Broj: Gž Ovr-976/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja: A. F. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupano po punomoćnicima M. B. i O. Š., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Š. & P. iz Z., protiv ovršenika: Z. D. iz Č., OIB: …, zastupanog po punomoćnici N. Š., odvjetnici iz R., radi naplate novčane tražbine, rješavajući žalbu ovršenika, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni br. 86 Ovr-4854/2017-4 od 21. kolovoza 2017., 4. lipnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni br. 86 Ovr-4854/2017 od 21. kolovoza 2017. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja, tč. I. izreke, odbija se prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, kao neosnovan, dok se, tč. II., odbija i njegov prijedlog za odgodu prijenosa, kao neosnovan.

 

Protiv tog rješenja žalbu pravovremeno podnosi ovršenik, uz naznaku svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. tč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP), a u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u nastavku: OZ).

 

U žalbi ističe da je sud prvog stupnja donio rješenje protivno odredbama zakona i utemeljio odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, obrazlažući to time, da ovrhovoditelj pokušava ostvariti spornu tražbinu, premda ne posjeduje ispravu o prijenosu tražbine. Navodi da nikada nije bio u pravnom odnosu s ovrhovoditeljem, da od njega nije dobio opomenu niti poziv na plaćanja te da ovrhovoditelj, kao pravna osoba, nije postojao u trenutku kada je zadužnica ovjerene, jer tada još nije bio upisan u sudski registar.

 

Stajalište je žalbe da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv žalitelja na temelju bjanko zadužnice kao ovršne isprave, jer nije dokazao kako je stekao to pravo, tj. nije dostavio ovjereni potpis prethodnog vjerovnika. Pri tome žalitelj ne dovodi u pitanje svoj potpis na bjanko zadužnici.

 

Predlaže da se pobijano rješenje preinači i prijedlog usvoji u cijelosti ili rješenje suda prvog stupnja ukine i vrati sudu na ponovan postupak. 

 

Ovrhovoditelj u obimnom odgovoru na te žalbene tvrdnje prigovara valjanosti i ispravnosti tih navoda i predlaže da se oni odbiju kao neosnovani.

 

Postavio je zahtjev za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Argumentacija zauzetog stajališta suda prvog stupnja, započinje neprijepornim utvrđenjem da je ovrhovoditelj Financijskoj agenciji podnio zahtjev za naplatu na temelju zadužnice koja nije upisana u Registar zadužnica i bjanko zadužnica  i da je ovršenik zbog toga podnio prijedlog za odgodu prijenosa te da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim.

 

Uvažavajući činjenicu da je zadužnica privatna isprava, potvrđena od strane javnog bilježnika, u kojoj dužnik daje svoju suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zapljene svi njegovi ili samo određeni računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se sredstva s tih računa, u skladu s izjavom dužnika, isplate izravno vjerovniku, sud zaključuje da je na zadužnici potpis ovršenika ovjerio javni bilježnik, jer je u njegovoj nazočnosti ovršenik vlastoručno potpisao zadužnicu i da je time ovrhovoditelj osnovano podnio zahtjev FINI za izravnu naplatu, jer ima novčano potraživanje utvrđeno u zadužnici, koje mu ovršenik nije dobrovoljno podmirio.

 

Ostale razloge, iznesene u prijedlogu ovršenika, sud prvog stupnja nije našao pravno relevantnim, jer se ne nalazi ovlaštenim ulaziti u zakonitost i istinitost ovršne isprave.

 

U odnosu na prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, sud zaključuje da nije dokazao postojanje zakonom propisanih razloga za takvu mogućnost, odnosno da ničim ne upućuje na vjerojatnost da bi  provedbom ovrhe pretrpio štetu.

 

Osim toga, zauzima stajalište da nije ispunjen niti uvjet iz čl. 65 st. 1 tč. 10 OZ-a, jer ta odredba podrazumijeva vođenje kaznenog postupka po službenoj dužnosti, s time da ovršenik nije dokazao da se vodi takav postupak, a postojanje tek sumnje da je ovrhovoditelj počinio kazneno djelo prevare, za sud nije dostatno da bi odgodio prijenos u skladu s odredbom čl. 65. st. 1. tč. 10. OZ-a.

              Pravna stajališta navedena u osporenom prvostupanjskom rješenju zasnivaju se na pogrešnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i  neprihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme. 

 

Ovršni postupak je niz pravno uređenih i funkcionalno koordiniranih radnji suda, stranka i drugih subjekata toga postupka koje imaju za cilj prisilno ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, a njegov legitimni cilj je namirenje tražbine vjerovnika iz imovine dužnika uz minimalnu mogućnost da dužnik to namirenje oteža ili spriječi. Dakle, ovršni postupka je postupak specijalne egzekucije i provodi se radi ostvarenje određene tražbine na pojedinačno određenim dijelovima imovine ovršenika. Oko toga ne bi trebalo biti prijepora, jer je to polazišno načelo.

 

Konkretno, pravni okvir i značaj, bjanko zadužnice kao sredstva naplate novčane tražbine, treba razmotriti i analizirati kroz normativni sadržaj odredbi Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08., u nastavku OZ/08.), koji je bio na snazi u vrijeme njezinog izdavanja, a to je, prema naznačenom datumu na zadužnici, bilo 22. listopada 2008.

 

To znači da dužnik trgovac može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine, čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi, zaplijene svi njegovi računi kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnoga prometa banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takvu ispravu, koja se izdaje u jednom primjerku, s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku, pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa, banci dostavlja vjerovnik s učincima dostave pravomoćnoga sudskog rješenja o ovrsi, neposredno u prijamnom uredu pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa banke, preporučenom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Dostavom te isprave zapljenjuje se tražbina po računu i prenosi se na vjerovnika. (čl. 183. a st. 1. i 2. Oz/08.).

 

Vjerovnik može svoja prava, iz te isprave koja se izdaje u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate, prenositi ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po toj ispravi imao vjerovnik (čl. 183. st. 4. OZ/08.).

 

U logičnom i pravnom slijedu, prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, kao i onaj za odgodu postupka naplate novčane tražbine, prvostupanjski sud treba cijenio kroz sadržaj odredbi čl. 209., čl. 210. st. 1. 2. i 4. te čl. 65. st. 1. i 2. OZ-a (odredba čl. 208. izmijenjena je tek Ovršnim zakonom „Narodne novine“ 73/2017. koji je u pogledu te odredbe stupio na snagu 1. rujna 2017.).

 

Zakonski okvir propisuje da ako je naplata zatražena na temelju zadužnice upisane u Registar zadužnica i bjanko zadužnica na temelju priopćenja javnog bilježnika koji je zadužnicu potvrdio, Agencija će postupiti kao u povodu pravomoćnog rješenja o ovrsi. Međutim, ako je naplata zatražena na temelju zadužnice koja nije upisana u Registar zadužnica i bjanko zadužnica na temelju priopćenja javnog bilježnika koji je zadužnicu potvrdio, Agencija će postupiti kao u povodu zahtjeva za izravnu naplatu.

 

Nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju bjanko zadužnice ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na takav prijedlog za odgodu, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o odgodi ovrhe.

 

Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim, ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete (čl. 210. st. 4. OZ-a).

 

Konačno, sud prvog stupnja treba voditi računa i o tome da se na prijedlog za odgodu prijenosa (iz čl. 210. st. 1. OZ-a) na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

 

Prvostupanjski sud propusti je voditi računa i razmotriti sadržaj prijedloga ovršenika, u kojem upućuje na to da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti provedbu ovrhe na temelju bjanko zadužnice jer u vrijeme ovjere potpisa na zadužnici nije postojao kao pravna osoba, nije bio upisan u sudski registar te da on nije bio u kakvom obveznom odnosu s ovrhovoditeljem.

 

Nije prijeporno stajalište da je bjanko zadužnica formalna isprava, koja upućuje na apstraktan pravni posao, niti da je ona mogla biti prenesena na ovrhovoditelja. To, međutim, još uvijek ne predstavlja ograničenje sudu da u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ispituje bilo koji element bjanko zadužnice vezan uz pravni posao iz kojeg proizlazi i tražbinu koju ona osigurava, odnosno, je li ovrhovoditelj, kao pravna osoba, postojao u trenutku ovjere potpisa na bjanko zadužnici, u situaciji kada ovršenik izrijekom upućuje na to i navodi kao razlog za isticanje svoje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

 

Zbog toga je u tom dijelu žalba osnovana.

 

U pogledu prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, pri čemu odluku o prijedlogu za odgodu sud donosi nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu očituje, ako okolnosti slučaja ne zahtijevaju da se postupi drukčije.

 

Takav prijedlog za odgodu može se prihvatiti ako su ispunjene pretpostavke koje podrazumijevaju da postoji zakonom propisani razlog za odgodu te ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Odgoda ovrhe, kao propisani izuzetak od pravila provedbe ovrhe na brz i učinkovit način, traži vrlo precizne razloge, kako za afirmativni, tako i onaj negativan stav suda prema takvom prijedlogu, koji su u odluci suda prvog stupnja izostali.

 

U ovom slučaju, prijedlog ovršenika treba razmotriti u kontekstu prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, zbog kojeg se odgoda ovrhe i predlaže, a taj segment sud prvog stupnja nije cijenio i zato se žalba nalazi osnovanom i u tom dijelu.

 

Stoga će prvostupanjski sud razmotri navode koji se iznose u ovoj odluci, dati razloge o osnovanosti, odnosno neosnovanosti prijedloga ovršenika kroz propise koji dolaze u primjenu, kako bi odluka bila potpuna i jasna te kako bi ju bilo moguće ispitati.

 

Slijedom obrazloženog, pozivom na odredbu članka 380. tč. 3.  ZPP-a, vezano uz čl. 21. st. 1. OZ-a,  valjalo je riješiti kao u izreci.

 

Zahtjev ovrhovoditelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije prihvaćen, jer se taj troška ne nalazi potrebnim za donošenja odluke u ovom postupku.

 

U Rijeci 4. lipnja 2019.