Broj: Gž Ovr-724/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, u pravnoj stvari ovrhovoditelja C. g. d.o.o., OIB: …, O., …, kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u O., protiv ovršenika P. M., OIB: …, iz D. M., …, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj Ovr-362/2019 od 4. travnja 2019., 11. srpnja 2019.

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj Ovr-362/2019 od 4. travnja 2019. u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev ovrhovoditelja za naknadom troška ovršnog postupka u iznosu od 90,00 kuna (preko iznosa od 312,50 kuna do iznosa od 402,50 kuna).

Obrazloženje

              Pobijanim prvostupanjskim rješenjem sud je, na temelju prijedloga ovrhovoditelja za promjenu predmeta i sredstva ovrhe od 22. ožujka 2019., odredio ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika zapljenom svih ovršenikovih računa prema osobnom identifikacijskom broju te prijenosom zaplijenjenih sredstava na račun ovrhovoditelja. Prvostupanjski sud je trošak ovrhovoditelja odredio u iznosu od 312,50 kuna.

              Protiv navedenog rješenja u pobijanom dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška ovršnog postupka u iznosu od 90,00 kuna žali se ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji su žalbeni razlozi propisani odredbom članka 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) u vezi s člankom 381. ZPP-a, a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12., 25/13., 93/14.; dalje: OZ-a), predlažući ovom sudu da preinači prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu u skladu sa žalbenim navodima.

              Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.

              Odredbom članka 14. stavka 1. OZ-a propisano je da troškove postupka u svezi s određivanjem i provedbom ovrhe i osiguranja prethodno snosi ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja, dok je odredbom stavka 4. istog članka propisano da su ovršenik, odnosno protivnik osiguranja dužni ovrhovoditelju, odnosno predlagatelju osiguranja naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu ili osiguranje.

              Kako je već naprijed navedeno, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem ovrhovoditelju priznao trošak ovršnog postupka u iznosu od 312,50 kuna i to 25 bodova na ime sastava prijedloga za ovrhu sukladno Tbr. 11/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. OT-a) daje iznos od 250,00 kuna, a koji je iznos uvećan za 62,50 kuna na ime PDV-a sukladno Tbr. 42. OT-a.

              Ovrhovoditelj u žalbi u bitnom ističe da mu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava trebao priznati još i materijalni trošak u iznosu od 5,00 kuna te trošak provedbe osnove za plaćanje pred Financijskom agencijom (dalje: Agencija) u iznosu od 85,00 kuna sukladno T.S. 16.1. cjenika Agencije.

              Prvenstveno je za istaknuti da ovrhovoditelj u spis nije priložio nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da mu je nastao materijalni trošak u iznosu od 5,00 kuna, pa je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da nema pravo na naknadu spomenutog iznosa.

              U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja koji se tiču troška provedbe osnove za plaćanje u iznosu od 85,00 kuna, istome je za odgovoriti kako slijedi.

              Odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj: 68/18.) propisano je da je ovrhovoditelj dužan predujmiti Agenciji iznos propisane naknade za provedbu osnove za plaćanje, a Agencija će taj iznos upisati u Očevidnik zajedno s tražbinom iz osnove za plaćanje te provesti ovrhu u korist ovrhovoditelja.

              Iz citirane odredbe jasno proizlazi da će iznos od 85,00 kuna Agencija upisati u Očevidnik zajedno s ovrhovoditeljevom tražbinom pa bi, priznavanjem navedenog troška ovrhovoditelju u rješenju o ovrsi, isti bio dva puta naplaćen od ovrhovoditelja.

              Slijedom svega navedenog, a s obzirom da žalbenim navodima ovrhovoditelja nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, trebalo je, na temelju odredbe članka 380. toč. 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Split, 11. srpnja 2019.