Broj: Gž Ovr-1002/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Vesni Rist, u ovršnom postupku ovrhovoditelja A. f. d.o.o. Z., (OIB …), protiv ovršenika J. S. iz K., (OIB …), zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu posl.br. 18 Ovr-344/18 od 19. travnja 2018., dana 3. srpnja 2019.,

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se žalba ovrhovoditelja te se ukida rješenje Općinskog suda u Karlovcu posl.br. 18 Ovr-344/18 od 19. travnja 2018. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja na temelju bjanko zadužnice od 15. prosinca 2008. ovjerene po javnom bilježniku N. B. M. iz K. (OV-15677/2008) te je ovrhovoditelj obvezan ovršeniku nadoknaditi trošak postupka od 937,50 kn uz zakonsku zateznu kamatu (točka 1. i 2. izreke).

Ovrhovoditelj je podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja iz žalbenih razloga čl. 353. st. 1. t. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP) vezano za čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; OZ) predlažući da se prvostupanjsko rješenje preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

              Žalba je osnovana.

              Prvostupanjski je sud u obrazloženju rješenja naveo da je ovršenik 13. travnja 2018. podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim će se proglasiti nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate, koji postupak provodi Financija agencija Z. na temelju bjanko zadužnice od 15. prosinca 2008. ovjerene po javnom bilježniku N. B. M. iz K. (OV-15677/2008). U daljnjem sadržaju obrazloženja rješenja prvostupanjski je sud naveo da iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu proizlazi da je trgovačko društvo A. f. d.o.o. Z. (ovrhovoditelj) osnovano 28. travnja 2017. te da je 19. svibnja 2017. proveden upis osnivanja po rješenju Tt-17/17525-4 pa na temelju takvog utvrđenja zaključuje da podaci o osnivanju i upisu ovrhovoditelja u sudski registar potvrđuju sumnju u vjerodostojnost bjanko zadužnice budući da je ista ovjerena po javnom bilježniku 15. prosinca 2008. Prihvaćajući prijedlog ovršenika za donošenje rješenja kojim će se proglasiti nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava prvostupanjski je sud primijenio čl. 50. st. 1. t. 7. i 9., čl. 55. st. 2. i čl. 54. OZ-a, obrazlažući osnovanost navedenog prijedloga ovršenika na način da je ovrhovoditelj kao trgovačko društvo osnovan 2017., odnosno nakon ovjere bjanko zadužnice, te da ovrhovoditelj nije imenovao svojeg prethodnog vjerovnika koji mu je eventualno prenio eventualnu tražbinu iz bjanko zadužnice od 15. prosinca 2008., posljedično čemu da ne postoji kauzalna povezanost zadužničkog ovlaštenja ovrhovoditelja – prava na naplatu bjanko zadužnice i tražbine koja toj ispravi prethodi, obzirom da se bjanko zadužnica kao instrument osiguranja može podnijeti na naplatu isključivo na temelju osnovnog pravnog posla. Odlučujući o troškovima predmetnog postupka prvostupanjski je sud ovrhovoditelja obvezao da ovršeniku nadoknadi trošak od 937,50 kn.

              Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda ovrhovoditelj je u žalbi naveo da bjanko zadužnica ovjerena po javnom bilježniku predstavlja ovršnu ispravu, a da je osnovna karakteristika bjanko zadužnice prenosivost prava iz iste zbog čega da je irelevantno vrijeme osnivanja ovrhovoditelja kao trgovačkog društva u odnosu na vrijeme ovjeravanja bjanko zadužnice. Osim toga ovrhovoditelj je u žalbi naveo da ovršenik prijedlogom za donošenje rješenja kojim će se proglasiti nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava nije dokazao nedopuštenost izravne naplate na temelju bjanko zadužnice javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, niti da su činjenice navedene u prijedlogu općepoznate ili se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, zbog čega da prvostupanjski sud nije mogao primijeniti čl. 55. st. 2. OZ-a.

              Iz spisa predmetnog ovršnog postupka proizlazi da je ovrhovoditelj Financijskoj agenciji Z. podnio prijedlog za izravnu naplatu određene novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice od 15. prosinca 2008. u odnosu na koju izravnu naplatu je ovršenik prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim će se pljenidba i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim (čl. 210. st. 1. OZ-a). Odlučujući o navedenom prijedlogu ovršenika prvostupanjski je sud primjenom čl. 55. st. 2. OZ-a donio pobijano rješenje kojim je proglasio nedopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih sredstava ovršenika uz prethodno obrazložene razloge.

              Ovršni postupak je postupak prisilnog ostvarenja tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, a koji postupak je uređen Ovršnim zakonom. Citiranom odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a uređena su pravna sredstva ovršenika u postupku izravne naplate tražbine, uključujući pravo ovršenika da predloži sudu donošenje rješenje kojim će se pljenidba i prijenos novčanih sredstava proglasiti nedopuštenim. Istom zakonskom odredbom, odnosno čl. 210. st. 2. OZ-a uređeno je postupanje suda povodom navedenog prijedloga na način da će u odnosu na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim prvostupanjski sud na odgovarajući način primijeniti odredbe o žalbi protiv rješenja o ovrsi, odnosno čl. 50. i čl. 53. OZ-a, a koja posljednje citirana zakonska odredba upućuje na čl. 55. st. 1. i 2. OZ-a. Citiranom odredbom čl. 55. st. 1. i 2. OZ-a uređene su pretpostavke za upućivanje na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovisno o tome da li su relevantne činjenice sporne ili su relevantne sporne činjenice dokazane javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno da li su one općepoznate ili se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

              Osnovano je ovrhovoditelj u žalbi osporio pravilnost primjene čl. 55. st. 2. OZ-a budući da ovršenik relevantne sporne činjenice nije dokazao javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno navedene činjenice u prijedlogu nisu općepoznate niti se je njihovo postojanje moglo utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom čl. 55. st. 2. OZ-a odlučio o navedenom prijedlogu ovršenika time da podaci iz sudskog registra o osnivanju i upisu ovrhovoditelja kao trgovačkog društva, bez utvrđenja i prosudbe svih preostalih relevantnih činjenica, sami za sebe, ne potvrđuju moguću primjenu citirane zakonske odredbe na način kako je to učinio prvostupanjski sud.

              Budući da je prvostupanjski sud pogrešnim pravnim zaključkom i pogrešnim pravnim pristupom u primjeni čl. 55., odnosno čl. 55. st. 2. OZ-a, prihvatio navedeni prijedlog ovršenika, prihvaćanjem žalbe ukinuto je prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen na ponovan postupak u kojem će prvostupanjski sud prosudbom relevantnih činjenica iz prijedloga ovršenika za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava odlučiti primjenom čl. 210. st. 2. vezano za čl. 50., čl. 53. te čl. 55. st. 1. OZ-a.

              Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja primjenom čl. 380. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci 3. srpnja 2019.