Broj: Gž-543/19-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Š. d.o.o. iz R., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku S. L. P. -V., odvjetniku iz P., protiv ovršenika M. B. iz S. R. N., L., odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Puli - Poli, Stalne službe u Rovinju - Rovigno, poslovni broj Povrv-9336/17 od 12. lipnja 2018., dana 4. lipnja 2019.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovrhovoditelja Š. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli - Poli, Stalne službe u Rovinju - Rovigno, poslovni broj Povrv-9336/17 od 12. lipnja 2018.

Obrazloženje

Uvodno označenim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Stavlja se izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. K. posl.br. Ovrv-6366/17 od 27. veljače 2017. u dijelu u kojem je određena ovrha, ukidaju se provedene radnje, ukida se platni nalog sadržan u istom rješenju o ovrsi i odbacuje se ovršni prijedlog od 7. veljače 2017."

              Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj, i to zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako sud prvog stupnja nema ovlasti nakon izjavljenog prigovora na već doneseno rješenje o ovrsi staviti izvan snage isto, ukinuti provedene radnje, ukinuti platni nalog i odbaciti ovršni prijedlog. Na prigovor ovršenika su se trebale primijeniti odredba čl. 282. Ovršnog zakona, te odredbe čl. 57. i 58. Ovršnog zakona, odnosno sud prvog stupnja je trebao donijeti rješenje kojim se rješenje o ovrsi stavlja izvan snage i nastaviti postupak kao u prigovoru protiv platnog naloga, a ako za to nije mjesno nadležan dostaviti predmet nadležnom sudu. Nadalje, navodi kako je odredbom čl. 279. st. 1. Ovršnog zakona predviđeno postupanje suda u situaciji kada javni bilježnik nije donio rješenje o ovrsi već je cijeli predmet povodom prijedloga za ovrhu dostavio sudu. Dakle, riječ je o različitoj situaciji. Ističe kako nadležnost javnih bilježnika nije utemeljena na Uredbi br. 1215/2012, već na nacionalnim propisima. Također, ističe kako je nejasno temeljem čega sud zaključuje kako bi postupanje javnog bilježnika donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a protiv ovršenika sa domicilom izvan Republike Hrvatske bilo nezakonito postupanje. Navodi da je odredbom čl. 20. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2014. u odredbu čl. 39. dodan st. 6. kojim je između ostalog propisano da će sud odbaciti prijedlog za ovrhu, osim ako je ovršenik strana fizička ili pravna osoba kada će sud ili javni bilježnik donijeti rješenje o ovrsi bez osobnog identifikacijskog broja ovršenika. Iz navedene odredbe proizlazi nadležnost javnih bilježnika kao jedinih stvarno nadležnih za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i protiv stranih fizičkih ili pravnih osoba. Predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijano rješenje na način da stavi rješenje o ovrsi izvan snage te odredi nastavak postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, podredno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja uz uputu da nastavi postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              Pobijanom odlukom suda prvog stupnja se nisu ostvarile bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točki 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/14 - dalje OZ).

              Predmet spora jest pitanje da li je prvostupanjski sud trebao postupiti sukladno odredbi čl. 279. st. 1. i 3. u vezi sa odredbom čl. 38. OZ ili, kako to žalitelj u žalbi navodi, sukladno odredbama iz čl. 282. i čl. 57. i 58. OZ odnosno da li je prvostupanjski sud u toj fazi postupka, kad je već bilo doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od strane javnog bilježnika, bio ovlašten donijeti pobijano rješenje i odbaciti ovršni prijedlog ili je trebao postupiti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Dakle, može li pitanje nadležnosti javnog bilježnika biti predmet sudskog preispitivanja nakon što javni bilježnik donese rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

Iz spisa predmeta je razvidno da je prvostupanjski sud osporenim rješenjem stavio izvan snage u cijelosti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. K. iz P., ukinuo platni nalog sadržan u istom te odbacio ovršni prijedlog.

Odredbom čl. 38. OZ određeno je da je mjesna nadležnost određena tim Zakonom isključiva, odredbom čl. 279. st. 1. OZ određeno je da je za određivanje ovrhe mjesno nadležan javni bilježnik čije sjedište je u jedinici područne (regionalne) samouprave prebivališta ili sjedišta ovršenika.

Prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i to da ovršenik ima domicil u Republici Njemačkoj, kako nedvojbeno proizlazi iz stanja spisa i podataka koji prileže spisu, koja činjenica je u ovom stadiju postupka ključna. Jednako tako sud je pravilno utvrdio da je prijedlog za ovrhu podnesen javnom bilježniku čije se sjedište nalazi u Puli, dakle javnom bilježniku koji nije bio nadležan za postupanje po predmetnom prijedlogu za ovrhu, sukladno opisanoj odredbi iz čl. 38. OZ.

Odredbom čl. 279. st. 3. OZ određeno je da će sud, ako prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave bude podnesen sudu umjesto javnom bilježniku, prema odredbi stavka 1. toga članka, prijedlog odbaciti. Ovaj sud drži da će na isti način sud postupiti ako prijedlog iz stavka 1. toga članka bude podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku, slijedom čega nalazi žalbu neosnovanom.

Slijedom navedenog, pitanje nadležnosti, nakon donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave po javnom bilježniku, može biti predmet sudskog preispitivanja pa stoga sud prvog stupnja u konkretnoj pravnoj stvari nije povrijedio odredbe ovršnog postupka obzirom na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, kako je naprijed opisano, da ovršenik ima domicil u Republici Njemačkoj, a da je prijedlog za ovrhu podnesen mjesno nenadležnom javnom bilježniku.

Budući da je istovjetni prigovor (isključive mjesne nadležnosti) ovršenik isticao i u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, valjalo je staviti izvan snage rješenje o ovrsi doneseno po mjesno nenadležnom javnom bilježniku i odbaciti prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja upućen mjesno nenadležnom javnom bilježniku.

Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari nije riječ samo o nepostojanju mjesne nenadležnosti javnog bilježnika, već ne postoji niti stvarna nadležnost javnog bilježnika za postupanje i donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Dakle, javni bilježnik je bio apsolutno nenadležan za donošenje opisanog rješenja.

Kako, u konkretnoj pravnoj stvari, ne postoji nadležnost javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu ovršenika koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, te obzirom da javni bilježnik nije postupio sukladno važećim zakonskim odredbama, to je prvostupanjski sud pravilno odlučio budući se radi o nedopuštenom prijedlogu za ovrhu. Dakle, ovršni prijedlog, koji je podnesen suprotno odredbama čl. 21. st. 1. i čl. 279. st. 1. i 2. OZ jest svakako nedopušten prijedlog, zbog čega ga sud prvog stupnja pravilno odbacuje.

Nadalje, odredbom čl. 16. st. 3. ZPP određeno je da kada sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti će se proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak, koja odredba se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje sukladno odredbi čl. 21. st. 1. OZ. Obzirom da je prvostupanjski sud, po službenoj dužnosti, bio dužan paziti na apsolutnu nenadležnost domaćeg suda, to je, pravilnom primjenom citiranih odredbi, bio dužan i paziti na nadležnost javnog bilježnika pa je prvostupanjski sud svakako bio dužan i, obzirom na citiranu zakonsku odredbu, donijeti predmetno rješenje.

Osim toga, presudom Europskog suda u Luxembourgu od 9. ožujka 2017., donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koji zahtjev je uputio Općinski sud u Puli - Pola u predmetu P. d.o.o. protiv S. K. T. poslovni broj Povrv-1620/15 donesena je sljedeća odluka:

1)     da članak 1. stavak 1. Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba) treba tumačiti na način da je ovršni postupak pokrenulo društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave radi naplate nepodmirenog dugovanja za parkiranje na javnom parkiralištu, upravljanje kojim je ta lokalna jedinica povjerila navedenom društvu, a koje nije kaznene naravi nego predstavlja samo protučinidbu za pruženu uslugu, obuhvaćen područjem te Uredbe.

2)     Uredbu broj 1215/2012 treba tumačiti na način da javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave, nisu obuhvaćeni pojmom sud u smislu te Uredbe.

              To konkretno znači da se Uredba primjenjuje i u ovom postupku jer je ovršni postupak pokrenut nakon njezina stupanja na snagu, a iz čijeg obrazloženja proizlazi da se javni bilježnici ne mogu izjednačiti sa sudom u smislu Uredbe, jer njom nisu obuhvaćeni, tako da javni bilježnici ne mogu donositi rješenja o ovrsi koja bi imala snagu sudskih rješenja, a pri tome ni nadzor suda propisan odredbama OZ ne mijenja značenje tako donesene odluke.

Stoga je zbog apsolutne nenadležnosti, u smislu odredbe čl. 16. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ te čl. 457. ZPP, prvostupanjski sud pravilno odlučio kao u izreci osporenog rješenja.

Ovrhovoditelj je svoje pravo mogao ostvarivati sukladno odredbi čl. 446. st. 3. ZPP, u postupku izdavanja platnog naloga, budući se pravni interes presumira s obzirom da je ovršenik osoba koja ima domicil u inozemstvu.

Slijedom iznesenog, to je valjalo na temelju čl. 380. točke 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

U Zadru, 4. lipnja 2019.