Broj: Gž Ovr-993/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

                                                                                   

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. B. d. d. iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika A. R. iz D., OIB: ..., zastupanog po privremenom zastupniku Z. S., odvjetniku iz B. M., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj 42 Ovr-970/18-2 od 05. travnja 2018. godine, dana 05. lipnja 2019. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru poslovni broj 42 Ovr-970/18-2 od 05. travnja 2018. godine.

 

II              Odbijaju se zahtjevi ovrhovoditelja i ovršenika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda određena je temeljem ovršne isprave-ugovora o kreditu od 06. studenoga 2015. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem OV-14536/15 (u nastavku teksta: Ugovor), radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja prema ovršeniku u iznosu od 57.887,26 eura u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 54.096,30 eura u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja teče od 11. veljače 2018. godine do naplate po stopi određenoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja stopa se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznos od 2.934,85 eura u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja teče od dana podnošenja prijedloga za ovrhu do naplate po stopi određenoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja stopa se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a na iznos od 856,11 eura u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja bez daljnje kamate, zatim iznosa od 661,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja prijedloga za ovrhu do naplate po stopi određenoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja stopa se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i radi naplate troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 10.951,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja stopa se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja tog rješenja o ovrsi do naplate, ovrha na nekretnini u vlasništvu ovršenika upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Osijeku, Zemljišnoknjižni odjel Beli Manastir, označenoj kao kat. čest. br. 891/2, kuća s poslovnim prostorom i dvor površine 672 m², iz zk. ul. br. 2754, k. o. 300101 D., i to zabilježbom ovrhe na toj nekretnini, utvrđivanjem njezine vrijednosti, njezinom prodajom, namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, te ispražnjenjem nekretnine i njezinom predajom kupcu, sve pobliže opisano u izreci tog rješenja o ovrsi.

 

              Protiv te odluke pravovremenu žalbu podnosi ovršenik A. R., pri čemu se izrijekom ne poziva na određene zakonom propisane žalbene razloge.

 

              U žalbi u glavnome navodi da ovrhovoditelj nije dostavio dokaze o raskidu predmetnog Ugovora, pozivima na plaćanje ili bilo koji drugi dokaz o pokušajima naplate tražbine, niti je učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, to tim više što je imao glavnog dužnika i sudužnika od kojih nije niti pokušao naplatiti dug, u vezi čega ističe kako ovrhovoditelj nije dostavio niti dokaz da je poduzeo izravnu naplatu kod Financijske agencije.

 

              Nadalje navodi da se u provedbi ovrhe mora paziti na dostojanstvo ovršenika, odnosno na to da ovrha za njega bude što manje nepovoljna, a da to znači da ne treba koristiti krajnje za ovršenika nepovoljne opcije u slučajevima kada se isti cilj može postići na za njega prihvatljiviji način, te da ovrhovoditelj nije dokazao da je predmetni dug pokušao naplatiti na način koji je povoljniji za ovršenika.

 

              Ovršenik navodi kako je nekretnina koja je predmet ovrhe njegova jedina nekretnina, te predstavlja njegov dom koji je kao takav zaštićen odredbom članka 1. Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine-Međunarodni ugovori” br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u nastavku teksta: Konvencija).

 

              Osim toga, ističe kako je u konkretnom slučaju narušena ravnoteža između njega i ovrhovoditelja, u vezi čega ukazuje na odredbu članka 80.b OZ-a.

 

              Stoga predlaže da se pobijano rješenje o ovrsi preinači, pri čemu potražuje troškove postupka po žalbi.

 

              Ovrhovoditelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, te također podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP), u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, u nastavku teksta: OZ), utvrđeno je da prilikom donošenja pobijanog rješenja o ovrsi nije počinjena neka od tih povreda.

 

              Nadalje, pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 50. stavak 1. točka 1, 3. i 5. OZ-a, kao i na okolnost da je u slučaju iz stavka 1. točke 6. navedenog članka ovrha  određena na predmetima iz članka 4. stavka 4. i 5. ovog Zakona, utvrđeno je da nije ostvaren niti jedan od tih žalbenih razloga, a da je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom odredaba članaka 22., 23. točka 5., 14. stavak 4. i 80. OZ-a, osim u dijelu izreke u kojem je određena ovrha ispražnjenjem predmetne nekretnine i njezinom predajom kupcu.

 

Na navode ovršenika kako ovrhovoditelj nije dostavio dokaze o raskidu predmetnog Ugovora, valja odgovoriti da suprotno proizlazi iz činjenice da je javni bilježnik M. B. iz O. potvrdila da je taj ugovor izvršan dana 16. studenoga 2017. godine, pa takva potvrda predstavlja dokaz o otkazu navedenog Ugovora, u smislu odredbe članka 16. G) Ugovora.

 

Što se tiče tvrdnji žalitelja da ovrhovoditelj nije dokazao kako je svoju tražbinu prema istome prethodno pokušao naplatiti na drugim predmetima ovrhe, niti je učinio vjerojatnim da je ovrha na takvim predmetima ovrhe bila bezuspješna, to tim više što je imao glavnog dužnika i sudužnika od kojih nije niti pokušao naplatiti dug, niti je dostavio dokaz da je poduzeo izravnu naplatu kod Financijske agencije, iste su također neosnovane, jer ovrhovoditelj prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka nije bio dužan radi prisilnog ostvarenja svoje novčane tražbine pokrenuti ovrhu na drugim predmetima ovrhe, te tek nakon toga zatražiti ovrhu na ovršenikovoj nekretnini.

 

U vezi toga na navode ovršenika koji se sadržajem žalbe poziva na odredbu članka 6. OZ-a (zaštita dostojanstva ovršenika) valja odgovoriti da se ta odredba OZ-a odnosi na provedbu ovrhe, pa ista ne ograničava ovrhovoditelja u izboru odgovarajućeg predmeta ovrhe.

 

Nije osnovano niti pozivanje ovršenika na pravo na dom, te u tom smislu na odredbu članka 1. Protokola br. 1. Konvencije, jer iz sadržaja predmetnog Ugovora proizlazi da je isti pristao da se radi osiguranja cjelokupne tražbine ovrhovoditelja kao kreditora prema istome kao korisniku kredita založi cijeli njegov suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini (članak 10. Ugovora), dok je u članku 12. Ugovora dao suglasnost ovrhovoditelju da može neposredno na temelju ovog Ugovora zatražiti protiv njega ovrhu na istoj nekretnini radi prisilne naplate bilo koje od tražbina ovrhovoditelja po ovom Ugovoru, i to odmah po njenoj dospjelosti.

 

Iz navedenog proizlazi da je ovršenik sklapanjem Ugovora pristao na sve pravne posljedice navedenog stvarnopravnog raspolaganja predmetnom nekretninom, pa i na mogućnost da u slučaju neisplate dobivenog kredita ovrhovoditelju o njegovoj dospjelosti ostane bez prava vlasništva te nekretnine, te je unatoč tome što bi isti provedbom predmetne ovrhe eventualno trpio štetu, kao i neovisno o obvezi zaštite njegovog prava i dostojanstva, provedba predmetne ovrhe nužna, jer ovršenik ne postupa po predmetnoj ovršnoj ispravi, pri čemu se ovrha provodi po zakonom propisanom postupku, pa u tom kontekstu nije povrijeđeno ovršenikovo pravo na dom, jer se postupanje suda temelji na odredbi članka 8. stavak 2. Konvencije, slijedom čega nema potrebe da se u tom smislu u ovoj fazi postupka provodi test razmjernosti, u kojem pravcu egzistira i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2551/2015 od 07. srpnja 2015. godine.

 

Budući da iz sadržaja predmetnog Ugovora koji je zaključen između ovrhovoditelja kao kreditora s jedne strane, te ovršenika kao korisnika kredita i M. R. kao sudužnika s druge strane, te priloženog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu, proizlazi da je ovrhovoditelj na temelju navedenog pravnog posla stekao založno pravo na nekretnini koja je predmet ovrhe, to se ovršenik u skladu s odredbom članka 77. stavak 1. OZ-a ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge propisane odredbom članka 80.b OZ-a.

 

              Stoga je žalbu ovršenika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje o ovrsi, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a.

 

              Budući da ovršenik nije uspio u žalbenom postupku, to je u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a, odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka, dok je na jednaki način odlučeno i o zahtjevu ovrhovoditelja za naknadu troškova postupka po žalbi, jer njegov trošak nije bio potreban za vođenje ovrhe (članak 155. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. OZ-a).

 

U Rijeci, 05. lipnja 2019. godine