Broj: Gž Ovr-655/18-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Dražanu Penjaku, kao sucu pojedincu, u ovršnom postupku ovrhovoditelja E. M. d.o.o., Z., OIB: …, protiv I. ovršenika V. H., K., OIB: …, II. ovršenika N. H., K., OIB: …, radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretnini, odlučujući o žalbi I. ovršenika V. H. protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 6 Ovr-1395/18-2 od 1. lipnja 2018., dana 27. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba I. ovršenika V. H. kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-6210/2017 od 9. listopada 2017.u dijelu kojim je određena ovrha na ½ dijela nekretnine u vlasništvu I. ovršenika V. H.

  

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem o ovrsi, na temelju ovršnih javnobilježničkih isprava i to Ugovora o kreditu broj 446-53010524 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziranog po javnom bilježniku L. P., poslovni broj OV-3885/19 dana 17. lipnja 2009. (dalje: Ugovor), određena je ovrha radi naplate novčane tražbine u iznosu od 670.127.75 kn od čega iznos od 463.998,64  kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. svibnja 2018. do isplate, iznos od 243,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. svibnja 2018. do isplate, te iznos od 205.885,97 kn na ime zatezne kamate (sve kako je navedeno u pobijanom rješenju o ovrsi).  Ovrha je određena na nekretnini u vlasništvu I. ovršenika V. H. za ½ i II. ovršenika N. H. za ½ dijela i to na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda k.o. J.-G., zk. uložak br. 1563, k.č. 1651, opisanoj kao …, dvorište, stambena zgrada, …, gospodarska zgrada, …, ukupne površine 967 m2, sve zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnina i prodajom predmetne nekretnina te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Upis zabilježbe ovrhe naložen je, zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda. Istim rješenjem, određeni su troškovi postupka u iznosu od 5.040,00 kn i predvidivi troškovi u iznosu od 700,00 kn.

 

Protiv citiranog rješenja o ovrsi žali se I. ovršenik V. H. sadržajno se pozivajući na žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje: ZPP-a), u vezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - Odluka USRH, 73/17).

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud određuje ovrhu, između ostalog, na temelju ovršne isprave (čl. 22. OZ-a), a ovršne isprave su i ovršne javnobilježničke isprave (čl. 23. toč. 4. OZ-a).

 

Ovrha je određena na temelju ovršne javnobilježničke isprave – citiranog solemniziranog Ugovora. Spisu prileži i  potvrda o ovršnosti navedene isprave koja dokazuje da je stekao svojstvo ovršnosti 30. listopada 2013. (čl. 28. st. 1. OZ-a), te je podoban za ovrhu u smislu određenosti naznake vjerovnika, dužnika i obveze (čl. 29. st. 1. OZ-a).

 

Isto tako, prijedlog za ovrhu u potvrđenom dijelu sadrži sve radnje iz odredbe članka 80. OZ-a te je sukladno odredbi iz članka 82. stavak 1. OZ-a priložen i zamljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu. Iz Izvatka iz zemljišne knjige (dalje: izvadak), priloženog u spis (list 24 spisa) razvidno je kako je predmetna nekretnina, u vlasništvu ovršenika za ½ dijela.

 

Spisu prileži i izvod iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja u kojem je predmetna tražbina iskazana u visini u kojoj je ovrha radi naplate iste i određena pobijanim rješenjem.

 

Citirani Ugovor, na kojem ovrhovoditelj temelji svoj ovršni zahtjev, ovršna je isprava na temelju koje vjerovnik može tražiti prisilno ostvarenje tražbine, a sud može odrediti ovrhu radi ispunjenja tražbine, sukladno članku 22. i 23. OZ-a.

 

Nadalje, iz izvatka proizlazi kako je na nekretnini koja je predmet ovrhe upisano pravo zaloga u korist pravnog prednika ovrhovoditelja i to na temelju predmetnog Ugovora.

 

U smislu odredbe članka 297. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) proizlazi kako založno pravo ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika, ovdje ovrhovoditelja) da dospjelu tražbinu, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin je svagdašnji vlasnik (založni dužnik), ovdje i ovršenik 1) dužan to trpjeti.

 

Nadalje, odredbom članka 32. stavka 1. OZ-a propisano je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Stavkom 2. istog članka propisano je da se odredba stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je ovrhovoditelj dokazao prijenos tražbine u smislu odredbe članka 32. stavka 1. OZ-a ispravama priloženim na listovima 5-20 spisa (Ugovor o cesiji solemniziran 30. siječnja 2018., poslovni broj Ov-837/18 po javnom bilježniku I. L. iz Z.), te 21 spisa (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2016.).

 

Izreka pobijanog rješenja u potvrđenom dijelu odgovara rješenju o ovrsi na nekretnini te sadržajno ima sve opće podatke potrebne za provedbu ovrhe, propisane člankom 41. stavak 1. OZ-a, kao i  sve one posebne propisane člankom 80., 82. stavka 1. te 83. OZ-a.

 

U žalbi se I. ovršenik ističe je Ugovorom o cesiji stavljen u nepovoljniji položaj.

 

U smislu odredbe članka 51. stavka 5. OZ-a prvostupanjski sud je radi provjere osnovanosti navoda žalbe, na saslušao I. ovršenika. Naime, I. ovršenik smatra je prema novom vjerovniku (ovdje ovrhovoditelju) stavljen u nepovoljniji položaj jer isti želi prodati njegovu nekretninu, kao i nekretninu njegove supruge.

 

U odnosu na navedeno, treba reći, kako je ovrha na nekretnini regulirana odredbama ovršnog zakona, te imatelj valjane ovršne isprave putem navedenog instituta ovršnog prava može naplatiti svoju tražbinu. Navedenu mogućnost imao je i prednik ovrhovoditelja, a sada navedenu mogućnost ima i ovrhovoditelj.

 

Iz sadržaja žalbe može se utvrditi, kako I. ovršenik ističe da je narušena pravična ravnoteža između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja u smislu odredbe članka 80 b. stavka 2. OZ-a.

 

Odredbom članka 80.b. stavka 2. OZ-a propisano je kako sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 20.000,00 kn, ukoliko ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja.

 

U odredbi članka 80.b. stavka 3. OZ-a, propisano je kako će sud, pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz stavka 2., uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito:

-          je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu;

-          je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežitom dijelu namiri;

-          služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji;

-          ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitog uzdržavanja ili drugih važnih razloga;

-          je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.

 

Iz sadržaja žalbe, proizlazi, kako ovršenik ne navodi da bi vrijednost tražbine koja se namiruje bila nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojem se predlaže provesti ovrhu.  Isto tako, u konkretnoj situaciji, pogotovo obzirom na vrijednost dospjelog dugovanja ovrhovoditelj može u smislu odredbe članka 5. stavka 2. predložiti više sredstava ili više predmeta ovrhe, a sud će, na eventualan prijedlog ovršenika, ograničiti ovrhu, samo na neka od tih sredstava, odnosno predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje ili osiguranje tražbine.

 

Sukladno navedenom, navedeni žalbeni razlozi I. ovršenika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

 

Nadalje, odredba članka 75. stavka 5.  ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, dalje: OZ/14) izmijenjena je odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 73/17, dalje: ZIDOZ/17) tako da se smatra se da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini. Suglasnost da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na jedinoj nekretnini ovršenika daje se u pisanom obliku i ima učinak ako je potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Suglasnost iz ovoga stavka vrijedi ako dođe do promjene vjerovnika ili ako ovršenik stekne novu nekretninu.

 

U odnosu na žalbene navode I. ovršenika kojima ističe kako se radi o njegovoj jedinoj nekretnini, treba reći, da je iz odredbe članka 44. stavka 3. ZIDOZ/17 razvidno je da se ta izmjena primjenjuje samo na pravne poslove koji nastanu nakon stupanja na snagu toga Zakona, odnosno 3. kolovoza 2017.

 

U konkretnom slučaju, ovrhovoditelj je prijedlogom za ovrhu od 1. lipnja 2018. zatražio odrediti ovrhu na temelju ovršne isprave – solemnizirane 17. lipnja 2009.

 

Nadalje, odredbom članka 12. ZIDOZ/17 članku 75. dodan je stavak 7. kojim je propisano je da je uz prijedlog za ovrhu na nekretnini protiv osobe iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj je dužan podnijeti suglasnost iz stavka 5. ovoga članka ili pravomoćnu presudu, javnu ili privatnu ispravu koja ima značenje javne isprave kojom dokazuje da ovršenik ili osoba koju je po zakonu dužan uzdržavati ima drugu nekretninu za stanovanje. No, obzirom da se na predmetnu ovršnu ispravu ne primjenjuje odredba članka 12. ZIDOZ/17 kojom je izmijenjen stavak 1. članaka 75. OZ/14) to ovrhovoditelj nije bio u obvezi priložiti suglasnost iz odredbe članka 75. stavka 7.OZ-a Isto vrijedi i za javnu ili privatnu ispravu koja ima značenje javne isprave kojom dokazuje da ovršenik ili osoba koju je po zakonu dužan uzdržavati ima drugu nekretninu za stanovanje, jer u konkretnom slučaju ne postoji presumpcija da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

 

Nadalje, iz stanja spisa, također proizlazi kako je I. ovršenik V. H. kao korisnik kredita ovlastio banku (prednika ovrhovoditelja) da temeljem ovog Ugovora kao ovršne isprave protiv njega neposredno provede ovrhu na svim predmetima ovrhe predviđenim Ovršnim zakonom, radi potpune naplate tražbina iz predmetnog Ugovora.

 

Uzimajući u obzir navedene činjenice, u ovakvim okolnostima, a sve uzimajući u obzir i vrijednost dospjele tražbine, u konkretnom slučaju nema dokaza da bi bila narušena pravična ravnoteža između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja.

 

Dio navoda ovršenika iz žalbe, te sa saslušanja od 30. listopada 2018., može sadržajno predstavljati prijedlog za odgodu ovrhe u smislu odredbe članka 65. OZ-a.

 

No, ispitujući pobijano rješenje o ovrsi, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 21. stavak 1. OZ-a te sukladno odredbi članka 50. stavak 5. OZ-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, niti ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a ni kojeg drugog žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. OZ-a na koji pazi po službenoj dužnosti.

 

Odluka o trošku je pravilno i zakonito odmjerena, sukladno čl. 14. OZ-a.

 

Zaključno, žalbeni razlozi I. ovršenika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela rješenja o ovrsi.

 

Slijedom svega iznesenog je, na temelju odredbi iz članka 380. točke 2. u vezi čankom 21. stavkom 1. OZ-a, riješeno kao u izreci.

 

U Splitu 29. svibnja 2019.