Broj: Gž Ovr-540/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja: C. E. C. d.d. Z., (OIB …), zastupan po punomoćnici V. N. odvjetnici iz Z., protiv ovršenika M. C. iz R., (OIB …), radi naplate, odlučujući o žalbi treće osobe, Z. J., izjavljenu protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 44 Ovr-3482/2010 od 10. rujna 2015., 5. lipnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba treće osobe kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 44 Ovr-3482/2010 od 10. rujna 2015.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem odbacuje se prigovor treće osobe Z. J., podnesen 2. lipnja 2015., kao nedopušten.

 

Protiv tog rješenja žalbu pravovremeno podnosi Z. J., bez posebne naznake kojeg od zakonom propisanih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. tč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP), a u vezi čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08., 139/10., 125/11., 150/11., 154/11., 12/12. , 70/12. i 80/12. u nastavku: OZ) koji se ima primijeniti sukladno čl. 369. st. 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” 112/12. i 25/13., u nastavku: OZ/13), a u vezi s čl. 82. st. 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” 93/14., 55/16. i 73/17., u nastavku: OZ/17).

 

Sadržaj žalbe upućuje na to da žalitelj, tj. treća osobe u predmetnom postupku ovrhe, ne spori da je već jednom izjavio identičan prigovor, kojeg je sud prvog stupnja odbio, ali da ga sud prvog stupnja, tim rješenjem tada nije uputio na parnicu.

 

Predlaže da se rješenje suda prvog stupnja ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Ovrhovoditelj nije dao svoj odgovor na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Obrazloženje prvostupanjske odluke upućuje na to da je sud odredio ovrhu na nekretnini ovršenika, temeljem rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-3482/10 od 24. siječnja 2011. i da je treća osoba podnijela prigovor, 2. lipnja 2015., u kojem je navela da je predložena ovrha na nekretnini ovršenika nedopuštena jer je on njezin izvanknjižni vlasnik.

 

Zauzimajući stajalište da je prigovor treće osobe je nedopušten, prvostupanjski sud utvrđuje, da je u ovom predmetu treća osoba već jednom podnijela prigovor identičnog sadržaja o kojem je sud odlučio rješenjem, 23. listopada 2013. Zbog toga, sud ovaj prigovor odbacuje, uz naznaku da treća osoba ima na raspolaganju redovni pravni put radi utvrđivanja vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini.

 

Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredbi parničnog postupka te na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno ovlaštenju iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u nastavku teksta ZPP), u svezi sa čl. 381. ZPP-a, koji se propisi primjenjuju u ovršnom postupku, sukladno odredbi čl. 21. st. 1. OZ-a, ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijanog rješenja niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba postupka nije ostvarena niti je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Pravo treće osobe na prigovor je neupitno. Ono je pravno uređeno normativnim sadržajem odredbe čl. 55. OZ-a, prema kojem osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Prigovor se može podnijeti do dovršetka ovršnoga postupka. Podnošenje prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine. Sud takav prigovor treba dostaviti ovrhovoditelju i ovršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana očituju o prigovoru.

 

Suprotno tvrdnja žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je žalitelj, kao treća osoba, već jednom podnio prigovor potpuno identičnog sadržaja, 28. veljače 2013. (list 51. spisa prvog stupnja) i da ga je sud, nakon dostavljanja tog prigovora strankama, rješenjem od 23. listopada 2013., uputio na parnicu.

 

S pravnog motrišta ovog suda, pravo treće osoba na izlučni prigovor protiv ovrhe (dakle ne protiv rješenja o ovrsi), nije upitno, jer je žalitelj kao treća osoba sudionik u postupku ovrhe može tražiti zaštitu svojih prava i svojih pravnih interesa, ali ih ne smije zlorabiti.

 

Žalitelj već jednom tijekom ovog postupka istaknuo potpuno identičan prigovor, po kojem je sud prvog stupnja postupio u skladu s tada važećim odredbama OZ-a i potom ga uputio na pokrene izlučnu parnicu.

 

Predlaganje donošenja identičnog rješenja, iz istog razloga o kojem prethodno sud prvog stupnja već donio odluku, od strane istog sudionika, u istom postupku, nije moguće. Zbog toga je odluka suda prvog stupnja valjana i na zakonu utemeljena.

 

Kako prvostupanjski sud na opisani način nije počinio koju od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti se u žalbi ističe bilo koji pravno relevantni razlog koji bi doveo u pitanje pravilnost materijalnog prava, temeljem odredbe čl. 380. tč. 2. ZPP-a, a u svezi odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a riješeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 5. lipnja 2019.