrđeno da je spis arhiviran), zaključeno je da je prigovor zastare osnovan.

 

              S obzirom na to da nije utvrđeno da bi ovrha bila okončana provedbom ovrhe ili na neki drugi način (obustava postupka), drugostupanjski sud je ocijenio da desetogodišnji rok zastare koji je prekinut podnošenjem prijedloga za ovrhu 1997. godine, još nije počeo ponovno teći, zbog čega prigovor zastare nije osnovan, pa je zbog toga prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Dakle, iako je spis poslovni broj Iv-11862/97 stavljen u arhivu, nije utvrđeno da bi taj postupak bio okončan na neki od zakonom predviđenih načina (niti jedna od stranaka nije priložila odluku suda iz koje bi bilo vidljivo na koji način je ovrha okončana), a tužitelj smatra da činjenica da je spis arhiviran ima za učinak predmnjevu da je ovrha na zakonit način okončana jer u suprotnom spis ne bi bio arhiviran.

 

              Revizija je podnesena zbog pravnih pitanja koja glase:

 

              „A. da li se arhiviranjem ovršnog spisa po odredbi čl. 236. st. 1. Sudskog poslovnika (NN br. 80/1997, 20/1998) nastavlja zastara iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/1991, 73/1991, 111/1993, 3/1994, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) prekinuta podnošenjem prijedloga za ovrhu?

 

B. predstavlja li arhiviranje spisa radnju koja označava da je postupak pravomoćno dovršen?“

 

Navedeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužitelj se poziva na odredbu čl. 236. st. 1. Sudskog poslovnika prema kojoj, nakon pravomoćnog sudskog dovršenja postupka, pregledat će se spis i donijeti naredba o stavljanju u arhiv.

 

Međutim, iz ove odredbe Sudskog poslovnika ne proizlazi da bi stavljanje spisa u arhiv imalo bilo kakve procesnopravne učinke na prava i obveze stranaka u ovršnom postupku jer su prava i obveze stranaka u tom postupku uređene odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 – dalje: OZ), a taj Zakon ne propisuje stavljanje spisa u arhiv kao način na koji se ovršni postupak dovršava.

 

Naime, prema odredbama čl. 72. i 73. OZ ovrha se obustavlja ili dovršava pod pretpostavkama iz tih odredaba, a u oba slučaja sud o načinu okončanja ovršnog postupka donosi odgovarajuće rješenje (čl. 72. st. 5. i čl. 73. st. 2. OZ).

 

S obzirom na to da stranke nisu priložile dokaz o tome da bi ovršni postupak bio okončan na neki od propisanih načina, pravilno je utvrđeno da ovrha u ovršnom predmetu koji je započeo 1997. godine nije dovršena.

 

Okolnost da je spis stavljen u arhiv može upućivati na to da je ovrha pravomoćno okončana, međutim, sama ta činjenica nema za učinak zakonsku predmnjevu da je ovršni postupak zaista okončan, kako to pogrešno sugerira revident, a u konkretnom slučaju opravdano je utvrđeno da se ne može, s obzirom da nije priložena odluka suda iz koje bi bilo vidljivo da je postupak okončan u skladu s odredbom OZ-a, zaključiti da je postupak pokrenut 1997. godine zaista okončan.

 

Dakle, zastara koja je prekinuta podnošenjem prijedloga za ovrhu ne počinje ponovno teći zbog stavljanja spisa u arhiv, ako toj radnji (stavljanje spisa u arhiv) nije prethodilo okončanje ovršnog postupka na neki od načina propisanim odredbama OZ-a, a stavljanje spisa u arhiv nije radnja s učinkom zakonske predmnjeve da je ovršni postupak pravomoćno okončan.

 

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 8. svibnja 2019.