-1-

Poslovni broj: 3 Us I-187/2021-9

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 Us I-187/2021-9

 

 

  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja O. G. iz V., OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik M. C., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik B. K., službena osoba, radi prestanka stalnog boravka, 2. veljače 2022.

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-217-02/18-04/100, URBROJ: 511-01-204-20-9 od 15. prosinca 2020.

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-217-02/18-04/100, URBROJ: 511-01-204-20-9 od 15. prosinca 2020. utvrđeno je da prestaje stalni boravak u Republici Hrvatskoj O. G., rođenom… u mjestu S., Bosna i Hercegovina, državljaninu Republike Srbije, ovdje tužitelju.

2. Tužitelj u tužbi navodi da upravno tijelo nije sukladno člancima 8. i 47. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku utvrdilo pravo stanje stvari te nije utvrdilo sve činjenice koje su relevantne za zakonito rješavanje upravne stvari. Tvrdi da je u osporavanom rješenju šturo, paušalno i bez obrazloženja navedeno da kod tužitelja postoji sigurnosna zapreka te takvom odlukom dolazi do povrede njegovih ljudskih prava i sloboda zagarantiranih svakoj osobi. U tom smislu poziva se na članke 12. i 13. Opće deklaracije o pravima čovjeka, članak 22. Ustava Republike Hrvatske, članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokol IV. članak 2. Konvencije koji štiti slobodu kretanja. Smatra da je Sigurnosno-obavještajna agencija (u daljnjem tekstu: SOA) ekstenzivno i arbitrarno tumačila što predstavlja sigurnosnu zapreku te je temeljem takvog mišljenja donesena odluka protivna zakonu kojom je tužitelju uskraćeno pravo na stalni boravak. Poziva se na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3913/2018 od 30. studenoga 2018. iz koje proizlazi da radi donošenja zakonite odluke nadležna tijela i sudovi moraju preispitati činjenične osnove i mišljenja SOA-e, što upravno tijelo nije učinilo, dok Sud Europske unije i Europski sud za ljudska prava u predmetima u kojima se javljaju tajni podaci zahtijevaju da se uspostavi balans prava na zaštitu nacionalne sigurnosti i prava na pravičnost postupanja prema pojedincu. Ističe da već dugi niz godina radi u Republici Hrvatskoj, nije kažnjavan, ne postoji zabrana za ulazak ili boravak u Republiku Hrvatsku niti se protiv njega vodi postupak, bilo prekršajni ili kazneni. Stajališta je da je postupanjem nadležnih tijela povrijeđeno njegovo pravo na ravnopravnost građana bez obzira na nacionalnost iz članaka 14. i 15. Ustava Republike Hrvatske te pravo na jednak pravni položaj državljana Republike Hrvatske i stranaca pred sudovima i drugim državnim tijelima iz članka 26. Ustava Republike Hrvatske, kao i da je tuženik postupio suprotno odredbi članka 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ponavlja navode istaknute u obrazloženju osporavanog rješenja, poziva se na mjerodavne zakonske odredbe te zaključuje da je postupio sukladno članku 8., 9. i 47. Zakona o općem upravnom postupku i u konkretnoj stvari utvrdio sve činjenice i okolnosti te je nakon utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu odredbe Zakona o strancima koje propisuju pretpostavke za prestanak stalnog boravka, utvrdio prestanak stalnog boravka tužitelju. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U upravnom sporu Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome. Također, Sud je izvršio uvid u dokumentaciju označenu oznakom stupnja tajnosti „OGRANIČENO“, i to u dopis, KLASA: 806-08/17-01-2174, URBROJ: 539-053000/1980-17-2 od 4. prosinca 2017., dopis, KLASA: 806-08/18-01/504, URBROJ: 539-011151/42-18-2 od 15. svibnja 2018., dopis, KLASA: 806-08/18-01/504, URBROJ: 539-011151/42-18-4 od 12. studenoga 2018., kao i dokumentaciju označenu oznakom stupnja tajnosti „POVJERLJIVO“, i to u dopise, ID: 1785736 od 29. studenoga 2017., ID: 1858087 od 12. ožujka 2018., ID: 1867662 od 23. ožujka 2018., ID: 2374070 od 3. siječnja 2020. i ID: 2383474 od 15. siječnja 2020., a koju dokumentaciju je tuženik dostavio Sudu na uvid prije održavanja rasprave, te je ista nakon izvršenog uvida vraćena tuženiku, o čemu u spisu upravnog spora prileži službena bilješka (stranica 16 spisa).

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Kako je u ovom sporu osim primjene materijalnog prava, sporno i utvrđenje odlučnih činjenica, to je Sud zakazao i održao javnu raspravu u ovom upravnom sporu, dana 26. siječnja 2022. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je zamjenik opunomoćenika tužitelja na održanoj raspravi izjavio da u cijelosti ostaje kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je ujedno zatražio trošak na ime pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn, dakle sveukupno 3.125,00 kn. Službena osoba tuženika na raspravi je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

7. Sukladno odredbi članka 99. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 130/11., 74/13., 69/17., 46/18., 53/20.) stalni boravak prestaje državljaninu treće zemlje ako to zahtijevaju razlozi zaštite javnog poretka, nacionalne sigurnosti ili javnog zdravlja. Prema stavku 2. istog članka Zakona, rješenje o prestanku stalnog boravka donosi Ministarstvo na prijedlog policijske uprave, odnosno policijske postaje.

8. Odredbom članka 5. Zakona o strancima propisano je da sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija.

9. Predmetni upravni postupak je pokrenut 19. siječnja 2018. po zahtjevu Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Policijske postaje Vukovar za donošenje rješenja o prestanku stalnog boravka za tužitelja. Naime, nadležna SOA je putem klasificiranog dokumenta dostavila (negativno) mišljenje tuženiku obzirom da su raspolagali podacima koji su predstavljali razlog za prestanak stalnog boravka temeljem ispunjavanja uvjeta iz članka 99. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima jer tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak.

10.Iz podataka spisa je razvidno da je SOA provela sigurnosnu provjeru za tužitelja temeljem nadležnosti iz članka 42. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu („Narodne novine“, broj: 79/06. i 105/06.), članaka 6. i 41. Zakona o sigurnosnim provjerama (Narodne novine“, broj: 85/08., 86/12.) i s time povezanim člankom 5. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 130/11., 74/13., 69/17., 46/18.) te je prema članku 41. Zakona o sigurnosnim provjerama dostavljeno mišljenje tuženiku o postojanju sigurnosne zapreke za tužitelja.

11. Naime, odredbom članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama propisano je, kad je riječ o sigurnosnim provjerama za strance koji će boraviti ili borave u Republici Hrvatskoj i za osobe koje se primaju u hrvatsko državljanstvo, nadležna sigurnosno-obavještajna agencija dostavlja podnositelju zahtjeva samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke.

12. Tužitelju je omogućeno sudjelovanje u postupku te je saslušan na zapisnike u nadležnoj Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj, Policijskoj postaji Vukovar (zapisnik broj: 511-15-07/6-276/21-2012 od 14. ožujka 2019. i broj: 511-15-07/6-276/29-2012 od 19. studenoga 2020.)

13. Na zapisniku od 14. ožujka 2019. tužitelj je, u bitnome, iskazao da je u Republiku Hrvatsku došao kao dijete 12. travnja 1965. u N., zajedno s roditeljima i pokojnim bratom, a nakon sagrađene kuće preselili su se na kućni broj 62 gdje je živio do početka veljače 1992. godine. Nakon toga je sa suprugom i dvoje djece otišao u Republiku Srbiju, mjesto Ilinci, općina Šid gdje su živjeli u kući supruginih roditelja do 2008. godine kada su sagradili u istom mjestu obiteljsku kuću na adresi Ilinci, Šidska 1 u kojoj su živjeli do povratka u Republiku Hrvatsku. U Republici Srbiji djeca su završila osnovnu i srednju školu, a tamo je boravio iz obiteljskih razloga te se 2010. godine nakon smrti oca vratio u N. sa suprugom jer mu je majka bila teško bolesna (nepokretna), a brat je 100% invalid. Međutim, nije mogao regulirati privremeni boravak do 2012. godine kada mu je odobren stalni boravak rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 23. ožujka 2012. Također je iskazao da je do 1991. godine 14 godina radio u V. V. na kadrovskim poslovima u Hotelu Dunav te oko 3 godine kao rukovoditelj trgovine M.-R. u Vukovaru koji je također bio u sklopu V. Završio je srednju ekonomsku školu u Vukovaru 1976. godine i IV stupanj ugostiteljske škole te je nakon srednje škole upisao upravno-pravni fakultet u Novom Sadu i završio dvije godine. U vlasništvu posjeduje kuću u N. koja mu je ostala u nasljedstvu od pokojnog oca, a u V. vraćen mu je stan kao povratniku koji je u vlasništvu Republike Hrvatske te je podnio zahtjev za otkup koji još uvijek nije riješen. Supruga V. je zaposlena u gradskoj upravi Grada Vukovara kao njegovateljica te imaju kćerku A. koja je udana i prebiva u Novom Sadu sa suprugom i kćerkom te sina A. koji je oženjen i živi sa suprugom i troje djece u Novom Sadu. U zajedničkom kućanstvu s njim i suprugom živi njegov brat M. G., rođ…. koji je u potpunosti lišen poslovne sposobnosti, a kome je on skrbnik. Također je izjavio da trenutno boravi u mjestu Konavle-Dubrovnik gdje je zaposlen u zaštitarskoj firmi S. H. d.o.o., Z., u kojoj je zaposlen od 21. ožujka 2018., a od 1. siječnja 2019. u navedenoj firmi radi na neodređeno vrijeme, ima položenu licencu za zaštitara. U slučaju promjene mjesta privremenog boravka, izjavio je da će izvršiti obvezu prijave boravka u nadležnoj policijskoj postaji u mjestu u kojem bude boravio i radio.

14. Nadalje, tuženik je u cilju omogućavanja ostvarivanja načela jednakosti oružja i načela kontradiktornosti, pozvao tužitelja kako bi se, u mjeri u kojoj je to moguće, upoznao i izjasnio o činjenicama utvrđenim u postupku sigurnosne provjere, a koje predstavljaju razloge za donošenje odluke o prestanku stalnog boravka o čemu je sastavljen zapisnik broj: 511-15-07/6-276/29-2012 od 19. studenoga 2020., sve suprotno tvrdnjama tužitelja iz tužbe da je u konkretnom slučaju narušeno načelo poštenog postupka, odnosno da rješenje nije činjenično argumentirano i da je potpuno nepoznat razlog na kojem SOA temelji svoje mišljenje pa da je stoga došlo do povrede njegovih ljudskih prava i sloboda.

15. Iz navedenog zapisnika, naime, proizlazi da je tužitelju predočeno mišljenje SOA-e, kao i da je navedeno mišljenje razlog za prestanak stalnog boravka te je tužitelj izjavio da se ne slaže s pročitanim mišljenjem SOA-e.

16. Na temelju uvida u klasificirane podatke, odnosno podatke o sigurnosnoj provjeri koji su označeni stupnjem tajnosti i podliježu zaštiti propisanoj Zakonom o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj: 79/07., 86/12.) i Zakonom o informacijskoj sigurnosti („Narodne novine“, broj 79/07.) i razmatranja svih činjenica utvrđenih u provedenom upravnom postupku, ovaj Sud smatra da kod tužitelja postoji razlog za prestanak stalnog boravka u Republici Hrvatskoj jer isti predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak.

17. Nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik nije utvrdio pravo stanje stvari i da nije utvrdio sve činjenice koje su relevantne za zakonito rješavanje predmeta, a da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju utvrđen prestanak stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, jer je uvidom u klasificirane podatke utvrđeno da postoje razlozi koji predstavljaju zapreku za davanje pozitivnog mišljenja u svezi stalnog boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj. Također, ukazuje se tužitelju da SOA ne smije otkriti izvor podataka te je zaštita tajnosti izvora podataka izrijekom propisana kao obveza sigurnosno-obavještajnih agencija i radi se o postupanju iz specifičnog djelokruga sigurnosno-obavještajnih agencija koji je ujedno i djelokrug isključivo tih agencija.

18. Nadalje, tužitelj u tužbi prigovara da mu je prestao stalni boravak radi njegove nacionalne pripadnosti i da je diskriminiran po toj osnovi, pri čemu se poziva na Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08., 112/12.).

19. Prema navedenom Zakonu, u članku 2. se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljni položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. tog Zakona, pa između ostaloga i po osnovi nacionalnog podrijetla.

20. U konkretnom slučaju, tužitelju je prestao stalni boravak radi toga jer isti predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak, kako to predviđa članak 99. stavak 1. točka 4. Zakona o strancima te tužitelj nije učinio vjerojatnim niti dokazao da je stavljen u nepovoljni položaj radi svoje nacionalne pripadnosti kako to predviđa Zakon o suzbijanju diskriminacije, niti to proizlazi iz podataka provedenog postupka.

21. Naime, tužitelj je paušalno istaknuo prigovor diskriminacije po osnovi njegove nacionalnosti, odnosno nije iznio relevantne i uvjerljive elemente kojima bi doveo u pitanje objektivnost (i nepristranost) činjeničnih utvrđenja upravnog tijela i na njima utemeljene razloge za prestanak stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, niti je iz stanja spisa predmeta razvidno da je upravno tijelo u postupanju i odlučivanju bilo vođeno nezakonitim pobudama kao što je podnositeljeva nacionalnost.

22. Dakle, prema prethodno iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, polazeći od podataka u spisu, proizlazi da je tuženik zakonito utvrdio prestanak stalnog boravka u Republici Hrvatskoj tužitelju temeljem ispunjavanja uvjeta iz članka 99. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima jer isti predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak.

23. Slijedom iznesenoga, a budući da tužitelj navodima tužbe nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u cijelosti i odlučeno je kao u točki I izreke presude.

24. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

U Osijeku 2. veljače 2022.

 

                                                                                                                  Sutkinja

                                                                                                                                  Jasenka Beker,v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).